Poruke iz svete zemlje: Irodijum

Bude tako osoba koje se pokažu u svom životu grozni kao ljudi, a dobri, predobri u posebnim poduhvatima kojih se uhvate i kojima se bave. Jedan od takvih je Irod Veliki ili Irod I, živio od 74 prije nove ere do 4 godine poslije nove ere. Spominju ga jevanđelisti i Josif Flavije gdje je opisan kao okrutni vladar, tiranin. Ubija sve moguće pretendente na njegov prijesto i ne zaustavlja se ni kada su u pitanju njegovi vlastiti sinovi. Ali kao graditelj, on je jedan od nenadmašnih vođa na području cijelog Bliskog istoka za duži vremenski period. Njegovi građevinski projekti uključuju proširenje hrama, izgradnju Cezareje na moru te tvrđava Masade i Irodijuma. O svojoj posjeti ovoj poslednje spomenutoj lokaciji želim napisati par riječi i podijeliti nekoliko svojih slika.

Za razliku od svojih ostalih poduhvata, ovaj je trebao biti veoma ličan što potvrđuje i samo ime. Arapi ovu lokaciju nazivaju Rajskom planinom (Jabal al-Fourdis) mada oni koji žive u brdovitijim krajevima ne trebaju termine iz ovog područja da čitaju doslovno. U vremenu kada Parćani osvajaju Siriju, Irod bježi u Masadu pored Mrtvog mora. Te dvije vojske se susreću upravo na ovom mjestu, a Irod pobjeđuje. Kao uspomenu na taj događaj, on podiže grad i ukrašava ga predivnom palatom kojoj daje svoje ime.

Arheolozi se slažu da je ovo najvjerovatnije bilo mjesto gdje je Irod živio. U skladu sa tim, ono je i izgrađeno i imalo je sve neophodno za carsko življenje. Četiri kule su bile više nego samo osmatračnica i zaštita od napada: koristile su se i u svrhe boravka i skladištenja. Tu je bilo još i kupatilo, veliko dvorište, rimski teatar, soba za prijeme, veliko šetalište kao i luksuzne sobe za kralja i njegove goste. Car se u kupatilu mogao rashlađivati ili grijati, po njegovoj želji. Teatar je mogao primiti i do 650 posjetilaca, za najvažnije su postojala posebna mjesta. Bilo je ukrašena pejzažima iz Italije i scenama rijeke Nil: pretpostavlja se da je slikare poslao sam Cezar iz Rima. U ovom objektu je slavni jevrejski arheolog Ehud Necer pronašao i Irodovu grobnicu. Sam Necer će i završiti svoj život zbog nesreće upravo na ovom mjestu. Kasnija iskopavanja potvrđuje ideju da je cijeli ovaj prostor trebao da posluži i kao mauzeloj, grobnica cara Iroda.

Na kraju našeg obilaska, prije ulaska u autobus, poželio sam da dopunim svoju flašu sa vodom. Nešto malo vode je ostalo koju sam prosuo hodajući do česme. Dva mlađa Palestinca, vjerovatno vodiči nekih od turista, su glasno negodovali zbog ovog mog poteza. Njihov i moj doživljaj vode i njene vrijednosti nije bio jednak. Meni su učinilo kao da je nešto od Irodovog temperamenta i mentaliteta ostalo na ovom mjestu. I sam sam bio spreman na verbalni konflikt i da nije bilo vođe puta koji me uveo u autobus, vjerovatno da bih izvukao deblji kraj. I pored silnih objekata koji su ostali iza ovog drevnog cara, ono što je ostavilo veći trag jeste njegov karakter i njegova ličnost koji su, prema estetskoj vrijednosti, bili dijametralno suprotni njegovim građevinama. Toliko mnogo je izgradio za sebe, a tako malo je radio na sebi. Jednako iskušenje je i za nas ostale. Šta ćemo mi ostaviti iza sebe?

Poruke iz svete zemlje: Vitlejem

Šta napisati o Vitlejemu (ili Betlehemu), što o njemu ne možete već pronaći na internetu i što niste čuli da se ponavlja svake godine tokom božićnih praznika? Podijeliću svoje utiske iz posjete ovom gradiću, prije, sada već, skoro tri godine.

