Quo vadis?

 

Nemati obaveze, biti „slobodan.“ To zasigurno nije najveća vrijednost i najviši ideal bez obzira koliko mi to jedni drugima stalno ponavljali. Sa druge strane, ima trenutaka kada je čovjeku neophodno da ne mora ništa, kao što pišem u jednom od prethodnim tekstova. Kao neko ko već duži niz godina živi u kontekstu obaveznih mjesečnih izvještaja rada, počinjem da otkrivam ljepotu “umjetničke slobode.” Sad, trebalo bi i to definisati jer će svako od nas pod tim pojmom imati neko svoje razumijevanje. Mislio sam neki oblik kreativnog izražavanja koji ne traži usklađenost sa unaprijed određenim zahtjevima: vremenom, oblikom, sadržajem … Zato sam pomislio o jednoj novoj rubrici na ovom mom blogu koji bih nazvao … slika vrijedi više od 1000 riječi. Već godinu dana uploadujem slike koje napravim u hodu na svoj instagram profil. Neke od njih možete vidjeti i ovdje, na ovoj stranici, ispod teksta. Želim da ih u narednom periodu, s vremena na vrijeme, bez obaveze i moranja, podijelim i na ovoj web stranici uz par misli koje sam imao u trenutku pravljenja te fotografije. Neke moje asocijacije i ideje, zašto sam uslikao to što sam uslikao i šta sam pomislio da vidim u tom trenutku, na tom malom ograničenom kadru mog pogleda. 

Kuda ideš, Gospode? (Quo vadis Domine?) je pitanje koje legenda kaže da je postavio apostol Petar Hristu bježeći iz Rima tokom vremena progonstva. Na to mu je Hristos odgovorio da se ide u grad Rim da bude razapet ponovo. Legenda kaže da je to apostolu dalo snage da se vrati nazad gdje je doživio mučeničku smrt. Sjenkjevič piše roman s ovim naslovom, koji kasnije biva ekranizovan nekoliko puta.   

Kao dijete sam često maštao o nekom obliku zapisa o pređenom putu i kilometrima koje smo napravili svojim nogama. Kakve bi priče mogla ispričati naša obuća kada bi to bila u stanju? Naš hod se mnogo bolje očituje na nekim drugim mjestima našeg tijela i ličnosti. Ako bi se malo bolje zagledali možda bi mogli vidjeti nešto slično onome što vidite na ovim mojim starim skechers patikama. Ogrebotine, poderana i prljava mjesta, iznošanu kožu … Iznošanih patika se jednostavno riješimo i zamijenimo ih novim. To se ne ostvaruje tako lako sa našim uspomenama i unutrašnjim ožiljcima. Da bi ih bilo manje, možda bi trebali bolje pripaziti tokom sledećeg hodanja. Ako ništa drugo onda bar upitati sami sebe: „Quo vadis, dokle i zašto? 

Jevanđelje srijedom: Matej 19. poglavlje

„Nikad ne znaš u šta će nekoga ženidba pretvoriti. Jedne učini boljima nego što su bili, a drugi postanu godi od najgorih. Tu nema nikakvog pravila. Istopi se želja u čovjeku kao ona kocka leda koja ispadne konobaru i zazvecka po ljetnoj terasi. Postoji još nekoliko sekundi i pretvori se u vodu i ništa.“ Tako piše Miljenko Jergović u zbirci pripovjedaka Inšallah, Madona, inšallah. Opisujući socijalne prilike u Bosni i Hercegovini kroz vijekove, nerijetko se dotiče braka i porodice. A kako da ih se i ne dotakneš, kad se u tome rađamo i u njima, a još češće bez njih, umiremo.

U seriji Jevanđelje srijedom pišem svoja razmišljanja na tekstove iz Biblije. Počeo sam sa jevanđeljem po Mateju ne samo što je to prvi tekst u Novom zavjetu, nego što je jedan od meni najzanimljivijih tekstova. U tom piskaranju, stigao sam do devetnaestog poglavlja, a ono se bavi sa najmanje tri teme, a sve tri su vezane za porodicu: razvod braka, odnos prema djeci i susret Hrista sa bogatim mladićem. Ovoj prvoj ću pokloniti najviše prostora.

