Sola Scriptura: 501. godina reformacije

Bog će na Zemlji ipak imati svoj narod koji će uzdizati Bibliju i samo Bibliju kao mjerilo svakog crkvenog učenja i osnovu svih reformi. Mišljenja učenih ljudi, naučni zaključci, razna kreda ili odluke crkvenih sabora, ista tako mnogobrojni i neusaglašeni kao i Crkve koje ih zastupaju, glas većine – nijedno od toga niti sve zajedno ne može biti dokaz za ili protiv bilo koje tačke vjerovanja. Prije nego što prihvatimo bilo koju nauku ili pravilo, moramo kao njegovu potvrdu, zahtijevati ono jasno „Tako reče Gospod!“

Rimska crkva je jedino svom sveštenstvu priznala pravo da tumači Bibliju. Upornim tvrđenjem da su jedino klerici osposobljeni da objašnjavaju riječ Božiju, Crkva je uskratila Bibliju običnom narodu. Iako je reformacija dala Bibliju svima, ipak je ovo neobično pravilo, koje je postavio Rim, zaustavilo mnoge u raznim crkvama da sami istražuju Sveto pismo. Od njih se očekuje da biblijska učenja prihvate onako kako ih je njihova Crkva protumačila, tako da se hiljade vjernika ne usuđuju da prihvate bilo šta, iako je jasno otkriveno u Bibliji, što se suproti vjerovanju ili utvrđenom učenju njihove crkve. Danas ima na hiljade vjernika samo po imenu, koji ne mogu da pronađu nikakav drugi razlog za svoje nevjerovanje osim da su ih tako poučile njihove vjerske starješine. Oni prolaze pored Spasiteljevih učenja ne obraćajući na njih skoro nikakvu pažnju, dok skoro neograničeno povjerenje poklanjaju riječima svojih vođa.

Great Controversy, 594

Jevanđelje srijedom: Matej 23. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Zloupotreba moći i vlasti čini se da ni u jednom vremenu ljudske istorije nije bila vidljivija i očitija. Iako je nama naš prostor najveći problem, situacija se veoma malo razlikuje u većini država širom svijeta. Juče sam putovao sa dvojicom ljudi: jedan potiče iz Venecuele, a drugi sa Filipina. Bilo je jako zanimljivo (i žalosno u isto vrijeme) slušati izazove sa kojima se prosječni čovjek suočava u ovim zemljama i uvidjeti da ima mnogo više sličnosti nego razlika sa našim svakodnevnim problemima. Ali problem zloupotrebe povjerenja biva još veći kada je povezan sa religijom, vjerom i duhovnošću. Upravo o tome je riječ u dvadesettrećem poglavlju jevanđelja po Mateju. 

Kroz cijelu svoju službu Isus se suočavao sa protivljenima od strane vjerskih vođa. Jevanđelista Matej sve  njih (fariseji, sadukeji, književnici, glavari sveštenički, irodovci …) posmatra kao jednu grupu protivnu Hristu. Tako da se u ovom poglavlju Hristos obraća svima njima i zna da će time ubrzati proces svojeg hapšenja i suđenja. Ali bez obzira na sve to, Hristos počinje svoj govor pozitivnom notom. On prepoznaje neophodnost postojanja određenog oblika organizacije koji u ovom slučaju ima vezu sa Mojsijevim vremenom. Ta veza nosi dodatni autoritet ali i odgovornost. Učenje ovih vođa je velikim dijelom bilo je ispravno, ali njihova praksa se nije slagala s istom (Matej 23:3). Nedostatak njihove doktrine je bilo “otežavanja bremena” (23:4) što se odnosi na umnožavanje pravila i propisa. Sa druge strane, Hristos je proglasio da je njegovo “breme lako” (Matej 11:28). 

Cijela Hristova kritika vjerskog establišmenta svog vremena se svodi na sedam (ili osam, u zavisnosti od načina brojanja: sedam i osma su veoma slična pa ih stavljam u „isti koš“) misli koje počinju riječima “teško vama”. Te riječi nisu rezultat Isusovog nerviranja, frustracija i ličnih emocija. Cilj ovih riječi nije da ih uplaši i zaprijeti. To je način obraćanja starozavjetnih proroka i u isto vrijeme Hristovo ispunjavanje proročke uloge koja će se kasnije nastaviti i izraziti opisom predskazanja njihove tragične budućnosti ukoliko ne promijene svoj stav prema ovom Proroku. 

