Memento mori

Svako novo takmičenje u bilo kom sportu donese mnogo zanimljivih vijesti. Evropsko prvenstvo u fudbalu, koje je zbog pandemije sa prošle godine pomjereno na ovu, nije izuzetak. Prethodni događaji ove vrste su organizovani od strane dvije zemlje domaćina, ovogodišnje (ili je ispravnije reći prošlogodišnje 🙂 ) se održava u jedanaest gradova širome Evrope. Mišel Platini, predsednik UEFA, je to objasnio željom za romantičnim događajem koji će obilježiti šezdesetogodišnjicu fudbalskih takmičenja u ovoj organizaciji. Od zemalja iz bivše Jugoslavije nastupaju Hrvatska i (Sjeverna) Makedonija, s tim što je Makedoniji ovo prvi istorijski nastup predvođeni Angelovskim i Pandevom.

Međutim, interes cijele svjetske javnosti ovaj sportski događaj je pobudio već drugog dana takmičenja. Nije to bilo zbog velikog broja golova, izvanrednih poteza niti nastupa poznatih fudbalskih zvijezda. Igrala se prilično nezanimljiva utakmica između dvije slabije fudbalske sile, Danske i Finske. Za najveći broj pratilaca ovog sporta, imena braće Laudrup, golmana Šmajhela i Jari Litmanena su oni po kojima prepoznajemo ove reprezentacije. Međutim, od sinoć je ime Kristijana Eriksena na vrhu pretraživanja i interesa.

Od tada je cijeli svijet saznao da se Sabrina Kvist Jensen, Eriksenova djevojka, bavi humanitarnom djelatnošću za gladnu djecu dok radi u tekstilnoj kompaniji. Mogli smo saznati kako ona na nema nalog na twitteru i ne objavljuje svoje slike na instagramu, poput drugih “partnerica” poznatih fudbalera. Njih dvoje su zajedno od 2012. godine a bila je to ljubav na prvi pogled. Imaju sina starog tri godine i ćerku rođenu prije par mjeseci. Sve ovo, i mnogo drugih detalja iz života ovog dvadesetdevegodišnjeg fudbalera, do četrdesetdrugog minuta druge utakmice ovog prvenstva bilo je poznato samo uskom krugu fudbalskih zaluđenika. U trenutku kada je želio da prihvati loptu bačenu sa aut linije, Eriksen je iznenada pao i ostao da leži na terenu. Utakmica je prekinuta, a dok mu je pružana sva moguća medicinska pomoć, raspravljalo se o tome da li da se igranje nastavi ili prekine. Cijeli svijet je taj jedan sat iščekivao informacije o njegovom stanju dok je kamera prikazivala uplakana lica njegovih saigrača, navijača pa i protivničkih igrača.

Bio je to jedan od onih trenutaka koji pokazuju solidarnost koju ljudi širom svijeta mogu da pokažu onda kada to žele. Ostaće zabilježen kao svijetla uspomena sa sportskih terena kada je život pojedinca bio vredniji i važniji od svog uloženog novca i konačnog rezultata. Gledaoci, navijači i učesnici su odjednom postali ljudi zainteresovani za život pojedinca, koji visi o koncu i na čiji ishod mogu uticati brzina, umješnost i adekvatna reakcija stručnjaka. Uzdah olakšanja se mogao “osjetiti” nakon što je iz bolnice stigla vijest da je Eriksen povratio svijest i da je njegovo stanje stabilno te da poručuje da se igra nastavi. Nakon toga, sve kamere su se mogle vratiti nazad na praćenje najvažije sporedne stvari na svijetu.

Bez želje da budem ptica zloslutnica, mislim da je svima jasno, kako je smrt Kristijana Eriksena samo odgođena za neko vrijeme. U njegovom i našem DNK kodu negdje postoji okidač za starost koji će polako ali sigurno dovesti tijelo do momenta gašenja. Tada neće pomoći ni mnogo veća pažnja sveukupne svjetske javnosti, ni najbolji medicinski stručnjaci kao ni najbogatije opremljene bolnice. Postojaće trenutak kada će neko od najbližih moći samo da izjavi saučešće i ustvrdi da se životna “utakmica” završila, da je odsviran zadnji minut, da je dobio nepovratni crveni karton. Meša Selimović piše,

“Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat? Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.”

