Bog i ljudska patnja

Bilo je to teško vrijeme za njegov narod. Bili su već sedam godina u okupaciji, ruka neprijatelja je postala veoma teška i nasilna. Narod je iz straha napuštao svoja naselja i tragao za pećinama i sličnim prirodnim skloništima. Hrane je već ponestajalo i panika se širila poput jutarnje magle. Jedan mladi sin tog naroda je skupio hrabrosti i izašao na njivu da sabere nešto malo pšenice i pobjegne sa njom prije nego stignu neprijateljski vojnici. U tom trenutku mu se javio anđeo i pozdravi ga posebnim riječima: “Gospod je s tobom, hrabri junače!” Taj pozdrav kao da je isprovocirao ovog čovjeka koji je kratko zastao u svom radu, okrenuo se i upitao: “Ako je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? I gdje su sva čudesa Njegova, koja nam pripovijedaše oci naši … a sada nas je ostavio i predao u ruke neprijateljima!” 

Bez obzira koliko zreli vjernici bili, trenuci lične i kolektivne patnje podstiču pitanja. Zašto? Zašto se ovo dešava ako je Bog svemoćan i dobar? Posvećeni ljudi tragaju za odgovorima i pokušavaju da osmisle svoje situacije oslanjanjem na neke od biblijskih stihova i koncepata. Dešava se često da dati odgovore ne obuhvataju dovoljno realne situacije i znaju praviti štetu umjesto da budu od koristi. Prije nego pređem na neke od uobičajenih odgovora i primjedbe za iste, treba se podsjetiti da nisu sva zla jednaka. Postoje tzv. 

  1. Prirodna zla – na koje nema direktnog ljudskog uticaja (poplave, cunami, tornada …) 
  2. Incidentna zla – kada neplanirani događaji utiču na ljudske živote (pad zgrade, sudar …) 
  3. Moralna zla – ono što nastaje zbog ljudske grešne prirode (holokaust, ubistva, ropstvo …) 

Različiti odgovori

  1. Mora postojati neki smisao u patnji. Ovo je prirodna težnja ljudskog uma da uskladi život i pojave u njemu. Ako postoji Bog koji je stvorio svijet sa ciljem, mora postojati neki razlog za patnju. Problem s ovim pristupom je da se na taj način sve može opravdati. 
  2. Patnja kao kazna. Postoje biblijski tekstovi koji neke situacije objašnjavaju ovim putem. Ali to ne znači da svaku situaciju mi možemo staviti u isti koš. Knjiga o Jovu, kao i neke Hristove izjave, ukazuju da nije ispravno praviti univerzalnu primjenu ovog odgovora. 
  3. Patnja kao lekcija. Prema ovom mišljenju, patnja nas obučava i pročišćava naš karakter. Sigurno da se to može desiti ali dok je ovo adekvatan odgovor za neke situacije, nije – kao ni prethodni – ispravno primjenjivati ga na sve. Ne samo da je problematičan nego može biti i destruktivan. Ovaj pristup ide tako daleko da može tvrditi kako je zlo neophodno za ljudsko sazrijevanje i rast. 
  4. Patnja kao test. Bog dopušta patnju onima za koje zna da će položiti ispit. U Bibliji nalazimo primjere i za ovo (Avram, Jov) ali je od veoma male koristi za osobu koja prolazi kroz muku. Posebno pitanje se postavlja: ko određuje šta je test, a šta nije? Ovo zasigurno nije posao za ljude koji posjećuju one što se muče i pate. 
  5. Patnja ukazuje na vječnu slavu. Postoje biblijske reference i za ovo mišljenje (2. Kor. 4:17, npr). Ali ako se generalno prihvati, ono negira emotivni bol koji može donijeti dugotrajne negativne psihološke posledice pojedincu. Takođe, ovaj pristup se ne bavi traganjem za uzrokom patnje. 
  6. Đavo kao uzročnik svakog zla. Sve naše patnje i zla ovog svijeta pripisuju se jednom izvoru. Ovaj pogled je prilično dramatičan i uvjeravajući, posebno u kontekstu ideje o velikoj borbi između dobra i zla u koju je uključena svaka pojedinačna osoba na ovom svijetu. 

