Život bez interneta

Poslednji tekst koji sam objavio na svom blogu 29. jula ove godine, govori o problemima koje nastaju zbog prevelikog izlaganja internetu. Ekrani ne prave posebne izazove samo onima koji se nalaze u osjetljivim godinama djetinjstva. Ova ista pojava, koja ima toliko dobrih i pozitivnih strana, utiče i na one koji su davno iza sebe ostavili period odrastanja. To je nešto sa čime se lično borim duži period vremena i smatram da je pojednostavljivanje životnog stila izuzetno potrebno svima onima koje posao i svakodnevne obaveze vezuju za virtuelnu stvarnost. Želeći da pređem sa riječi na djela, protekli mjesec sam eksperimentisao u ovom pravcu. Ovdje želim da podijelim neke svoje utiske iz života van interneta. 

Vjerujte mi, može se preživjeti i bez internet konekcije. Moje iskustvo to dokazuje 🙂 – Elon Musk je nedavno prezentovao svoj novi projekat Neuralink čiji je cilj razvoj ultra jake bežične veze između mozga i kompjutera. Za mnoge evolucioniste ovo je očekivana sledeća etapa u procesu razvoja ljudskog bića. Ima onih koji smatraju da bez ovog koraka čovječanstvo neće preživjeti. Ali, još uvijek, ovo nije istina: za mnoge od nas internet nije neophodnost već luksuz bez koga se može i bez koga je i korisno provesti određeno vrijeme. 

Izostavljanje internet veze u jednom periodu, otvara mnoge, često zapostavljene aspekte našeg života. – Ono na šta se fokusiramo, to postoje naša (jedina) stvarnost. Bez obzira koliko mnogo mogućnosti pruža internet veza, život je i dalje mnogo širi i šareniji od najbolje aplikacije za mobilni telefon. Ovo je možda posebno važno da razumiju oni mlađi među nama. Stvarni svijet još uvijek može da ponudi mnogo više nego virtuelni. 

Odnosi sa živim ljudima su ono od čega se sastoji život. – Sva ispitivanja, ankete i statistike ukazuje da veza sa drugim ljudskim bićem je ono što donosi smisao življenju. To nije ni slava, ni lično ostvarenje, ni novac ni bilo koji drugi oblik stvarnog ili pseudo uspjeha. Da, pakao – to su drugi ljudi; ali ljudi su i raj takođe. Internet konekcija jako slabi međusobne ljudske veze. Ako se i ne odlučite na prekid internet veze na određeno vrijeme, onda bar odložiti svoj telefon tokom komunikacije sa drugim ljudskim bićem u stvarnom životu. 

Povratak u virtuelnu stvarnost nakon određenog vremena apstinencije je jako zanimljiv. – Moj prvi login na društvene mreže nakon mjesec dana odsutnosti mi je otvorio oči za neke pojave. Čini se kao da više ništa nije isto. Neka reagovanja koja su mi ranije bila sasvim normalna, sada djeluju prilično … infantilna i nezrela u najmanju ruku. To ne može da se vidi i procijeni ukoliko smo online 24/7. Pravljenje vremenske i fizičke distance u odnosu na internet čini nas mnogo sposobnijima za procjenu korisnog i nekorisnog sadržaja kome smo izloženi. Ako ništa drugo, ovo je dovoljan razlog za eksperimentisanje. Meni je to zaista mnogo značilo. 

Treba imati mjeru! – “Teoretski ljubav lepo zvuči / Malčice je drug'čije u praksi,” kaže poznata pjesma. Siguran sam da su mnogima jasni ovi izazovi virtuelne stvarnosti, ali je to jako teško sprovesti u djelo. Umjerenost je neophodna na svakom aspektu našeg življenja, a posebno u upotrebi savremene digitalne tehnologije. Koliko je previše, a koliko dovoljno vremena? Ako na ovo budemo sami odgovarali, možda ćemo lakše pogriješiti nego ako to pitamo nekoga ko nam je blizak i drag. Šta ti misliš, da li provodim suviše vremena na internetu ili ne? Naravno, ukoliko uputimo ovo pitanje, moramo biti spremni da čujemo i odgovor koji može da nam se ne svidi. 

A vi, šta vi čekate?

Stanica Vincennes, linija RER A, Pariz

“Čekaj me, ja ću sigurno doći…” pisao je Konstantin Simonov, a otpjevao Toma Zdravković. Jedna od naših najvećih pjesnikinja, Desanka Maksimović, je na poseban način opisala koncept čekanja u ljubavi stihovima “… jer sreća je lepa samo dok se čeka.” Bob Marley je pjevao o uzaludnom čekanju (Waiting in vain).

Ljudi danas, posebno u velikim gradovima, mnogo vremena provedu u čekanju. Čekanju na prevoz, čekanju u redovima za kupovinu, u redovima za plaćanje računa, u čekanju na promjenu prilika, čekanju da im se osmijehne sreća, u čekanju na pravog ili pravu, čekanju na dokumente, čekanju na kraj radnog vremena, čekanju na penziju, čekanju na godišnji odmor … lista je beskrajna.

