Oznaka: sud

Traganje za pravdom

what-is-justice-1Ko nije doživio nepravdu? Volio bih da upoznam takvu osobu i shvatim kako joj je to uspjelo. A svi ostali koji jesu vjerovatno će bolje razumjeti ovaj tekst. Da odmah razjasnim: nisam ja u pitanju. Ne kažem da nisam nikada doživio nepravdu, nego nisam ovaj put. Pišem o svom prvom susretu za tuđim traganjem za pravdom kroz sudski proces.

Nisam morao biti tamo, ali sam odlučio da budem i dopustili su mi. U glavi sam imao sve silne slike suda iz filmova, poput Nekoliko dobrih ljudi, Zakon u Los Anđelesu, i slično. Ne zato što vjerujem da sve što vidim na televiziji je istina nego što nisam imao nikakvo drugo iskustvo sa sudom osim ovog vizuelnog, koje će se ispostaviti sasvim pogrešno.

Pri samom dolasku pred zgradu suda prvi, iako mali, šok. Iz auta izvode nekoga koga su uhapsili ko zna zbog čega, otvaraju se zadnja vrata vozila i izvode žensku osobu srednjih godina. Šta li je ona skrivila? Priznajem, prva misao je bila vezana za nekakvu ilegalnu trgovinu čarapama na nedozvoljenom mjestu ili neplaćeni porez. Valjda nije nikoga ubila, ili nešto gore, ako toga ima. Sa druge strane, mnogi od onih o kojima stalno slušamo u medijima, koji su pronevjerili silne tuđe novce i dalje su na slobodi i dalje se pojavljuju na tim istim medijima. “Zakoni su paučina kroz koju prolaze velike muhe, a u koju se hvataju male” (Honoré de Balzac). Prva primjedba pravdi ili nepravdi: nekako su ova dva termina teška za razlučiti.

l_a_law_8-h_2016Ulazimo kroz ona vrata što pište, cijelo jutro se pokušavam sjetiti kako se zovu. Neću da googlam neka ostane tako. Traže da ostavimo telefone! A ja dobio na poklon novi prije dvije sedmice. I šta da radim bez telefona, mislio sam čitati kindle knjigu kad bude dosadno? Neumoljivi su. Ili bolje reći nezainteresovana (ženska osoba je u pitanju) koja mi je samo rukom pokazala na ormarić sa ključem gdje treba da ostavim telefon. Kasnije, tokom sudskog procesa, jedan od advokata razgovara na telefon: usred rasprave! Da li je to druga primjedba (ne)pravdi ili mi se čini?

Čekamo pred vratima da počne. U jednom ćošku tužitelj sa advokatom i svjedocima, u drugom tuženi sa istima. Poznajem obe strane, veoma dobro. I oni se poznaju, ali se to trenutno ne vidi, i čini mi se, tužitelj je manje zainteresovan za to poznanstvo u ovom trenutku. Počinje, pozivaju nas unutra. A to “unutra” je moje sledeće razočarenje: prostorija 3×5 m, nečiji špajz je veći. Dobro, možda i 4×6, ali sigurno nije više. Sudija i zapisničar, obe ženske osobe; dakle, sudijinica i zapisničarka (gender inclusive language je komplikovana stvar za mene). Samo šest stolica, većinu vremena sam stajao ili sjedio na prozoru i radijatoru: osim kada je stajao advokat – onda bih sjeo na njegovo mjesto.

c7f62898-e06d-4e1c-9a3c-5dd245a9cc7dNakon popisa prisutnih počinje ispitivanje svjedoka. A meni muka u stomaku: jesam li ja toliki slabić ili je to normalna reakcija? Nisam kriv, nisam svjedok, ne tuže mene … ali svejedno. Ružno iskustvo sa još ružnijim osjećanjima. Pauza. Prilazim tužitelju, grlimo se i pitamo za zdravlje i porodicu. Kaže, “mora ovako, nema prekida bez obzira na sve ponude druge strane. Ovo je laž, Bog sve vidi.” Eh, to isto misli i ona druga strana. Valjda su zato i na sudu. I sad to neko treba razriješiti, te njihove nedoumice, razmirice, sukobe, tužbe i žalbe. Ovdje je najveća (moja) primjedba pravdi i nepravdi!

