Sudbina čovjeka u savremenom svijetu

Živimo u vrijeme ludila. Niko nije primijetio da je čovjek jednostavno poludio. Zbog žudnje za životom, zbog ljubavi prema palom svijetu, on je izgubio ravnotežu i srušio se. Čovjek se otvorio za svaku vrstu ludila, za demoniju svake vrste, njime su ovladale demonske kosmičke i socijalne sile. Usled te hipnoze čovjek postaje opsjednut ili elementarnim kosmičkim telurskim silama zemlje, rase, naroda, pola ili elementarnim socijalnim silama ekonomskih interesa, novca, klasa, socijalnih grupa, partija. Ali duhovno je potpuno dezorganizovan.

Savremenom kolektivnom ludilu i opsjednutosti, savremenom polidemonizmu i idolatriji, moguće je suprostaviti se jedino kroz mobilizaciju duhovnih snaga. Sama po sebi, socijalna organizacija je nemoćna da se suprostavi haotičnom raspadanju svijeta i čovjeka. Čovjek će se razdvajati u dva suprotna pravca, u pravcu poživotnjenja ili u pravcu mašinizacije. Spasenje može da donese samo nova duhovnost u kojoj će ljubav prema Bogu biti i ljubav prema ljudima, u kojoj će sloboda od vlasti svijeta takođe biti i ljubav prema čitavoj Božijoj tvorevini, u kojoj će duhovni život čovjekov biti ne samo iskupljenje već i stvaralačko djelo u svijetu.

 

San majke Božje

Sveto pismo je knjiga koju moraš imati i svakodnevno je čitati, jer je to Riječ Božja i osnova vjere. “Koji god prizove ime Gospodnje, spašće se”, ali da bi ga prizvao mora vjerovati, da bi vjerovao mora čuti. Čuj zato riječ Istine, Jevanđelje tvog spasenja!

Čitaj prvo Novi zavjet i Psalme, moleći Boga da ti osposobi um da razumiješ. Nemoj se pokolebati ako odmah ne budeš sve shvatio. Jer kad god budeš ponovo čitao tu Knjigu, uvijek ćeš u njoj naći neku novu istinu, i biće ti sve jasnije. Upravljaj svoj život prema nauci Svetog pisma. Riječ Hristova tada će ti uvijek donositi radost i mir!

Iz knjižice San majke Božje

 

 

Isus i grešnica

U činu opraštanja ovoj ženi i hrabrenju da živi boljim životom, Isusov karakter odsjajuje ljepotom savršene pravde. Iako ne prikriva grijeh, niti smanjuje osjećanje krivice, On ipak ne želi da osudi, već da spase. Svijet je za ovu zabludjelu ženu iamo samo podsmijeh i prezir, ali Isus je izgovorio riječi utjehe i nade. Bezgrešni je imao saučešća prema slabostima ove grešnice, pa joj je pružio ruku pomoćnicu. Dok su je licemjerni fariseji optuživali, Isus joj je naložio: “Idi, i od sada više ne griješi.”

jesus1

Hristov sledbenik nije onaj koji odvraća svoje oči okrećući se od zabludjelih, ostavljajući ih da nesmetano idu putem koji ih vodi sve niže. Oni koji prednjače u osuđivanju drugih i koji revnuju da ih dovedu pred sud, često su u svom životu mnogo grešniji od njih. Ljudi mrze grešnika, dok vole grijeh. Hristos mrzi grijeh, ali voli grešnika. To će biti duh svih koji Ga slijede. Hrišćanska ljubav je spora da osudi, brza da zapazi pokajanje, spremna da oprosti, da ohrabri, da postavi onoga koji luta na stazu svjetlosti i održi njegove stope na njoj.

