Što je kleta para!

img_5765Pođem ja u čaršiju nizbrdo. Držim ruku u džepu od gunja i okrećem dvije akče, dvije tanke malene pare, sve bježe između prstiju, i što se više spuštam one, čini mi se, sve manje bivaju. Nisu to zdrave akče kao što su nekad bile kada sam za akču kupovao svijeću i po oke soli, ali ovo sada trgovci digli cijenu pa po oke soli akča, a svijeća akča. Znamo, obje potrošiti ne smijem, jer kud sam onda pristao, a za jednu što ću prije da kupim? Preturam ja među prstima one dvije nesrećnicu. Ispustim jednu u džep: so. Uzmem onu iz džepa, a ispustim onu prvu: svijeća. Ali nikako obje zajedno za jednu akču. A jedno bez drugog ne biva, jer u mene su djeca mimo svijet. Eto, recimo, kupiću svijeću, a neću so. Dobro, lijepo se vidi večerati i leći, alii sad druga muka: ono dvoje muške djece neće da srkne čorbe. Nije ovo čorba, kažu i plaču i biju kašikama o siniju (niska trpeza), dok se ja ne naljutim pa ne izbijem oboje. Oni pobjegnu pod jorgan, ali u snu još jecaju, jer bijen i sit nije jedno isto. A meni ih žao, iako neću da pokažem, pa mi i ono što sam pojeo onako neslano udara na nos od velike žalosti.

A opet, ako kupim so, onda – večeramo u mraku. Lijepo se djeca nakusaju slane čorbe sa ljebom, kakav je da je, ali ona moja najstarija razmažena i sve na neko gospodstvo sluti, pa neće da okusi. Ne vidim je, a znam, onako u mraku, da krivi usta na plač i čujem kako šapuće i traži da se zapali svijeća, «makar ovolicna», da rastjera mrak. Kusaj, kažem ja, budalo, dok imaš šta. Treba ti svijeća! Božje sunce je sirotinjska svijeća. Ali ona svoje pa svoje, hoće svijeću. Hvata mi se za rukav. «Ne mogu» – kaže – «babo, nije ma slatka večera pa da je begovska ovako u mraku». Ja je guram od sebe i tobože se ljutim, a dolazi mi da zaplačem zajedno sa njom.

0ea99c92f8c3c47142af9e8982614af5I dok tako, silazeći nizbrdo, mislim o svemu tome, dođe mi teško, stegnem onu taknu akču među prstima svom snagom i kažem sebi: «Ama kupiću i so i svijeću, pa makar poslije svi pomrli u mraku od gladi». A kad stignem kod Nanića na dućam i pazarim, kaže mi onaj momak njegov, ćelo: «Kriva ti ova jedna akča, nešto savijena». I igra se njome ne dlanu. A ja ga samo gledam, pa najposlije, ne mogu više nego planem: «Kriva? Slušaj, momče, krivo je meni otkad znam za sebe, nego mjeri so ili ja odoh kod drugoga».

Vraćam se kući. U torbi so, za kapom zadjenuta svijeća, a ruke u džepu prazne, prazan i džep. Dok sam silazio mogao sam da se razgovaram barem sa one dvije akče, a sad – sam sebi ne umijem dvije riječi da kažem. Što je kleta para! Dok imaš u džepu, pa makar i dvije, nekako si drugi čo'jek i u glavi i na jeziku. K'o krila da imaš! A ovo sada, svakom se sklanjaš s puta, svako ko da si nešto kriv. I samo jedno misliš: pare odoše, so će se pojesti i svijeća će sagorjeti. A onda? Mračno i neslano. I ne mili mi se ova svijeća za kapom kad pomislim da je valja zapaliti, a opet se sve mašam rukom za nju, pipam da li je na svom mjestu i pretrnem od pomisli da bih je mogao izgubiti. Svaki strah na siromaha čovjeka. Tako se čovjek muči i kad ima nešto da kupi, a već kad nema, onda kao da ni njega nema; još gore, jer je živ a živjeti mu se ne da. I sad ti meni kažeš: «Ostavi to!» Ostavio bih ja njega, ali neće ono mene. Ja opet kažem, pa kad bih znao da ću zbog toga sutra poginuti, da nešto tu ne valja, pa ne valja. Ili para nije dobro raspodijeljena po svijetu, ili so i svijeće i druga potreba. Nije, pa nije.

Ivo Andrić

Jevanđelje srijedom: Matej 5. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

U prvom poglavlju jevanđelja po Mateju pisao sam o ženskim osobama iz Hristovog rodoslova. Drugo poglavlje je bilo rezervisano za tri različite reakcije na Hristovo rođenje predstavljene kroz tri grupe ljudi: mudrace, Iroda i  jevrejske vođe. U trećem se javlja još jedna nova ličnost, Jovan Krstitelj, te se opisuje njegov odnosa prema Isusu, mesijanskom caru. Hristovo kušanje je zapisano u četvrtom poglavlju. 

Peto poglavlje sadrži Isusovu poznatu propovijed na gori, koja se nastavlja u šestom i sedmom poglavlju ovog jevanđelja. Ovdje Isus govori o sledećim temama:

  • blaženstva (3-12)
  • vidjelo (13-16)
  • Isusov odnos prema zakonu (17-20)
  • ubistvo (21-26)
  • preljuba (27-30)
  • razvod (31-32)
  • zakletva (33-37)
  • lex talionis (38-42)
  • poziv na oponašanje nebeskog oca (43-48)

Dok jedni u blaženstva ubrajaju i stihovi 10-12 i tako ih broje deset, drugi vide samo osam blaženstava u stihovima 3-9. Ukoliko ih brojimo deset, onda se poslednje blaženstvo sastoji od 11. i 12. stiha koji govori o temi progonstva zbog Isusa te radovanju zbog tog iskustva. Na taj način, deset blaženstava se podudara sa idejom deset zapovijesti. Blaženstva ne zamjenjuju zapovijesti nego ih nadopunjuju: “nisam došao da pokvarim zakon” (Matej 5:17).

work-hard-dribbbleBlaženstva su prikaz karaktera koji Hristos želi da njegovi učenici dostignu. To nije samo blagoslov za one koji su u takvom stanju – nego i poziv da takvi postanu (primjer, “blago onima koji plaču” nosi konotaciju pokajanja i žalosti). Krotki, gladni i žedni pravde, milostivi, čistoga srca te mirotvorci … sve su to Hristove osobine, koje postaju i osobine onih koji su se istinski susreli sa Njim.

Dalja konstatacija o misiji Hristovih učenika (vi ste so zemlji, vi ste vidjelo svijetu, 5:13-14) je uveliko povezana sa njihovim karakterom. Neko može biti “hulja” (namjerno sam izabrao ovu riječ) i biti fantastičan pekar, ljekar, apotekar … bilo šta. Ali da bi ispunio Hristov cilj soljenja i svijetljenja svom okruženju, to se postiže jedino promjenom karaktera na bolje. Na drugom mjestu, Hristos će govoriti o novorođenju (Jovan 3. poglavlje). Sva formalna veza sa religijskim elementima je besmislena ukoliko ne postoji promjena karaktera. No i tada, kada u dijelu toga uspijemo, Hristos opominje da kudos zbog toga pripada Bogu: “da vide vaša dobra djela i slave oca vašega koji je na nebesima” (Matej 5:16). Prema tome, istinski Hristov učenik je neko čiji karakter je sličan Hristovom i koji u tome ne vidi svoju veličinu.