Posmatram sudijinicu dok zaustavlja svjedoke i suflira zapisničarki šta da se unese, a šta da se obriše. Zar to ne ide drugačije, zar ta što zapisuje ne može sve da hvata redom i unosi bez usmjerava? Zašto stalno prekidanja i molba da se govori sporije da bi moglo da se “stigne”? Šta je s ovim:

“Zapisničar treba pisati brzo kako bi stigao zapisati sve što se govori. Medjutim, čovjek piše sporije nego što govori. Zapisničar zbog toga zapisuje samo najvažnije. Ako je, medjutim, važno zapisati sve, služi se stenografijom. Stenografija je skraćeno pismo s posebnim sustavom znakova koje omogućuje brzo zapisivanje govora. Stenografira se na posebnom papiru za stenografiju, a naknadno se stenogram dešifrira i strojno prepisuje. Vrsni stenografi, koji tako brzo stenografiraju da je u zapisniku sastanka zabilježena svaka izgovorena riječ, nazivaju se debatni stenografi. Postoje i posebni strojevi s tipkovnicama na kojima su stenografski znakovi.”

Ništa. Mi smo u špajzu gdje nema stolica a daleko je sunce. Napolju pada snijeg. Sudiji i advokatu postaje dosadno i ubrzavaju proces. Čak to i čini advokatica tužitelja koji pred sobom ima zadnjeg, glavnog (krunskog, je l’?) svjedoka. Poslije svakog pitanja, sudija pita ima li još pitanja, dajući time znak da se privodi kraju. To i čine. Izlaze svi, ja se vučem polako zadnji da još šta vidim, čujem i razumijem. Imam i šta: sve troje (sudija i dva advokata) se slažu: dugačko ovo bi, treba to skratiti. Ha! Jesam li ja to dobro čuo!? A gdje je interes za pravdu, za istinu? Jadni svi oni zaneseni i prevareni koji ovdje dolaze po pravdu.

cima_da_conegliano_god_the_fatherJoš davno su neki mislioci tvrdili kako sve što vidimo na zemlji ima svoj idealni pandan u svijetu ideja. Vjerovatno ljudi imaju tu misao u glavi kad se odlučuju za sudske procese: ima negdje pravde, samo je treba pronaći. Pravda je spora ali dostižna, mislili su i oni u Sluga Jernej i njegovo pravo, Proces, Jazavac pred sudom pa i Priča o kmetu Simanu … i utvrdili da je “nemoguće reći gdje se zakon zaustavlja i počinje pravda” (Arthur Bear). A ako se već zanosimo idealima, možemo i drugima, zapisanim u jednoj staroj knjizi, koja je mnogim ljudima osnovni izvor informacija o životu, smrti, nepravdi i pravdi. U toj knjizi stoji da:

  • postoji glavni Sudija koji će jednog dana presuditi pravedno (jev. po Mateju 25:32, 1. Petrova 4:5)
  • smo pozvani na praštanje i izmirenje van sudskih procesa (jev. po Mateju 6:12, 5:25)
  • smo pozvani na radikalno prihvatanje štete (1. Korinćanima 6:7)
  • je na ovoj zemlji pravda teško dostižna (knjiga proroka Isaije 59:14)
  • smo svi sebični i nepravedni (1. O carevima 8:46, Rimljanima 3:23)

Ovi prinicipi bi nas trebali usmjeravati prije nego dođe do sudskih sporova. A kada dođe, onda se molite Bogu – vjerovali u njega ili ne – jer vam to jedino preostaje s obzirom na zemaljsku pravdu i sudske procese.