Patnja je besmislena

Izuzetno je važno zapamtiti da patnja nikada nema smisla. To znači da ni odgovori koje dajemo osobi u patnji, ne mogu biti u potpunosti zadovoljavajući. Patnja je stvarna, ali ujedno i tajanstvena i mučna. Sveto pismo je prikazuje kao stvarnost ovog života, ali ne daje detaljne odgovore na sva pojedinačna pitanja koja možemo imati. Svaka situacija je posebna i zahtijeva drugačiji pristup. Ipak, ne smijemo zaboraviti, da nisu svi odgovori podjednako korisni. Neki ozbiljno koče ljude u traganju za Bogom u trenucima muke. Ljudi su stvoreni da postavljaju pitanja. Svaki odgovor koji to sprečava ne služi na čast Bogu koga predstavljamo. Mi svi možemo iskusiti patnju i muku jer živimo na zemlji gdje zlo vlada. Ali moramo zapamtiti: patnja nevinih nikada nije Božija volja. On u Svetom pismu obećava uništenje zla i muke, ali je neophodno istrajati čekajući u nadi. 

Zato se uzdržimo od svako povezivanja patnje sa ličnim grijesima i duhovnošću. Često se čuje kako se muka dešava zbog učinjenog grijeha, nedostatka vjere ili kao potreba za ličnim rastom. Izbjegavajmo racionalizovanje tuđe patnje. Umjesto toga ponudimo utjehu i ohrabrenje onima koji prolaze kroz mračne periode svog života. Tišina i prisutnost može pomoći mnogo više nego mnogi odgovori zajedno. Usmjerimo njihove pažnju na biblijske tekstove koji ulivaju nadu, služimo onima koji pate, izbjegavajmo brze i jednostavne odgovore, budimo otvoreni za višedimenzionalnu prirodu patnje, koristimo adekvatan jezik i pokažimo jevanđeosku poniznost. 

Bog je na patnju odgovorio na silan način u ličnosti Isusa Hrista. On je iskusio muku, patnju i bol, kao i mnogi drugi ljudi. Njegov uzvik “Bože, zašto si me ostavio?” daje prostora svakome da podijeli svoja pitanja i bol sa Bogom. Hristos se poistovijetio sa onima koji pate bilo da su nevini ili krivi. Njegovo vaskrsenje nije samo utjeha i obećanje nego znak glasnog božanskog protesta protiv patnje ljudskih bića. 

John Stott je pisao, “Nikada ne biih mogao da vjerujem u Boga da nije krsta.  Jedini Bog u koga ima smisla vjerovati je Bog kome se Niče rugao – kao Bogu krsta.  U svijetu u kome su bol, patnje i nevolje svakodnevna pojava, kako neko može služiti Bogu koji je neosjetljiv prema svemu što se dešava Njegovim stvorenjima.  Ulazio sam u mnoge budističke hramove u mnogim azijskim zemljama i s poštovanjem stajao pred kipom Bude, koji je, skrštenih nogu i ruku, sklopljenih očiju, s jedva primjetnim osmjehom na usnama, odsutnog pogleda, djelovao kao odvojen od ljudskih patnji.  Ali svaki put bih se, poslije izvjesnog vremena, okrenuo do njega.  U mašti sam se, umjesto njemu, obraćao usamljenom, izobličenom, izmučenom tijelu na krstu, ruku i nogu probodenih klinovima, leđa naruženih bičevanjem, polomljenih udova, čela okrvavljenog trnovim vijencem, usta suvih i nesnosno žednih – tijelu utonulom i tamu napuštenosti od Boga.  To je za mene Bog!  Odrekao se svoje neosjetljivosti na bol.  Ušao je u naš svijet krvi i mesa.  Patio je za nas.  Naša patnja postala je podnošljiva u svjetlosti krsta.  I dalje je ljudska patnja pod znakom pitanja, ali preko nje smjelo stavljamo još jedan znak – krst koji simbolizuje božasnku patnju.  Hristov krst … jedini je znak Božjeg samoopravdanja u svijetu kakav je naš.“

Ima svašta ali novo nema ništa!

– Ama ima od dobra bolje.
– Ima, može biti da ima, ali to – nije dobro.
– Zašto nije dobro, po čemu nije dobro?
– Pa eto, kako da ti kažem, kad je čovjek dobro, on zna na čemu je i sjedi s mirom, a to ”bolje” goni te da tražiš još bolje i … to kraja nema. Pusti!

Ima svašta i koješta, ali novog – ako ćemo pravo govoriti: nema ništa. Nema, nema, vjeruj ti meni! A to što neki pričaju nemoj ti da slušaš ni uzimaš srcu. Ništa to nije. Otkako je svijet postao, uvijek se među ljudima jedni isti konci pletu i mrse i raspliću, samo se ljudi mijenjaju, pa im to izgleda novo.