«Teško vama» x 7 

Matej 23:13 – Vođe nisu zainteresovane za Božje carstvo. To nije osnovni problem jer svako ima pravo na lično opredjeljenje. Ali tim svojim potezom oni negativno utiču na druge oko sebe. Njihovo javno ispovijedanje vjere koju ne praktikuju vodi ka konceptu nazvanom “sablazan” (Matej 18:7). 

Matej 23:14 – Ovdje je spomenuta njihova krivica na socijalnom aspektu. Novi zavjet uči da je proizvod prave religije «posjećivati udovice» i pomagati one kojima je pomoć potrebna (Jakov 1:27). Iskorištavanje nevoljnih i onih slojeva bez zaštite oduvijek je negativno posmatrana od strane proroka. No sve to što su ovi ljudi činili pokrivali su plaštom pobožnosti. 

Matej 23:15 – U pitanju je pogrešan napor i pogrešno ulaganje energije. Biti “guru” je uvijek iskušenje za predstavnike vjera: učiniti da ljudi slijede vođu a ne ideju koju on predstavlja. U vrijeme apostola bilo je dosta onih koji su pokušavali da ljude učine svojim sledbenicima a ne sledbenicima Hrista. Ovo nije uvijek lako vidljivo i treba biti jako oprezan. 

Matej 23:16 – Zloupotreba finansija je čest propust koji je pratio propovjednike Božje riječi kroz istoriju. Zlato je vrednije od crkve, materijalno od duhovnog. Postojao je pokret siromašnih u srednjem vijeku koji je naglašavao taj aspekt i tražio od vođa crkva da doslovno slijede Njegov primjer. O ovome je dosta rečeno, ali u praksi ima još mnogo mjesta za popravak. 

Matej 23:23 – Vođe zaboravljaju najvažnije dok naglašavaju sekundarne stvari: sljepilo prema istinski važnim duhovnim vrijednostima. Engleski jezik poznaje izraz: “majoring in the minors”. U iskušenju smo da ono što je nama drago učinimo najvažnijim, a ono što nam možda baš nedostaje stavimo u fioku nevažnog. 

Matej 23:25.27 – Briga za vanjštinu je prilično povezano sa prethodnim, možda čak i jedan primjer prethodnog. To je bila praksa vođa onog vremena: željeli su da se “dobro prodaju” (Matej 23:3-5), da ih smatraju posebno vjernima i revnima. Lakmus test pobožnosti je vlastito predstavljanje svoje ličnosti: svaki koji želi da se prikaže posebno posebnim nije prišao suštini vjere. 

Matej 23:29 – Veza sa prošlim vremenima i vođama je važna za svaku ideju. Savremeni lideri vole da se predstavi kao naslednici onog početnog. Čak i kada su ti isti bili otvoreni protivnici avangarde onog vremena i današnjeg napretka. Možemo naslijediti Mojsijevu stolicu ali ne i njegove principe i stavove. 

Sve ovo onda – a i danas – čini jevanđelje neadekvatnim, nepotpunim, ružnim, nepoželjnim, polovičnim i neprihvatljivim. “Jer se ime Božije zbog vas ne poštuje među onima koji ga ne poznaju” pisao je jedan od apostola. Treba zapamtiti da ovaj tekst više ne govori nekima tamo, drugima, jevrejskim vođama ili današnjem sveštenstvu. Hristos se obraća onome koji čita, čuje i razumije. Svaki put kad čitam Sveto pismo, postavljam pitanje šta meni taj tekst poručuje. Bog više nema problema sa sadukejima i farisejima, ali ima sa nama, današnjim i modernim, sa tobom i sa mnom. 

O sahrani samoubice

Tada se postavilo pitanje Fedunove sahrane. Draženoviću je naređeno da ode popu Nikoli i da se sa njim raspravi: može li Fedun biti sahranjen u groblju, iako je sam sebi oduzeo život, i da li pop pristaje da opoje pokojnika koji je bio unijat po vjeri.