Pripadam grupi onih koji čekaju. Iako je dio života znam kako čekanje zna da bude naporno. Nemamo mnogo izbora bez obzira na sve ljudske pokušaje da se čekanje smanji: ko uštedi na mostu, mora da čeka na ćupriji. Ali postoji i nešto što možemo da učinimo dok čekamo. Možemo da izaberemo društvo koje nam odgovora i kreiramo atmosferu koja će nam olakšati taj period. Zato krenite, šta čekate?

Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?

Nekada davno živio je siromašni starac, kome je umrla žena, ostavivši mu sina od godinu dana. Otac je ulagao sve svoje napore da bi odgojio sina koji mu je bio sve na svijetu. Jedino što su imali bio je konj kojim je otac iz obližnje šume prevozio drva u grad i tako hranio i sebe i sina. Godine su brzo prolazile, i kad je sin imao deventaest godina, jedne je večeri zaboravio zatvoriti kapiju, tako da je konj otišao u planinu i pridružio se divljim konjima.
Siromah je tako ostao bez jedinog izvora prihoda. Odmah se su sakupile komšije da ga potješe.
– “Kakve li velike nepravde?” – uzviknuo je jedan od njih. Međutim, starac je odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Nakon nekoliko dana u dvorištu siromahove kuće iznenada se začulo udaranje kopita i rzanje konja. Sin je istrčao iz kuće i ugodno se iznenadio. Naime, kroz otvorenu kapiju utrčao je odlutali konj, a za njim još dva divlja konja. Sin je odmah zatvorio kapiju i tako su odjednom postali bogati. Komšije su se ponovo okupile, ovaj put da izraze svoju radost. Neko je uzviknuo:
“Kakve li rijetke ali velike sreće?” Starac je odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Sutradan je sin uhvatio najljepšeg divljeg konja, stavio mu uzde i sedlo i pokušao da ga jaše. Nenaviknut na uzde i sedlo, ni na težinu jahača, konj se počeo propinjati na zadnje noge, skakati, vrtiti u krug, pokušavajući na sve načina da se oslobodi neočekivanog i iznenadnog tereta. Najzad, kada se konj propeo na zadnje noge, jahač je pritegao uzde i konj je izgubio ravnotežu. Pao je na leđa i slomio mladiću desnu nogu. Otac je podigao sina, stavio mu zavoje i daščice na povrijeđenu nogu i položio ga u postelju. Odmah su dotrčale i komšije.
– “Kakve li velike nesreće!” – ponovo se čuo uzvik. A starac je opet odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Nakon dvije sedmice izbio je rat i svi sposobni mladići pozvani su u vojsku. Jedino je mladić sa slomljenom nogom ostao kod kuće. Po završetku rata mnogo mladića se nije vratilo kući. Komšije su se okupile i neko je zaključio: “Ovom našem komšiji sve ide na dobro. Njemu se svaka nesreća pretvara u sreću!” Starac je i na ovo odgovorio svojom poznatom izjavom:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Naravoučenije: “Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle, da vam dam pošljedak kakav čekate.” (Sveto pismo, knjiga proroka Jeremije 29:11)

Život u bajci

Prije dva mjeseca sam sa porodicom stigao u Francusku, u okolinu Pariza. Dok smo jednog dana čekali u redu za kasu, osoba iza nas je prepoznala naš jezik i uključila se u razgovor. Ispostavilo se da je porijeklom iz gradića 130 km od Banjaluke, što za ljude u tuđini predstavlja veoma malu udaljenost. Pored ostalog o sebi, reče da radi u Disneylandu i pozva nas da dođemo sa djecom gdje će nas uvesti za džabe. S obzirom da stanujemo petnaest kilometara od Disneylanda ova ponuda je mojoj djeci djelovala nevjerovatno te su od tada nestrpljivo iščekivali odlazak.

Disneyland Paris je smješten u Francuskoj zbog svoje geografske lokacije. Od 1200 potencijalnih lokacija izabrana je ova zbog procjene da je 68 miliona ljudi mogu posjetiti za manje od četiri sata vožnje te dodatnih 300 miliona kojima treba samo dva sata leta. Park je otvoren 1992. godine i bio je daleko od ovako popularnog i posjećenog kao što je to danas. Francuska javnost se bunila zbog “američkog kulturološkog imperijalizma” te strahovala od nezdravog konzumerizma (zaboravljajući izgleda da su Francuzi izmislili ono što Amerikanci nazivaju shopping mall). Tek od 2002. godine Disneyland postaje najposjećenija lokacija u Evropi, ispred muzeja Louvre i Eiffelovog tornja.