Pretpostavljam poznatim glavni problem Bliskog istoka: sukob Palestinaca i Jevreja. Ovaj prostor je vijekovima naseljavan različitim nacijama sa različitim religijama i previše je kompleksna situacija za jednostavan zaključak i odgovor. Mi svoj stav prema ovom problemu zauzimamo najčešće u zavisnosti od predubjeđenja svakog od nas posebno. Krajem Drugog svjetskog rata, tačnije 1948. godine, dio ovog prostora se dodjeljuje jevrejskom narodu kada se stvara jevrejska država. Ostali dio prostora je bio naseljen arapskim stanovništvom kojeg danas znamo pod imenom Palestinci. Vremenom su Jevreji zauzeli još neke dijelove koje su Palestinci smatrali svojima. Od tada traje sukob koji ne uspijevaju da riješe ni svi političari svijeta koji su služili kao posrednici. Od 1995. godine, ovaj grad je pod vlašću Palestinske nacionalne uprave.

Vitlejem se nalazi 40-ak kilometara od Jerusalima ali predstavlja prilično drugačiji svijet. Veliki dio grada je ograđen ogromnim betonskim zidom, išaranim grafitima. Puna dužina ovog zida iznosi 708 km, a gradnja je započeta u septembru 2000. godine. Izraelska vlada smatra da je zid smanjio nasilje i samoubilačke napade, dok Palestinci ovo smatraju segregacijom i okupacijom.

Vitlejem je vijekovima posmatran Davidovim gradom, a Hristovim rođenjem dobija važnost i za hrišćane. Kao i mnoge druge lokacije, važan je za sve tri monoteističke religije. Naši vodiči su zaustavili autobus nedugo nakon ulaska u grad, u jednoj od prodavnici suvenira naglašavajući da smo tu stali zbog povoljnih cijena. Većina putnika je povjerovala u ove izjave iako smo kasnije pronašli i mnogo povoljnija mjesta za kupovanje. Glavna turistička lokacija, zbog koje se najviše i posjećuje ovo mjesto, je Crkva Hristovog rođenja.

Sama građevina je rušena i dograđivana kroz vijekove. I pored toga sadrži neke od najstarijih detalja poput drevnog mozaika na podu. Crkvu održavaju četiri crkvene uprave: grkokatolici, rimokatolici, jermenska apostolska crkva te sirijska pravoslavna. Sve četiri tradicije imaju svoja posebna mjesta bogosluženja i ne mogu se uvijek dogovoriti oko reda i tišine. U sredini ckrvenog kompleksa nalazi se pećina (the Grotto of Nativity) za koju se vjeruje da je mjesto Hristovog rođenja. Nedovoljna osvijetljenost te velika gužva otežavaju razgledanje i bilo kakav poseban duhovni doživljaj.

Žalosno je ustvrditi da nigdje više “svetih” mjesta i nesvetih odnosa među ljudima. Mnogi ljudi odlaze na ove lokacije tragajući za posebnim duhovnim iskustvom, dok te iste svetinje ne pomažu mnogo onima koji žive oko njih. Sve ovo postavlja mnoga pitanja u vezi svrhe, smisla, koristi i značaja vjere. Kakav je odnos između organizovane religije i njenog uticaja na njene pripadnike? Da li je savremeni skepticizam u pravu kada odbacuje svaki oblik duhovnosti? U čemu je smisao istinskog vjerovanja? Ova pitanja zahtijevaju lične odgovore svakog od nas. Otkrivanje odgovora nije jednostavno ali je vrijedno napora.

Poruke iz svete zemlje: Jerihon

Ukoliko tragate za informacijom o najstarijem gradu na svijetu, nećete lako doći do odgovora. U zavisnosti od kriterijuma, postoji nekoliko mogućnosti. Na toj listi su pri vrhu Luksor iz Egipta, Atina iz Grčke, Damaks iz Sirije … ali i Jerihon (יריחו, Ιεριχω) će se uvijek pojaviti kao jedan od njih. Ukoliko želite posjetiti ovaj grad, svojim vodičima ili bar vozaču morate naznačiti o kom Jerihonu se radi, tj. iz kog perioda: Starog ili Novog zavjeta.

