Živimo u vrijeme ludila. Niko nije primijetio da je čovjek jednostavno poludio. Zbog žudnje za životom, zbog ljubavi prema palom svijetu, on je izgubio ravnotežu i srušio se. Čovjek se otvorio za svaku vrstu ludila, za demoniju svake vrste, njime su ovladale demonske kosmičke i socijalne sile. Usled te hipnoze čovjek postaje opsjednut ili elementarnim kosmičkim telurskim silama zemlje, rase, naroda, pola ili elementarnim socijalnim silama ekonomskih interesa, novca, klasa, socijalnih grupa, partija. Ali duhovno je potpuno dezorganizovan.
Savremenom kolektivnom ludilu i opsjednutosti, savremenom polidemonizmu i idolatriji, moguće je suprostaviti se jedino kroz mobilizaciju duhovnih snaga. Sama po sebi, socijalna organizacija je nemoćna da se suprostavi haotičnom raspadanju svijeta i čovjeka. Čovjek će se razdvajati u dva suprotna pravca, u pravcu poživotnjenja ili u pravcu mašinizacije. Spasenje može da donese samo nova duhovnost u kojoj će ljubav prema Bogu biti i ljubav prema ljudima, u kojoj će sloboda od vlasti svijeta takođe biti i ljubav prema čitavoj Božijoj tvorevini, u kojoj će duhovni život čovjekov biti ne samo iskupljenje već i stvaralačko djelo u svijetu.