U poslednjoj godini dana pop Nikola je naglo ostario i počeo da slabi na nogama; zato je uzeo za pomoćnika na velikoj parohiji pop-Josu. To je čovjek ćutljiv a nemiran, mršav i crn kao ugarak. On je poslednjih mjeseci vršio gotovo sve poslove i obrede po varoši i po selima, a pop Nikola koji se već teško kretao, uglavnom samo one koje je mogao da svršava tu kod kuće ili u crkvi koja mu je pored same kuće.

Po ritmajsterovom nalogu Draženović je otišao do popa Nikole. Đedo ga je primio ležeći na minderluku; pored njega je stajao pop Joso. Kad je Draženović iznio pred njega pitanje Fedunove smrti i sahrane, obojica popova su ćutala jedan trenutak. Videći da pop Nikola ne govori, pop Joso otpoče prvi, neodređeno i bojažljivo: da je stvar izuzetna i neobična, da ima zapreka i u crkvenim propisima i u utvrđenim običajima, i samo ako se dokaže da samoubica nije bio pri zdravoj svijesti i čistoj pameti, onda može nešto da bude. Ali da se na svom trdom i uskom logu, pokrivenom starim i izblijedelim iramom, ispravi pop Nikola. Njegov trup dobi onu statuarnu snagu koju je imao uvijek kad prolazi kroz čaršiju koja ga pozdravlja s desna i s lijeva. Prva riječ koju je progovorio obasja njegovo lice, široko, još rumeno sa ogromnim brkovima koji su se spajali s bradom, sa riđim, gotovo bijelim, gustim i čekinjastim obrvama, lice čovjeka koji je od svog postanka naučio da samostalno misli i da svoju misao iskreno kaže i dobro brani. Bez mnogo oklijevanja i bez krupnih riječi on je odgovorio neposredno i popu i vahtmajsteru:

– Sad kad se nesreća trefila nema više šta da se dokazuje. Ko će pri čistoj svijesti dići ruku na sebe? A ko bi smio opet uzeti na dušu da ga pokopa k’o nikakvu vjeru, neđe iza plota i bez sveštenika? Nego hajde ti, gospodine, živ bio, i naredi da se mrtvac opremi, pa da mi njega što prije sahranimo. I to u groblje jakako! Ja ću ga opojati. Pa poslije, ako ikad naiđe neki pop njegovog zakona, on neka doda i popravi ako nađe da nešto nije bilo kako treba.
A kad je Draženović izašao, on se okrenuo još jednom pop-Josi, koji je bio postiđen i iznenađen:

– Kako ne bih pustio u groblje krštena čovjeka? I što da ga ne opojem? Zar mu je malo što je bio zle sreće za života? A tamo, neka ga pitaju za grijehove oni koji će i sve nas ostale pitati za naše.

Andrić, Na Drini ćuprija, 152. str.

Što si došao da nam smetaš?

IMG_0985Zar nismo voljeli čovečanstvo kad smo tako smireno priznali njegovu nemoć, kad smo sa ljubavlju olakšali njegov teret, i kad smo dozvolili njegovoj nemoćnoj prirodi čak i da griješi, samo s našim odobrenjem? I što si sad došao da nam smetaš? I što ćuteći i tako prodorno gledaš u mene krotkim očima svojim? Razljuti se, ja neću tvoje ljubavi zato što ni ja tebe ne volim! I šta imam da krijem od tebe? Zar ne znam s kim govorim? Ono što imam da ti kažem sve ti je već poznato, to čitam u tvojim očima. I zar ću ja sakriti od tebe tajnu našu? Možda ti baš hoćeš da je čuješ iz mojih usta? Onda čuj: mi nismo s tobom, nego s njim, to je naša tajna! Mi već odavno nismo s tobom, nego s njim, već osam vijekova. Ravno prije osam vijekova uzeli smo mi od njega ono što si ti s negodovanjem odbacio, onaj poslednji dar koji ti je on nudio pokazavši ti sva carstva zemaljska: mi smo uzeli od njega Rim i mač cezarov, i proglasili same sebe za careve zemaljske, za careve jedine, premda nam dosad još nije pošlo za rukom da dovedemo svoje djelo do potpunog završetka.

Dostojevski, Veliki inkvizitor