(Isusov život, misao na tekst iz jev. po Jovanu 8:2-11)

Naša dragocjena paganska prošlost

20160114_105605-1Bez obzira da li ljudski život posmatramo sa evolucionističke tačke gledišta ili ste bliži mom uvjerenju da je istorija ljudskog početka i roda opisana u knjizi koju nazivamo Sveto pismo, svaki narod je u određenom periodu svoje istorije bio paganski. Ovaj prisvojni pridjev koristim u kontekstu označavanja svih onih i svega onoga vezanih/nog za politeističke religije prepune magijsko-simboličkih rituala bez jasno određenog učenja, vjerovanja ili dogme. Dominacijom monoteističkih religija (judaizam, hrišćanstvo, islam) veliki dio svijeta počinje da posmatra svijet iz druge perspektive, iako se mnogi teško i nevoljno odriču svoje paganske zaostavštine, čime često nastaju veliki otkloni od prvobitne, početne ideje ili se pravi vjerska sinergija suprotnih pogleda.

Jedna od takvih pojava su i đolomari. Vjerujem da je mali broj vas ikada do sada čuo za ovu riječ, osim ako se početkom godine niste slučajno zatekli u nekoliko rijetkih makedonskih sela koji su zadržali ovaj događaj. U pitanju je poseban način dočekivanja 14. januara, u pravoslavnom kalendaru označenom kao dan posvećen Vasiliju velikom, zbog čega se ovaj festival naziva i Vasilica. Ako biste proveli sat-dva na sredini sela gdje se sve ovo događa vidjeli biste sledeće:

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=M9gC0t-EPCs&w=560&h=315]

Dvadesetak prerušenih osoba ogaravljenih lica obučenih u čudne i strašne kostime okićene velikim zvonima i praporcima koji igraju uz zvuke i buku koju prave skakanjem. Većina je jednako obučena, u crno, iako se izdvajaju još tri ženske (iako učestvuju samo muškarci) osobe: dvije mlađe obučene u bijelo (nevjeste) i jedna kao stara osoba. U pitanju su slike stare i nove godine. Sama razlika u boji odjeće ukazuje na sukob koji se odvija među njima. Za vrijeme trajanje ovog događaja u blizini stalno gori vatra zapaljena protekle večeri, kada se “ispraćala” stara godina uz rakiju i vino. Igrom i skakanjem u kolu se tjeraju loše stvari i zli duhovi, dok se usred kola simulira polni akt prvo sa babom, a onda i sa nevjestama. Kao i u svim drugim paganskim mitovima, ovo nosi ideju plodnosti. Naknadno se u krug ubacuju i posmatrači, koje udaraju štapovima a izlaz dobijaju jedino uz plaćanje. Pred sam kraj se dovodi magare sa djetetom i posjećuje svaka kuća radi sakupljanja hrane i poklona, poput koledara. Djeca imaju važnu ulogu jer su oni ti koji će održati ovu tradiciju i nastaviti je dalje upražnjavati. Iako postoji vođa, cijeli ritual je prilično haotičan i nepredvidiv.

20160114_112858Fokus na čovjeku i njegovom obavljanju obreda jeste osnovna razlika između svetopisamske poruke i (skoro svih) paganskih ideja i mitova. Ukoliko čovjek zaboravi ili zapostavi određeni ritual u kome su svi njegovi preci revno učestvovali, njegova sreća i budućnost biva dovedena u pitanje. Sa druge strane, jevanđelje stavlja glavni akcenat na djelo koje je Hristos, utjelovljeni Bog, obavio u korist čovjeka: život, smrt i vaskrsenje. Čovjekova odgovornost je u primanju a ne iniciranju spasonosnog čina. Time je ovo Hristovo djelo skroz suprotno svemu što je do tada čovjek pokušavao da uradi za bolju budućnost (plodnu novu kalendarsku godinu) i vječnost (spasenje). Tek kada čovjek shvati ovu činjenicu biva potaknut na pozitivno djelovanje u korist svoje okoline, nikad ne zaboravljajući da ništa od toga ne doprinosi njegovom spasenju. Dakle, djelujemo pozitivno “zato što smo spaseni” a ne “da bi bili spaseni.” Činjenica da djela ne pomažu spasenju čovjeka, a da je čovjek pozvan na određeni oblik življenja i ponašanja, ostavlja prostor da primamljivi aspekt paganstva vaskrsne i u samom hrišćanstvu. Tada život bude tumačen u kontekstu takvih obreda i rituala koji onda zamijene stvarnost dara spasenja i mi počinjemo da ga otplaćujemo našim sitnim djelima dobrote ili obredima.