Vječnost ne poprima ni blizu jednaku pažnju kao sportski događaji. Ona je u najvećem broju slučajeva ostavljena za naučno-fantastične priče i filmove ili je interes malog broja religioznih ljudi u starijem životnom dobu. Dok život traje, ne razmišljamo o njegovom kraju: neki to smatraju ometanjem prirodnog toka stvari. Međutim, možda bi svako od nas trebalo da živi imajući na umu svoju konačnost. Čak i oni koji ne dospiju na slavne terene savremenih gladijatora koji zadovoljavaju drugu potrebu bučne arene (“hljeba i igara”) morali bi o ovom da razmisle. A oni, kojima se poklanjaju savremene verzije lovorovog lišća, trebalo bi češće da čuju ono drevno “Memento mori”. Dok pokušavaju svim sredstvima da iz svog tijela izvuku što je moguće više energije i da istu naplate, trebalo bi da se sjete da su smrtni i prolazni, baš kao i njihova pobjeda ili poraz.

Bilo bi lijepo kada bi svjetska javnost pokazala više solidarnosti svačijom nesrećom i mukom. Hiljade djece i ljudi umiru svakodnevno, a u mnogim slučajevima te smrti i patnje bi se mogli zaustaviti i ukloniti kada bi bilo malo više volje i spremnosti da se zemaljski resursi pravednije podijele. Možda bi trebalo dovesti u pitanje i tu vaojersku zainteresovanost publike za pikanterije iz života bogatih, slavnih i poznatih, dok ih opšta sudbina siromašnih, zapostavljenih i manje poznatih nimalo ne interesuje. Za neke od nas jedina je utjeha i nada da Neko to od gore vidi sve i da će donijeti pravedniju raspodjelu karata i minutažu u vječnosti.

Fudbal naš nasušni

Bilo je to, ako se dobro sjećam, 1991. godine kada su braća Mučibabići došli, kao svakog ljeta, na raspust kod bake i djeda. Njihova baka Milka i djed Milorad su bili moje prve komšije. Godinu dana ranije se završilo fudbalsko prvenstvo u Italiji, prvo koje sam pratio i razumio. A godinu dana kasnije će početi opsada Sarajeva, grada u kome su oni živjeli, zbog čega će nastaviti svoje obrazovanje sa nama, u našoj seoskoj školi. Sa sobom su donijeli i svoj skoro potpuno popunjen Panini album, nedostajale su samo dvije-tri sličice. Par mjeseci kasnije, nekom dječijom trampom, ja sam postao ponosni vlasnik, ovog albuma kojeg sam čuvao više od petnaest godina. Važno je napomenuti da je fudbalska reprezantacija Jugoslavije bila kompletirana. Tu bili svi: Jozić, Vulić, Hadžibegić, Spasić, Stanojković, golmani Ivković i Omerović, braća Vujović, Katanec, Brnović, Stojković, Sušić, Prosinečki, Savićević, Škoro i meni omiljeni Pančev (kao da sam nasludio da ću oženiti Makedonku 🙂

Ja, dječak sa sela, nikada ranije nisam znao da tako nešto postoji. Ni za naredno prvenstvo nisam imao mnogo više sreće: i pored rata, sankcija i embarga, nekako sam došao do albuma USA “94, ali nisam mogao ni da pomislim o novcu za sličice. Dresove fudbalskih reprezentacija smo zamijenili dječjim uniformama. Dobro se sjećam ulaska u robnu kuću Bosku gdje sam prvi put vidio maskirnu dječiju uniformu, koja je važila za mnogo “jaču” od SMB uniforme. Mojoj želji se moralo udovoljiti: otac je u Gospodskoj ulici kod švercera (koji i danas tamo stoje) zamijenio 51,00 CAD koje sam dobio u toku nekoliko godina od njegovog strica Boška iz Toronta.

Danas, skoro dvadeset godina kasnije, pišem o tome 1600 km udaljen od mjesta na kome sam sa Mićom, Mikijem, Ljušom, Darkom, Ćakom, Topom i ostalima provodio mnogobrojne sate u trčanju za loptom. A sutra počinje novo svjetsko prvenstvo u fudbalu, ovaj put u Rusiji. Zemlja u kojoj sam tada živio sada ima devet fudbalskih saveza, dok dvije zemlje učestvuju na ovom prvenstvu: Srbija i Hrvatska. Sve je to mnogo drugačije od onoga nekada; da li je dobro ili loše ne znam – ali je drugačije. I sam fudbal je drugačiji: vjerovatno je u njemu i ranije bilo novca, bar za one vodeće, dok je danas to biznis u kome neki uveliko prosperiraju, kao i u mnogim drugim sportovima. Ali sport je više od biznisa.