Posjetiocima su na raspolaganju Disney village, Golf Disneyland, Walt Disney Studios Park te Disneyland Park, koji smo mi imali priliku da vidimo. On se sastoji od pet tematskih dijelova: Main Street, U.S.A., Frontierland, Adventureland, Fantasyland i Discoveryland.  Main Street, U.S.A. je napravljen prema izgledu gradića sa američkog divljeg zapada. U njemu dominiraju restorani i prodavnice koje ne djeluju uopšte jeftino za prosječnu platu iz naših krajeva. Nismo bili jedini koji smo sebi obezbijedili sendviče i “upotrijebili” ih u trenucima čekanja u dugim redovima. Na ulazu u svaku od atrakcija stoji vrijeme čekanja koje se tog dana kretalo od 45-70 minuta. Frontierland je u potpunosti američki krajolik sa obaveznim detaljima iz života kauboja i indijanaca. U njemu dominira jezerce kojim možete se provozati u kopiji broda sa Misisipija. Pored ostalih ponuda tu je vožnja vozom kroz pustinjski rudarski predio te, za period oktobra-novembra nezaobilazna, kuća strave i užasa. U Adventureland je smješten Robinzon Kruso, Indiana Jones i  Pirati sa Kariba. Fantasyland je posebna zanimljiv prostor za djecu. U nju se ulazi direktno iz Main Street kroz dvorac uspavane ljepotice koji dominira cijelim parkom. Petar Pan, Mickey Mouse, Pinokio i Alisa su samo neki od stanovnika ovog dijela parka. Discoveryland je odvojen za tematike naučne fantastike poput “Ratova zvijezda” i sličnog.

Disneyev plan za ovaj park je uveliko vezan uz američke ideje. Još davne 1955., otvarajući park u SAD on je rekao: “Svima koji dođu na ovo sretno mjesto: Dobrodošli. Disneyland je vaša zemlja. Ovdje stariji evociraju sjajne uspomene na prošlost, i ovdje mladi mogu uživati u izazovu i obećanju budućnosti. Disneyland je posvećen idealima, snovima i činjenicama koje su stvorile Ameriku, uz nadu da će to biti izvor radosti i inspiracije za cijeli svijet.”

Koliko je to danas drugačija stvarnost, vjerujem da je svima prilično jasno. Disneyland je trebao biti neka vrsta Foresta Gumpa za djecu, samo bez mnogo napora sa vlastite strane. Ostvarenje svih snova iz svijeta bajki, (bar) na jedan dan, kada njihovi roditelji otvore svoje novčanike i učine dostupnim svoje kreditne kartice (cijene ulaznica možete vidjeti na zvaničnoj stranici). A ti svi koji dođu na ovo sretno mjesto uglavnom govore veoma ograničen broj jezika. Osim francuskog, oko sebe možete čuti jezike Skandinavije, engleski i pomalo španskog. Bez želje za diskriminacijom, preovlađuju lica svijetle puti.

Vrhunski stručnjaci svih vrsta su dali svoj maksimum u stvaranju ovog centra zabave. Sva vaša čula poprimaju konstantno mnoštvo informacija koje ne možete sačuvati bez ogromnih memorija na pametnim telefonima, fotoaparatima i kamerama. Ali ovaj preveliki stimulans pravi ogroman jaz između onoga što se desi u Disneylandu i van njega. Dan kasnije normalan život izgleda prazan i traži se nova doza nestvarnosti, u bilo kom obliku. U Disneylandu je sve predobro da bi bilo istinito. Nakon završene posjete i izlaska iz parka otkrili smo da zbog saobraćajne nesreće naš voz ne prevozi putnike i da je potrebno pronaći drugi oblik prevoza nazad. Moja djeca su tada osjetila da ih bole noge, da im se spava i da ne mogu da izdrže i čekaju. Zanimljivo kako ništa od toga nije bilo prisutno tokom desetočasovnog hoda po parku.

Centralna tačka u programu je svečana parada svih likova kroz park. Mjere obebzbjeđenja za ovaj trenutak se mogu porediti sa bilo kojim zvaničnim političkim događajem. Euforija klinaca dok posmatraju ples izmišljenih junaka uz bučnu muziku sa ogromnih zvučnika je mene roditelja zabrinula. To me podsjetilo na paradiranja kojima se mladi današnjeg vremena mnogo radije predaju od ozbiljnog učenja, rada i spremanja za napore u životu. Čini mi se kako većina ovih parada čuvenu rečenicu Baza svjetlosnog (lik iz animiranog filma Toy Story, ima posebno odjeljenje u Discoverylandu) “Do beskonačnosti i dalje” potiskuju iz naših umova. Beskonačnost i vječnost, i ostale ideje potekle iz Svetog pisma, bivaju sve nestvarnije i dosadnije dok izmišljene ličnosti preuzimaju svu našu pažnju i vrijeme. Dok je i sama ideja o Bogu za mnoge nestvarna, u isto vrijeme nestvarne osobe se tretiraju kao realne.

Ne želim da budem negativan već se i sam se suočavam sa dilemom roditelja. Djeca ne mogu odrastati bez bajki: one su im potrebne i iz njih uče mnogo. Ali je neophodno da ih prerastu. Problem je što današnja generacija ne uspijeva u tome: nikako da paradno odijelo zamijene radnim. Kako im pomoći u tome? Možda se jedno od rješenja nalazi u tome da poradimo na nama odraslima. Ne vaspitavajte djecu, nego sebe: ona će se i onako ugledati na vas.