I carevaće treći od Trojice

Evo su u krv zagazili. Do članaka im krv, i još raste. Evo, krv, od danas pa za sto godina; i evo još od druge stotine polovina. Toliko vidim. Šest naraštaja sve pregrštima jedan drugom krv dodaje. Sve hrišćanska krv. Biće vrijeme, pa će svako dijete knjigu učiti i pismo znati; ljudi će s kraja na kraj svijeta razgovarati i svaku će riječ čuti, ali se neće moći razumjeti. Osiliće se jedni ljudi i zaimati blaga kakva se ne pamte, ali će im u krvi bogatstvo nestati i ni brzina ni vještina neće im pomoći. Drugi će osiromašiti i ogladniti, da će sami svoj jezik jesti od gladi i zvaće smrt da ih pomori, ali smrt će biti gluha i spora. A i koliko rodi zemlja, od krvi će svaka hrana obljutaviti. Krst će sam od sebe potavnit’. Tada će doći čovjek, go i bos, bez štapa i bez torbe, i zasjeniće sve oči svojom mudrošću, snagom i ljepotom i izbaviće ljude od krvi i sile i utješiti svaku dušu. I carevaće treći od Trojice.

Ivo Andrić (1892-1975), citat iz romana Travnička hronika (izdanje Prosveta), 592. strana

Ljudski jad je svuda isti

Prolazim ulicama tuđeg grada, ali ja znam da je ljudski jad svugdje isti.

Na prozorima se cere bjelinom jastuci, perine i pokrivači kao da se utroba ovih tamnih zgrada pomalja kroz prozore; čini mi se da do mene dopire oduran dah noći, nakaznih života i ružnih briga.

Sunce, koje naliči suncu, sja tupo iza kupole kolodvora. U meni ledeno bolno kajanje kao klečanje na studenim crkvenim pločama pod kojima leže užasni grobovi. Na uglu sablasno drhti i plamsa jedna pokvarena svjetiljka i izgleda kao zakasnio pijanica sa svojim histeričnim plamenom koji je izgubio ravnotežu i sad plamsa u svjetlu dana posljednjim zamasima i umire jadnom i smiješnom smrti. Prilazim stražaru što stoji nepomično na raskršću i pitam ga za Spasiteljevu ulicu.

Ivo Andrić, 9. oktobar 1892, Dolac – 13. mart 1975, Beograd

Poruke iz svete zemlje: Jerihon

Ukoliko tragate za informacijom o najstarijem gradu na svijetu, nećete lako doći do odgovora. U zavisnosti od kriterijuma, postoji nekoliko mogućnosti. Na toj listi su pri vrhu Luksor iz Egipta, Atina iz Grčke, Damaks iz Sirije … ali i Jerihon (יריחו, Ιεριχω) će se uvijek pojaviti kao jedan od njih. Ukoliko želite posjetiti ovaj grad, svojim vodičima ili bar vozaču morate naznačiti o kom Jerihonu se radi, tj. iz kog perioda: Starog ili Novog zavjeta. 

Tamo gdje se završava wadi Qelt (o kome sam pisao ranije) završava, počinju ruševine Jerihona iz Isusovog vremena. To mjesto je danas poznato kao Tulul Abu el-Alayiq (na arapskom jeziku). Ova lokacija je u području na koji pravo polaže uprava nepostojeće palestinske države, ali koja je i dalje u sastavu Izraela. Pronađeni su i ostaci akvadukta, kao i wadi Qelt sinagoga, sagrađena kao dio hazmonejske zimske palate, koja je kasnije pripadala Irodu velikom. Razlog za gradnju ove palate je klima ovog područja. Ona je ugodna i topla, za razliku od vlažnih i hladnih zimskih dana i noći u Jerusalimu. Na putu prema gradu je bila podignuta i mala tvrđava da služi kao kontrolna tačka na putu iz jordanske doline ka Jerusalimu. Nakon toliko godina, prije ulaza u ovaj gradić, morali smo zastati na jednoj sličnoj kontrolnoj tački radi redovne kontrole. Čini se kao da se grad (ili mentalitet naroda?) nije mnogo promijenio. U izvještajima Josifa Flavija spominje se spaljivanje palate kao i drugih građevina u vrijeme smrti Iroda velikoga. Njegov sin Arhelaj obnavlja grad. 

Najpoznatija biblijska ličnost vezana za ovaj grad, osim Isusa Hrista, je zacijelo Zakhej carinik. Kao zimska prijestonica i mjesto izrade balzama (zbog blizine Mrtvog mora i danas jedna od razvijenih grana privređivanja) bilo bi ovo ugodno mjesto i za poreznike današnjih dana. Ono što ovog carinika možda razlikuje od današnjih jeste njegovo dijeljenje nepravedno stečenog bogatstva nakon prihvatanje Hrista kao svog Spasitelja (19:1-10). Tamo gdje postoje bogati ljudi, umnožavaju se i prosjaci. Zato čitamo o Hristovom iscjeljenje Vartimeja (Marko 10:46-52) i slijepog prosjaka (Luka 18:35-43) koje neki tumači smatraju jednom te istom osobom. Nedaleko odavde se nalazi planina za koju se vjeruje da je Hristos baš na njoj doživi kušanja od strane đavola, za vrijeme svog boravka u pustinji (Matej 4. poglavlje). Ona se prilično fino može vidjeti sa određenih lokacija grada, što pokazuju i naslovi određenih turističkih atrakcija kao što je „Restoran iskušenje“ (Temptation Restaurant). 

Nedaleko odavde je lokacija starozavjetnog Jerihona (poznata kao Tell es-Sultan). Biblija bilježi da je na tom mjestu bilo mnogo palmi (5. knjiga Mojsijeva 34:3), što bi se i danas dalo lako ustvrditi. U blizini je Jelisijev izvor – još jedna starozavjetna lokacija (2. knjiga o carevima 2:18-22) – na čijem mjestu je danas izgrađena stanica vodovoda.  Ono što arheolozi još uvijek nisu mogli da pronađu su zidovi drevnog grada Jerihona koji su se čudesno srušili tokom opsade od strane jevrejskog naroda pod vođstom Isusa sina Navina (Knjiga Isusa Navina 6. poglavlje). Grad je uništavan nekoliko puta što takođe može uticati na ovu situaciju. Za mnoge je to dokaz za sumnju u izvještaje Svetoga pisma. I pored mnogih drugih arheoloških pronalazaka koji potvrđuju biblijske izvještaje, nedostatak ovoga je mnogima problem za poklanjanje povjerenja ovoj knjizi. Sa druge strane, vjernici daju sledeće objašnjenje: „Bog nikada ne traži da vjerujemo a da nam prije toga nije dao dovoljno dokaza na kojima treba da zasnujemo svoju vjeru. Njegovo postojanje, Njegov karakter, vjerodostojnost Njegove riječi – sve je zasnovano na dokazima koji se obraćaju našem umu. Postoji mnogo ovakvih dokaza. Uprkos tome, Bog nikada nije odbacio mogućnost da se pojavi sumnja. Oni koji žele da sumnjaju, imaće prilika za to; dok oni koji stvarno čeznu da saznaju istinu, naći će mnoštvo dokaza na kojima će počivati njihova vjera.“