(Ivo Andrić, Priča o soli)

Rasipništvo

Danas smo jako osjetljivi na rasipanje novcem. Čak i mnogo siromašnijima od brunejskog sultana to zamjeramo. Javni novac je naš novac koji su nam uzeli – želimo da znamo kako se upotrebljava i koristi. Kada kažu, Vlada je uložila toliko i toliko novca, to nikada nije bio njen novac, to je uvijek novac poreskih obaveznika. A čini se da je uvijek bilo tako. Dok hodam gradom u kome se trenutno nalazim, nailazim na ogromne drevne građevine koje su koštale hektare šuma i brojnih života. Mnoge od njih su podizane u čast i slavu bogova i svetaca, što paganskih što hrišćanskih. Jedna od takvih građevina je i ova na slici, crkva posvećena Sulpisu pobožnom, biskupu Burža, kanonizovanom svecu katoličke crkve.

Kada sam prvi put vidio ovu zgradu, na um su mi došle misli riječi Hristovog učenika koji ga je izdao: „Zašto se čini takva šteta? Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima?“ (Jedan drugi tekst kaže kako je on mnogo više mario za svoj džep nego za siromašne, ali to je već druga priča). Zdrav razum, a i tekst apostola Pavla, nas uvjeravaju: „Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on budući gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenijem crkvama.“ Ne treba Bogu ogromna skupa građevina, to ljudi traže. U onom negativnom kontekstu, ona je tu zbog manipulacije i indoktrinacije. Jedan pisac to opisuje na sledeći način: „Blistavi raskoš i svečani obredi očaravaju čula i ućutkavaju glas razuma i savjesti. Oko je očarano. Raskošni hramovi, veličanstvene procesije, zlatni oltari, dragim kamenjem ukrašeni kovčezi sa relikvijama svetaca, odabrane slike i umjetnički kipovi, – sve to probuđuje estetsko čuvstvo. I uho je očarano. Muzika je nenadmašiva. Kada zazvuče bogati tonovi orgulja, pomiješani sa melodijama mnogih glasova, i odjeknu kroz visoke kupole i kolonade veličanstvenih katedrala, duša se ispunjava strahom i poštovanjem. … Ali, Hristovoj veri nije potrebna ovakva raskoš da bi joj služila kao preporuka.“

Sa druge strane, u jednom drugačijem kontekstu, ovakve i slične građevine su izraz ne samo ljudskih mogućnosti i estetskih dometa arhitekture. One su pokazatelj unutrašnje čežnje da se nekome i nečemu višem i većem od samog sebe oda čast i poštovanje i obožavanje. Ta potreba je istinska i suštinska i često ju ušutkamo diveći se samom sebi, za kratko vrijeme. A kada ispliva na površinu, zahtijeva odgovore, čvršće i trajnije od stogodišnjih temelja na kojima počivaju srednjovjekovne bogomolje kojima se divimo. Ostaje pitanje, na šta ja sebe rasipam i šta obožavam?

Je li to sve?

”A on će umrijeti kao toliki drugi, kao većina, bez traga i spomena, pa će možda i njegovi unuci zaboraviti da je ikad živio. Neće ostati otisak njegovih stopala na drumovima kojima je prošao, umrijeće sjećanje na njega s ljudima koji će ostaviti ovaj svijet. Ništa nije učinio što bi bilo vrijedno da se pamti, nije ljude budio iz sna i dizao iz čame, nije ih vodio u juriše protiv mraka i protiv neprijatelja, nije stvorio nikakvo djelo kojim bi podstakao ljudski duh ili čovjekovu varku, ničim nije zaslužio da njegovo ime pređe granicu njegova vijeka. Nestaće u proždrljivom vremenu, nezapažen, kao kad izgori šibica. Za njega ne postoje stoljeća, ni decenije, ni godine čak. Njegov spomen je bez trajanja, jer je on bez značaja.
Bože, kako je to čudno, sve će trajati, sve će biti isto u svijetu, i ovaj prašni drum, i ovaj suri kamen iznad puta, i ovaj divlji nar što raste usred kamena, i ova beskrajna pučina, trajnija od svega ljudskog, a od njega neće ostati ništa. Možda će postojati neki drugi Ivan Marić, ali njega neće biti. Nestaće cio jedan svijet, cio jedan kosmos, jedno složeno sjećanje, jedan nezamrsivi mehanizam želja, ljubavi, strahova, čežnji. Bio, i nema ga, a niko to neće znati.”
Iz romana „Ostrvo,“ Meša Selimović