Bog i ljudska patnja

Bilo je to teško vrijeme za njegov narod. Bili su već sedam godina u okupaciji, ruka neprijatelja je postala veoma teška i nasilna. Narod je iz straha napuštao svoja naselja i tragao za pećinama i sličnim prirodnim skloništima. Hrane je već ponestajalo i panika se širila poput jutarnje magle. Jedan mladi sin tog naroda je skupio hrabrosti i izašao na njivu da sabere nešto malo pšenice i pobjegne sa njom prije nego stignu neprijateljski vojnici. U tom trenutku mu se javio anđeo i pozdravi ga posebnim riječima: “Gospod je s tobom, hrabri junače!” Taj pozdrav kao da je isprovocirao ovog čovjeka koji je kratko zastao u svom radu, okrenuo se i upitao: “Ako je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? I gdje su sva čudesa Njegova, koja nam pripovijedaše oci naši … a sada nas je ostavio i predao u ruke neprijateljima!” 

Bez obzira koliko zreli vjernici bili, trenuci lične i kolektivne patnje podstiču pitanja. Zašto? Zašto se ovo dešava ako je Bog svemoćan i dobar? Posvećeni ljudi tragaju za odgovorima i pokušavaju da osmisle svoje situacije oslanjanjem na neke od biblijskih stihova i koncepata. Dešava se često da dati odgovore ne obuhvataju dovoljno realne situacije i znaju praviti štetu umjesto da budu od koristi. Prije nego pređem na neke od uobičajenih odgovora i primjedbe za iste, treba se podsjetiti da nisu sva zla jednaka. Postoje tzv. 

  1. Prirodna zla – na koje nema direktnog ljudskog uticaja (poplave, cunami, tornada …) 
  2. Incidentna zla – kada neplanirani događaji utiču na ljudske živote (pad zgrade, sudar …) 
  3. Moralna zla – ono što nastaje zbog ljudske grešne prirode (holokaust, ubistva, ropstvo …) 

Različiti odgovori

  1. Mora postojati neki smisao u patnji. Ovo je prirodna težnja ljudskog uma da uskladi život i pojave u njemu. Ako postoji Bog koji je stvorio svijet sa ciljem, mora postojati neki razlog za patnju. Problem s ovim pristupom je da se na taj način sve može opravdati. 
  2. Patnja kao kazna. Postoje biblijski tekstovi koji neke situacije objašnjavaju ovim putem. Ali to ne znači da svaku situaciju mi možemo staviti u isti koš. Knjiga o Jovu, kao i neke Hristove izjave, ukazuju da nije ispravno praviti univerzalnu primjenu ovog odgovora. 
  3. Patnja kao lekcija. Prema ovom mišljenju, patnja nas obučava i pročišćava naš karakter. Sigurno da se to može desiti ali dok je ovo adekvatan odgovor za neke situacije, nije – kao ni prethodni – ispravno primjenjivati ga na sve. Ne samo da je problematičan nego može biti i destruktivan. Ovaj pristup ide tako daleko da može tvrditi kako je zlo neophodno za ljudsko sazrijevanje i rast. 
  4. Patnja kao test. Bog dopušta patnju onima za koje zna da će položiti ispit. U Bibliji nalazimo primjere i za ovo (Avram, Jov) ali je od veoma male koristi za osobu koja prolazi kroz muku. Posebno pitanje se postavlja: ko određuje šta je test, a šta nije? Ovo zasigurno nije posao za ljude koji posjećuju one što se muče i pate. 
  5. Patnja ukazuje na vječnu slavu. Postoje biblijske reference i za ovo mišljenje (2. Kor. 4:17, npr). Ali ako se generalno prihvati, ono negira emotivni bol koji može donijeti dugotrajne negativne psihološke posledice pojedincu. Takođe, ovaj pristup se ne bavi traganjem za uzrokom patnje. 
  6. Đavo kao uzročnik svakog zla. Sve naše patnje i zla ovog svijeta pripisuju se jednom izvoru. Ovaj pogled je prilično dramatičan i uvjeravajući, posebno u kontekstu ideje o velikoj borbi između dobra i zla u koju je uključena svaka pojedinačna osoba na ovom svijetu. 

Patnja je besmislena

Izuzetno je važno zapamtiti da patnja nikada nema smisla. To znači da ni odgovori koje dajemo osobi u patnji, ne mogu biti u potpunosti zadovoljavajući. Patnja je stvarna, ali ujedno i tajanstvena i mučna. Sveto pismo je prikazuje kao stvarnost ovog života, ali ne daje detaljne odgovore na sva pojedinačna pitanja koja možemo imati. Svaka situacija je posebna i zahtijeva drugačiji pristup. Ipak, ne smijemo zaboraviti, da nisu svi odgovori podjednako korisni. Neki ozbiljno koče ljude u traganju za Bogom u trenucima muke. Ljudi su stvoreni da postavljaju pitanja. Svaki odgovor koji to sprečava ne služi na čast Bogu koga predstavljamo. Mi svi možemo iskusiti patnju i muku jer živimo na zemlji gdje zlo vlada. Ali moramo zapamtiti: patnja nevinih nikada nije Božija volja. On u Svetom pismu obećava uništenje zla i muke, ali je neophodno istrajati čekajući u nadi. 