Tamo gdje se završava wadi Qelt (o kome sam pisao ranije) završava, počinju ruševine Jerihona iz Isusovog vremena. To mjesto je danas poznato kao Tulul Abu el-Alayiq (na arapskom jeziku). Ova lokacija je u području na koji pravo polaže uprava nepostojeće palestinske države, ali koja je i dalje u sastavu Izraela. Pronađeni su i ostaci akvadukta, kao i wadi Qelt sinagoga, sagrađena kao dio hazmonejske zimske palate, koja je kasnije pripadala Irodu velikom. Razlog za gradnju ove palate je klima ovog područja. Ona je ugodna i topla, za razliku od vlažnih i hladnih zimskih dana i noći u Jerusalimu. Na putu prema gradu je bila podignuta i mala tvrđava da služi kao kontrolna tačka na putu iz jordanske doline ka Jerusalimu. Nakon toliko godina, prije ulaza u ovaj gradić, morali smo zastati na jednoj sličnoj kontrolnoj tački radi redovne kontrole. Čini se kao da se grad (ili mentalitet naroda?) nije mnogo promijenio. U izvještajima Josifa Flavija spominje se spaljivanje palate kao i drugih građevina u vrijeme smrti Iroda velikoga. Njegov sin Arhelaj obnavlja grad.

Najpoznatija biblijska ličnost vezana za ovaj grad, osim Isusa Hrista, je zacijelo Zakhej carinik. Kao zimska prijestonica i mjesto izrade balzama (zbog blizine Mrtvog mora i danas jedna od razvijenih grana privređivanja) bilo bi ovo ugodno mjesto i za poreznike današnjih dana. Ono što ovog carinika možda razlikuje od današnjih jeste njegovo dijeljenje nepravedno stečenog bogatstva nakon prihvatanje Hrista kao svog Spasitelja (19:1-10). Tamo gdje postoje bogati ljudi, umnožavaju se i prosjaci. Zato čitamo o Hristovom iscjeljenje Vartimeja (Marko 10:46-52) i slijepog prosjaka (Luka 18:35-43) koje neki tumači smatraju jednom te istom osobom. Nedaleko odavde se nalazi planina za koju se vjeruje da je Hristos baš na njoj doživi kušanja od strane đavola, za vrijeme svog boravka u pustinji (Matej 4. poglavlje). Ona se prilično fino može vidjeti sa određenih lokacija grada, što pokazuju i naslovi određenih turističkih atrakcija kao što je “Restoran iskušenje” (Temptation Restaurant).

Nedaleko odavde je lokacija starozavjetnog Jerihona (poznata kao Tell es-Sultan). Biblija bilježi da je na tom mjestu bilo mnogo palmi (5. knjiga Mojsijeva 34:3), što bi se i danas dalo lako ustvrditi. U blizini je Jelisijev izvor – još jedna starozavjetna lokacija (2. knjiga o carevima 2:18-22) – na čijem mjestu je danas izgrađena stanica vodovoda. Ono što arheolozi još uvijek nisu mogli da pronađu su zidovi drevnog grada Jerihona koji su se čudesno srušili tokom opsade od strane jevrejskog naroda pod vođstom Isusa sina Navina (Knjiga Isusa Navina 6. poglavlje). Grad je uništavan nekoliko puta što takođe može uticati na ovu situaciju. Za mnoge je to dokaz za sumnju u izvještaje Svetoga pisma. I pored mnogih drugih arheoloških pronalazaka koji potvrđuju biblijske izvještaje, nedostatak ovoga je mnogima problem za poklanjanje povjerenja ovoj knjizi. Sa druge strane, vjernici daju sledeće objašnjenje: “Bog nikada ne traži da vjerujemo a da nam prije toga nije dao dovoljno dokaza na kojima treba da zasnujemo svoju vjeru. Njegovo postojanje, Njegov karakter, vjerodostojnost Njegove riječi – sve je zasnovano na dokazima koji se obraćaju našem umu. Postoji mnogo ovakvih dokaza. Uprkos tome, Bog nikada nije odbacio mogućnost da se pojavi sumnja. Oni koji žele da sumnjaju, imaće prilika za to; dok oni koji stvarno čeznu da saznaju istinu, naći će mnoštvo dokaza na kojima će počivati njihova vjera.”