Rasprava o pitanju razvoda između fariseja (jevrejska vjerske skupine) i Hrista započinje pitanjem „Da li je dozvoljeno mužu da se razvede od svoje žene za svaku (njenu) krivicu?“ Ovo je bilo vruće pitanje u to vrijeme; postojale su dva pogleda istaknuta od dvojice poznatih učenjaka. Jedan, rabi Šamaj, je tvrdio kako je razvod dozvoljen samo u slučaju bračne nevjere, dok je drugi, rabi Hilel, smatrao da je i loš ručak sasvim dovoljno opravdanje. No, u samom pitanju vidimo pogrešne polazišne tačke.

Inicijator razvoda je muškarac, a ne žena. Ne postavlja se pitanje održanja braka, nego se traži pravna osnova za njegovo prekidanje. Za krivicom se traga (i pronalazi) samo na jednoj strani: ovo je slučaj i sa dobro poznatim slučajem zahtjeva za kamenovanjem žene uhvaćene u preljubi o kojoj piše jevanđelista Jovan (jev. po Jovanu 8:4). U mnogo slučajeva, hladno slijeđenje pravne mogućnosti davanja „raspusne knjige“ (5. Moj. 24:1) – omogućavanja stupanja u drugi brak nakon razvoda prvog – vodilo je legalnoj serijskoj poligamiji.

Hristov odgovor povezuje brak sa stvaranjem i ističe njegovu doživotnu trajnost. Zato ne čudi što negiranje biblijskog izvještaja o stvaranju čovjeka vodi ka omalovažavanju braka kao monogamne heterogamije: trajne zajednice jednog muškarca i jedne žene. Sa druge strane, mnogi su posmatranjem i doživljajem braka iz ove perspektive dobili silu i mudrost za trajnu sreću i puninu u zajedničkom životu. Pored ostalog, to podrazumijeva ulaganje u zajedništvo, prihvatanje, zaštitu, ljubav, odanost, eksluzivnost, povjerenje, podrška … Prema Hristovim riječima, prekid braka „osim za kurvarstvo“ je neprihvatljiv. Imajući u vidu višeznačnost pojma porneia (kurvarstvo), Hristovo proglašavanje požudnih misli preljubom (jev. po Mateju 5:28), širi kontekst Svetog pisma (npr. 1. Kor. 7:10-15), postoji mišljenje da su incest, zlostavljanje djece, homoseksualna praksa takođe adekvatni razlozi za odvajanje iz bračne zajednice, bar na određeno vrijeme. Bilo bi skroz suprotno duhu jevanđelja i Hristovih riječi savjetovati nekoga (bilo mušku ili žensku stranu) da iz dogmatskih razloga trpi konstantno fizičko i psihičko ponižavanje i zlostavljanje. Naravno, druga strana medalje je relativističko i subjektivno razumijevanje gore spomenutih razloga. No to je ono na šta razumijevanje i praktikovanje individualne slobode mora biti spremno.

Hristovi učenici u nekim od Hristovih riječi vide težinu i smatraju da je takav oblik braka teret (jev. po Mateju 19:10), na šta Isus odgovara: „Ne mogu svi primiti ovih riječi …“ Drugim riječima, brak nije za svakoga. Činjenica da svakog karakteriše polnost i želja za seksualnim ispunjenjem nije dovoljan razlog za ulazak u bračnu zajednicu. Potrebno je mnogo više od toga. Ako na sprovođenje jevanđeoskih principa u braku nismo spremni, onda je bolje ne formirati isti, jer brak se tiče i drugih osoba (bračnog druga, djece, uže i šire rodbine …). Ako ovome dodamo biblijski princip da se seksualnost upražnjava jedino u braku, onda sve ovo djeluje tako uskogrudo i ograničavajuće, suprotno svemu što zeitgeist našeg vremena promoviše. No, možda vam razgovor sa onima koji su prošli kroz užas rasturenih domova i nasilje izopačenih bračnih zajednice može pomoći da shvatite važnost ovih smjernica. Do kraja života traje ovi ožiljci. Sloboda je predivna ali i potencijalno opasna i štetna: mudro je iskoristimo.

Znamo li mi kakav je on uopšte bio?

On nije izgledao ništa posebno. Mogao je proći ulicom i niko od nas ga ne bi ni primijetio. U stvari, on je bio jedan od onih od kojih najčešće okrenemo glavu; vjerovatno se ne bi uklapao u gomilu.

Ali on je bio ljubazan kao niko koga ste upoznali do sada. Mogao je ušutkati svoje kritičare bez da uopšte podigne glas. On se nikada nije borio za svoju korist; nije privlačio pažnju na sebe niti se pretvarao da mu se sviđa ono što je ranjavalo njegovu dušu. On je bio stvaran i istinit, u potpunosti i do kraja.

