Prolaznost

Nedjelja veče, bez posebnih obaveza. Nije baš atmosfera za čitanje jer djeca u susjednoj prostoriji prave galamu. Uzimam bezvoljno telefon i kliknem na plavi kvadratić sa bijelom latiničnim malim slovom „F“. Besciljno pomičem sadržaj ekrana dok mi se oči ne zaustave na linku koji je podijelio jedan od mojih „prijatelja.“ A tamo slika poznatog tamnoputog košarkaša širokog osmjeha i vijest: Nastradao u 41. godini života. Nastradala i njegova ćerka od 13. godina.

Uzburka se uvijek  javnost kada neko od poznatih, slavnih i uspješnih, na ovaj ili onaj način, napusti naš svijet. Davno sam pisanjem započeo diskusiju zašto žalimo samo slavne. Jedan od odgovora je bio „zato što su oni prekočili obično postojanje svojim djelovanjem.“ Sigurno da ničiji napor i doprinos životu ne treba umanjivati, posebno onih koji su se na bilo koji način izdvojili od prosjeka. Ranije me mučilo to razlikovanje u životu i u smrti; danas više ne. Žao mi je svakog ko odlazi i nestaje. Muči ne taj kraj i ta prolaznost, nestanak i smrt. Prolaznost posebno.

Prije par godina sam „naletio“ na jednu pjesmu koja meni na poseban način dočarava prolaznost. Otpjevao ju je Maxime le Forestier, umjetničko ime Brune Le Forestiera. Napisana davne 1972. godine, par godina prije rođenja Kobe Bryanta, pjesma nosi naslov „San Francisko.“ Catherine, sestra ovog muzičara, je osvojila prvu muzičku nagradu na festivalu u belgijskom gradu Spa. Sa dobijenim novcem je otputovala za San Francisko sa svojim bratom Brunom. Prijatelj im je dao adresu jedne hipi komune u kojoj su proveli neko vrijeme tokom boravka u Americi. Po povratku nazad, želio je da se zahvali za gostoprimstvo, ne znajući engleski jezik napisao je pjesmu.

 

Tekst govori o plavoj kući u kojoj je boravio i sreo osobe zvane Luk, Psilvija, Lizzard … Razdvojen vremenom i prostorom pita se gdje su oni i poziva ih da ga sačekaju. I muzika i tekst podsjećaju na sve one naše uspomene i ljude iz nekog ranijeg perioda našeg života koji je prošao i koji se nikada neće vratiti. I dok slušam muziku ove gitare sjećam se imena drugara iz djetinjstva koje dozivam i želim da se vrate. Njih možda i sretnem, ali vrijeme se ne vraća nikad.

Možemo iskoristiti preostalo vrijeme u beomskom oplakivanju prošlog vremena. U iščekivanju posebnog trenutka, posebnih osoba i mjesta. Selimović piše: „Na ostrvu žale za dinamikom gradskog života; u gradu žale za mirom ostrva. A svugdje se osjećaju kao stranci, usamljeni i rđavo smješteni. Možda i ne mogu drukčije. Boje se usamljenosti, ali se isto toliko boje tuđeg društva. Sam čovjek je prepreka za drugoga. Dugo su čekali da se nekako sprijatelje s ljudima u selu. Niko im nije prišao, niti su oni umjeli da priđu drugima. Niti su znali šta da očekuju. A onda su očekivanja prebacili na slučaj; doći će neko, odnekle, nekad. Još ga nema, ne znaju ni ko je, ni kakav je, ali će doći. Jedno vrijeme Ivan je ljeti dočekivao lađe koje su pristajale u luci. Više ne čeka. Živi.“

Umjesto žaljenja za onim čega nema i iščekivanjem bolje sutra, treba živjeti. Ostaje samo pitanje da pronađemo kako i zašto.