Jevanđelje srijedom: Matej 18. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Međuljudski sukobi su uvijek bili problem. Osim bolesti, čini se da ništa ne izaziva veću muku među ljudima. Ko od nas nije iskusio nemogućnost sna zbog pokvarenog odnosa sa nekim do koga nam je stalo? Filozofi i književnici su se bavili ovim problemom, opisujući ga i tragajući za rješenjem. Ovom temom se bavi i Sartrovo djelo “Iza zatvorenih vrata” koje sadrži njegovu čuvenu rečenicu “Pakao, to su drugi (ljudi)”. Teškoću suživota čine drugi ljudi koji pojedinca otuđuju i zaključavaju u određeni oblik bivstvovanja, tvrdi Sartr, čime se ograničava njegova sloboda.

Jevanđelje po Mateju 18. poglavlje se uveliko bavi međuljudskim odnosima. Prevodi sa naslovima daju sledeći sadržaj:

– Poziv za oponašanje djece
– Opasnost sablazni
– Moć apostolskih veza
– Pitanje o opraštanju
– Priča o dvojici dužnika

Vijekovima su čitaoci nagađali o kojoj dječijoj osobini Isus govori kada koristi djecu kao model onih koji će imati pristup carstvu nebeskom. Iz njegovih riječi saznajemo da je u pitanju poniznost (18:4): prepoznavanje vlastite nemogućnosti da sami stignu tamo gdje Bog želi da svi budu. Kao što su djeca ovisna o svojim ovozemaljskim roditeljima, tako je Hristos želio da Njegovi sledbenici prepoznaju svoju potrebu za Njim. A za takav korak, poniznost je od suštinske važnosti.

Naše današnje zanemarivanje onih koji nas okružuju nalazi osudu u pouci o sablazni. “Niko od nas ne živi sebi i ne umire sebi,” podsjeća apostol Pavle. Tako sve ono što osoba čini može i bez njenog znanja da naškodi drugima oko nje. Posebno je važno biti obazriv prema onim malima, kaže Isus, koji vjeruju u Njega.

Kada nastane problem i ne postoji mogućnost da dvije osobe riješe vlastiti sukob, potrebno je pronaći instancu koja će donijeti adekvatnu presudu. Za većinu nas danas to su sudovi svih nivoa, dok Hristos predlaže da među hrišćanima tu ulogu obavi njihova zajednica. Pripadnost crkvi ima svoje prednosti ali i odgovornosti: danas se uglavnom traga za prvima, dok se druge zanemaruju. U konačnici, riječ je o vjerovanju u postojanje autoriteta van nas samih koji može pomoći pri nesuglasicama.

Svjesni da se sukobi ponavljaju, učenici su tražili odgovor koliko dugo opraštanje – što je bilo Hristov predlog za rješenje sukoba – treba da se upotrebljava kao opcija. Tvrdi se da je u to vrijeme tri puta bio stav velikodušnih. Petar je želio da bude bolji od ovih pa je oproštenje predložio da se iskoristi sedam puta za osobu koja ponavlja problem. Hristov odgovor je kako njih onda, tako i nas danas, zatekao nespremne: “Ne velim ti do sedam puta nego do sedam puta sedamdeset” (18:22). Mnogi u ovim brojkama nalaze sličnost sa Lamehovom željom za trajnom osvetom (1. Moj. 4:24). Dok su ljudi spremni da istrajavaju u osveti, Hristos predlaže da takvi budu na području opraštanja.

I na kraju ovog poglavlja nalazimo priču o dvije osobe koje su bile dužne nejednake iznose novca (18:23-35). Osoba kojoj je oproštena velika suma nije bila spremna isto da učini drugome koji mu je bio dužan mizernu svotu. Kada bi svako od nas polazio od prepoznavanja Božjeg praštanja naših propusta, mnogo lakše bi doživljavao slabosti svojih bližnjih. U suštini, svi koji mole Očenaš se obavezuju na ovaj oblik ponašanja: “I oprosti nam dugove naše kao i mi što opraštamo dužnicima svojim” (Matej 6:12).