A u suštini njegovog bića je bila ljubav. Mi u stvarni nismo ni znali šta je ljubav dok je nismo vidjeli u njemu, dok nam je on nije otkrio. To su vidjeli svi, čak i oni koji su ga mrzili. A njemu je i dalje bilo stalo do njih, do njihovog dobra, nadajući se da će pronaći put do njihovih sebičnih srca ne bi li prepoznali ko stoji među njima.

A pored sve te ljubavi, on je bio potpuno iskren. Čak i kada su njegove riječi ili djela otkrivali najmračnije motive osoba, oni nisu doživjeli sramotu. Osjećali su se sigurnim i bezbjednim u njegovom prisustvu. Njegove riječi nisu prenosile ni nagovještaj osude, bio je to jednostavan poziv ka najvećem dobru. Nikome ne biste lakše i spremnije povjerili svoje najdublje tajne. Ako biste nekad pokazali svoje najgore izdanje, vi biste ipak željeli njegovo prisustvo. On nije trošio svoje vrijeme na ruganje drugima, niti na njihove zamke. Ako je imao nešto da im kaže, on bi im to rekao, a oni su se, poslije toga i dalje osjećali voljenim više nego od ikoga ikada ranije.

Kada kažem „voljeni“ ne mislim na neku patetičnu emotivnost. On je pokazivao stvarnu, istinsku ljubav, za kakvom svi mi tragamo. Nije mu bilo važno jeste li farisej ili prostitutka, njegov učenik ili slijepi prosjak, Jevrejin, Samarjanin, Rimljanin … Njegova ljubav je bila dostupna svakome ko je želio da je prihvati. Većina jeste, čim su ga vidjeli. Iako je veoma malo njih nastavilo da ga slijedi do kraja, u onih nekoliko kratkih trenutaka dok su bili u njegovoj prisutnosti, oni su osjetili svježinu i silu koju nisu mogli poreći godinama kasnije. Nekako se činilo da zna sve o njima, ali ih je u isto vrijeme duboko volio i prihvatao.

I dok je visio prikovan na krstu, tu ljubav su i dalje mogli da primijete i osjete i oni koji su mu se rugali kao i njegovi uplašeni učenici. Dok se približavao mračnim odajama smrti, umoren mučenjem osjećajući odvojenost od oca, on je nastavio da pije tu gorku čašu koja može u potpunosti da ukloni našu samovolju i sramotu. Nije postojao silniji trenutak u svoj istoriji ljudskog roda. Njegova muka je postala sredstvo da njegov život postane i naš. Ovo nije bio neki zaluđenik. Bio je to Božji sin koji je ispustio svoj poslednji dah da bi nam otvorio potpuni i slobodni pristup svom ocu.

Da sam ja ti, ne bih trošio vrijeme na jalove rasprave nego bih pokušao da otkrijem koliko i zašto on želi da bude i tvoj prijatelj bez obzira na sve. On se želi pobrinuti za tebe i ako mu daš priliku postaće ti stvarniji od tvog najboljeg prijatelja i prepoznaćeš njegovu vrijednost veću od bilo čega drugog što želiš. Otkrićeš smisao i puninu života koja će te održati u svakom stresu i boli; bićeš promijenjen iznutra upoznavajući šta je prava sloboda i stvarna radost.

Iz knjige So You Don’t Want to Go to Church Anymore

Jevanđelje srijedom: Matej 2. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Drugo poglavlje jevanđelja po Mateju nastavlja se na temu iz prvog: opisivanje događaja u vezi rođenja Isusa koga jevanđelista Matej predstavlja kao potomka starozavjetnih jevrejskih careva. Budući da su u službu cara (kao i proroka i sveštenika) bili uvođeni kroz čin pomazanja (polivanja uljem po glavi) te osobe su nazivane pomazanicima (na grčkom Χριστός). Prikazane su tri različite reakcije na Hrista koje predstavljaju tri grupe ljudi kroz sve vijekove: reakcija mudraca, Iroda i jevrejskih vođa. 

25639-adoration-of-the-magi-diziani-gaspareMudraci – tradicionalno predstavljeni kao trojica stranaca koji dolaze iz daleke zemlje vođeni zvijezdom da se poklone Isusu i predaju mu svoje darove. Upravo zbog darova (zlato, tamjan i smirna, 2:11) smatra se da ih je bilo trojica iako to biblijski tekst nigdje ne spominje. Oni tragaju za Hristom, obraćajući se Irodu koji traži informaciju od jevrejskih vođa. Jedini, u ovom poglavlju, uspijevaju da Isusa pronađu. Kada su u tome uspjeli, obožavaju ga i darivaju: istinsko predanje Bogu obuhvata sve što posjedujemo. Oni su slika onih koji traže Hrista i prihvataju Ga kao svog autoriteta. 