“Le sport est une religion avec une Èglise, des dogmes et an culte, mais avant tout avec un sentiment religieux. L'athlète est une espèce de ministre de la religion musculaire.”

“Sport je religija sa crkvom, učenjem, službom, ali prije svega sa vjerskim osjećajem. Sportista je jedan oblik sveštenika koji promoviše religiju mišića,” govorio je Kuberten, osnivač modernih Olimpijskih igara, čija ljetna verzija će se za par godina održati u njegovoj domovini, gdje se i ja trenutno nalazim. Složili se s ovom izjavom ili ne, sakralizacija sporta se odavno dešava u našem postmodernom i posthrišćanskom svijetu. Mjesto koje je nekada imao Bog i sve ono vezano uz njega sada dobija neko drugi. Napustiti pogrešno obožavanje i krive slike o Bogu je neophodno, ali nije dovoljno to zamijeniti idolopokloničkim pristupom bilo kojoj grani sporta. Globalna sportska dešavanja je nemoguće (a nije ni potrebno) u potpunosti izbjeći, ali određenim aspektima ovih takmičenja hrišćani – ukoliko stavove Isusa Hrista uzimaju za ozbiljno – bi trebali pokazati kritiku i neprihvatanje. Na primjer, ogromni novčani iznosi koji se izdvajaju za preplaćivanje fudbalskih zvijezda su u potpunom neskladu sa osnovnim principima jevanđelja. Naše praćenje sportskih takmičenja pomaže u ovome: širenju nesklada između zarade onih koji stvarno rade i doprinose ovom svijetu i drugih koji zabavljaju klasu koja žive na račun radnika i savremenih robova.

Ne mogu da se ne sjetim jednog mladog čovjeka koji je stopirao na putu Sarajevo – Zenica, u blizni skretanja za Travnik. Nije imao više od dvadeset godina i radio je kao rudar. Bio je poput mladog udarnika oduševljen zajedništvom i podrškom starijih rudara sa kojima je radio. Iznos koji je za to dobijao je toliko neznatan da ne smijem ni da ga spomenem. U isto vrijeme, mnogobrojni mladići njegovih godina ne znaju šta da čine sa novcem od sponzora, ugovora, reklama i sporta kojim se bave. “Nepravda, pa to ti je,” rekao bi Kalimero, ali mora postojati više mogućnost da se uradi više od toga. Ako ništa drugo, onda bar verbalno izraziti svoje neslaganje sa ovakvim poretkom stvari i prestati obožavatit sport i njegove promotere.

 

“Sportski uspjesi odmogli narodu”

Ja volim sve ljude, a posebno narod kome pripadam, ali mi je žao kada bilo ko živi u iluzijama. No odavno sam prestao da raspravljam o tome, zato što svakome dosadi biti crna ovca i bijela vrana. Ali, evo, jedan poznati sportista je ovih dana progovorio i u njegovom govoru sam pronašao slične misli sa nekim mojim stavovima pa ih želim podijeliti na ovom mjestu.

Continue reading ““Sportski uspjesi odmogli narodu””

Kada podrška sporta postaje etičko pitanje?

Koliko dana je Pumpido ležao zbog slomljene noge, zašto je Bađo promašio jedanaestarac u finalu, ko je ubio Andresa Eskobara nakon što se vratio u svoju zemlju, kako je simulacija ljuljanja tek rođenog Bebetovog sina Mateusa postala način proslave i nekih kasnijih pogodaka … sva ova nevažna pitanja i mnoga druga važna, a vezana za fudbal su bila veoma interesantna jednom mladiću od 15 godina. A onda … onda je razumio da postoje trenuci kada gledanje fudbala postaje etičko pitanje. Web portal index.hr, kao i mnogi drugi, objavili su vijest kako će engleski fudbalski klub Continue reading “Kada podrška sporta postaje etičko pitanje?”