Jevanđelje srijedom: Matej 13. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

U ovom poglavlju nalazimo sedam priča koje je Isus ispričao sa željom da svoje slušaoce (pa i nas čitaoce) pouči o prirodi carstva koje je nagovještavao. Ovih sedam priča, pored ostaloga, objašnjavaju kako se carstvo nebesko daje, kako djeluje, kako se pribavlja i kako, na kraju trijumfuje. Grčki termin za ove priče je παραβολη, parabola, termin koji postoji i u našem jeziku. Parabola prenosi određenu ideju, ne naglašavajući važnost svih detalja u cijeloj priči – to je jedan od promašaja mnogih čitalaca danas koji pokušavaju da nađu značenje za svaku sitnicu koja se spominje.

Zbog odbacivanja koje je opisano u 11. i 12. poglavlju ovog jevanđelja, Isus nastavlja da govori ali mijenja način. Ne želi da požuri svoj kraj. Ovim oblikom kazivanja on

    • 1) pobuđuju interesovanje
    • 2) čine istinu stvarnom i opipljivom (govori o njihovom svijetu)
    • 3) daje trajnu, dinamičnu vrijednost svom poučavanju
    • 4) podstiču ljude da otkrivaju istinu za sebe
    • 5) ispunjava proročanstvo (13:34-35)
IMG_4387
Gorušičino zrno (obala Galilejskog jezera)

Ovo poglavlje spominje sedam parabola: o sijaču, o pšenici i kukolju, o gorušičinom zrnu, o kvascu, o skrivenom blagu, o dragocjenom biseru te o ribarskoj mreži. Priča o sijaču na neki način daje odgovor na pitanje zašto je Isus odbačen od jednog dijela svog naroda. Odgovornost nije na sjemenu, nego na tlu. Objašnjavajući svojim učenicima spominje četiri vrste tla, od kojih je samo jedno ono koje donosi rod.

Sledeća, još zanimljivija, parabola je o kukolju i pšenici. Ona ovlaš daje odgovor o porijeklu zla i dopuštanju postojanja istog u kontekstu stvaranja svijeta od strane dobrog Boga. Na pitanje “Otkuda kukolj” stiže odgovor da je to djelo neprijatelja, koji je u prethodnoj paraboli imenovan kao nečastivi (na grčkom πονηρος = zli, 13:19), a u objašnjenju parabole kao đavo (13:39). Žeteocima nije dopušteno da naprave red na njivi trgajući kukolj zbog njihove slabosti u procjenjivanju i razlikovanju kukolja i pšenice tokom procesa čupanja. Sav rod se ostavlja do kraja da bi plod jasno pokazao ko je ko i šta je šta. Ova odluka je vjerovatno nešto što nas posebno muči.

IMG_6556
“Na kamenu posijano …” (obala Galilejskog jezera)

Sledeće dvije parabole (o gorušičinom zrnu i o kvascu) govore o tajanstvenoj prirodi djelovanja jevanđelja na srca ljudi. U Markovom jevanđelju će to biti objašnjeno riječima da “sjeme niče i raste, da ne zna on” (Marko 4:27b). Tajanstvena i skoro neprimjetna sila djeluje na ljude ukoliko joj oni to dopuste. Peta i šesta parabola (o blagu i o biseru) stavljaju naglasak na važnosti prepoznavanja vrijednosti carstva nebeskoga – jevanđelja. Ono je dragocjeno i vrijedno svake razmjene i zamjene. Poput mudrosti koja se ističe u Pričama Solomunovim, carstvo nebesko je neprocjenjivo, “skuplje od dragog kamenja, i što je god od najmilijih stvari ne mogu se izjednačiti s njim” (Priče 3:15). No ta vrijednost nije lako vidljiva i ne nalaze je površni tragaoci. Poslednja parabola, o ribarskoj mreži, govori o različitim vrstama ribe koje ona uhvati što zahtijeva prebiranje i odvajanje. Ovdje je jasna aluzija na nebeski sud koji će jedini adekvatno ocijeniti ko je bio adekvatno tlo, pšenica a ne kukolj, u čijem životu je carstvo naraslo poput zrna gorušičinog i kvasca, te ko je tu vrijednost otkrio tokom svog života, pronašao blago sakriveno u polju i “kupio” dragocjeno zrno bisera.