Irod – svaki car bi se uplašio viješću da je rođeno dijete koje će jednom zauzeti prijesto, ali Irod je imao više razloga za strah nego drugi. On nije bio Jevrejin nego Idumejac (potomaj drevnih Edomljana). Zbog toga je raznim političkim potezima, uglavnom gradnjom gradova i građevina, pokušavao da odobrovlji jevrejske vođe koji su bili opsjednuti rasnom čistoćom. Njegova nestabilna pozicija ga je učinila okrutnim te je ubijao sve moguće pretendente na njegov prijesto: brata, ženu, djecu. Tvrdi se da je imperator Avgust izjavio: „Bolje biti Irodova svinja nego sin.“ Pretvarajući se da i sam želi da učini čast tek rođenom Hristu, traži od mudraca da ga obavijeste o lokaciji nakon što je pronađu. Budući da oni bivaju usmjereni u drugom pravcu, Irod postaje bijesan te izdaje zapovijest da se pobiju sva djeca „po Vitlejemu i po svoj okolini njegovoj od dvije godine i niže“ (2:16). Predstavnik je onih koji se bore protiv Hrista i progone njegove sledbenike.

pilate_condemns_jesusJevrejske vođe – jevanđelje po Mateju spominje sveštenike, književnike, fariseje, sadukeje i starješine među kojima ne pravi posebnu razliku. Koristi ih kao sinonime. Njima se obraća car Irod jer oni posjeduju znanje starozavjetnih tekstova kada su u pitanju informacije o rođenju očekivanog Mesije. Iako znaju odgovor, svojim stavom ne pokazuju nikakvo posebno interesovanje. U drugom poglavlju su predstavljeni kao potpuno nezainteresovani: rođenje Hrista nije događaj koji pobuđuje njihovu pažnju. Kao takvi, gube se sa scene u preostalom dijelu teksta drugog poglavlja ovog jevanđelja. Utjelovljenje su onih koji u Isusu ne vide ništa posebno i koji imaju sasvim druge lične interese (nepošteno je napraviti jednakost između njih i svih sveštenika danas). No takvi ne ostaju zauvijek: u daljem čitanju jevanđelja vidimo da većina pojedinaca iz ovih grupa prelaze na stranu Hristovih protivnika. To kulminira u jev. po Mateju 16:21 gdje Isus proriče da će ga oni ubiti.

Jasna poruka ovog teksta je da se prema Hristu ne može ostati neutralan. Svako od nas bira svoj stav i biramo između pozicije cara Iroda i neimenovanih mudraca. Pri samom kraju jevanđelja na to nas još jednom podsjeća Pilatovo pitanje: „Šta ću činiti s Isusom prozvanim Hristom?“ (27:22). Imamo slobodu izbora, ali mudro birajmo.

Dakle, ti bi volio biti Bog?

Ti bi želio biti Bog? Negdje za vrijeme američkog građanskog rata, ruski car Aleksandar drugi (1855-1881) je oslobodio kmetove u svojoj zemlji. No, ne imajući nikakvog iskustva sa slobodom, stanje ovih ljudi se pogoršalo, na mnogo načina. Aleksandar je nagrađen za svoje slobodnjačke tendencije čestim pokušajima atentata, ne samo od plemića koji su se opirali reformama, nego i od samih kmetova, ljudi kojima je pokušavao da pomogne. Oni su osjećali da im je bilo bolje kada su im drugi govorili šta da rade. Car Aleksandar je konačno ubijen bombom na ulici pred svojim naslednicima, sinom i unukom. Njihova ogorčenost se pokazala u decenijama koje su slijedile, vodeći ka komunističkoj revoluciji u kojoj su milioni poginuli. Ironija cijele situacije je to što je dan prije ubistva, car Aleksandar potpisao dokument koji je trebao kreirati skupštinu u dva nivoa i potaknuti zemlju prema ograničenoj demokratiji. Ovo nije bilo objavljeno tako da je njegov naslednik jednostavno, zbog ubistva, sve izignorisao. Aleksandar II je ubijen od ljudi kojima je pokušavao da pomogne. Pročitajte više „Dakle, ti bi volio biti Bog?“