Zato se uzdržimo od svako povezivanja patnje sa ličnim grijesima i duhovnošću. Često se čuje kako se muka dešava zbog učinjenog grijeha, nedostatka vjere ili kao potreba za ličnim rastom. Izbjegavajmo racionalizovanje tuđe patnje. Umjesto toga ponudimo utjehu i ohrabrenje onima koji prolaze kroz mračne periode svog života. Tišina i prisutnost može pomoći mnogo više nego mnogi odgovori zajedno. Usmjerimo njihove pažnju na biblijske tekstove koji ulivaju nadu, služimo onima koji pate, izbjegavajmo brze i jednostavne odgovore, budimo otvoreni za višedimenzionalnu prirodu patnje, koristimo adekvatan jezik i pokažimo jevanđeosku poniznost. 

Bog je na patnju odgovorio na silan način u ličnosti Isusa Hrista. On je iskusio muku, patnju i bol, kao i mnogi drugi ljudi. Njegov uzvik “Bože, zašto si me ostavio?” daje prostora svakome da podijeli svoja pitanja i bol sa Bogom. Hristos se poistovijetio sa onima koji pate bilo da su nevini ili krivi. Njegovo vaskrsenje nije samo utjeha i obećanje nego znak glasnog božanskog protesta protiv patnje ljudskih bića. 

John Stott je pisao, “Nikada ne biih mogao da vjerujem u Boga da nije krsta.  Jedini Bog u koga ima smisla vjerovati je Bog kome se Niče rugao – kao Bogu krsta.  U svijetu u kome su bol, patnje i nevolje svakodnevna pojava, kako neko može služiti Bogu koji je neosjetljiv prema svemu što se dešava Njegovim stvorenjima.  Ulazio sam u mnoge budističke hramove u mnogim azijskim zemljama i s poštovanjem stajao pred kipom Bude, koji je, skrštenih nogu i ruku, sklopljenih očiju, s jedva primjetnim osmjehom na usnama, odsutnog pogleda, djelovao kao odvojen od ljudskih patnji.  Ali svaki put bih se, poslije izvjesnog vremena, okrenuo do njega.  U mašti sam se, umjesto njemu, obraćao usamljenom, izobličenom, izmučenom tijelu na krstu, ruku i nogu probodenih klinovima, leđa naruženih bičevanjem, polomljenih udova, čela okrvavljenog trnovim vijencem, usta suvih i nesnosno žednih – tijelu utonulom i tamu napuštenosti od Boga.  To je za mene Bog!  Odrekao se svoje neosjetljivosti na bol.  Ušao je u naš svijet krvi i mesa.  Patio je za nas.  Naša patnja postala je podnošljiva u svjetlosti krsta.  I dalje je ljudska patnja pod znakom pitanja, ali preko nje smjelo stavljamo još jedan znak – krst koji simbolizuje božasnku patnju.  Hristov krst … jedini je znak Božjeg samoopravdanja u svijetu kakav je naš.“

Slavna a nepoznata

Slika djevojčice sa prodornim zelenim očma koja je objavljena, po prvi put, na naslovnoj strani časopisa National Geographic 1985. godine, naslovljena samo sa „Afghan girl“, posjedovala je neobičnu i neobjašnjivu snagu, koja je privlačila sve koji su je, makar jednom, vidjeli. Bila je izabrana za NAJBOLJU FOTOGRAFIJU u stodvadesetogodišnjoj istoriji ovog renomiranog časopisa, Amnesty International je iskoristito kao lice na svojim brošurama i posterima, bila je objavljena i štampana nebrojeno puta. Dostigla je kultni status. Ona nije ni umjetnica, ni političarka, ni revolucionar. Majka je troje djece i sve dok je Steve McCurry nije ponovo pronašao, nije bila svjesna činjenice da je jedno od najprepoznatiljivijih lica zapadnog svijeta. Sopstvena slava će joj ostati nepoznata koliko i nama njeno ime. Ovo je slika djevojke po imenu Sharbat Gula slikana 1984. godine, kada je imala 13. godina.

Steve McCurry, američki fotograf, posjetio je 1984. godine  izbjeglički kamp Nasir Bagh u Pakistanu, u vrijeme sovjetske invazije na Avganistan. „Samo sam se okrenuo, a ona je stajala i gledala me. Trajalo je nekoliko sekundi.“ Želio je dobru fotografiju, ne shvatajući da će taj trenutak obilježiti njihove živote. Nakon 17 godina potrage, misteriozna „avganistanska djevojčica“ napokon je pronađena. Živi sa svojim mužem i djecom negdje u ovoj ratom napaćenoj zemlji. Bez škole, a sa svim ožiljcima koje jedan oružani sukob nosi; roditelje nikada nije upoznala, ubijeni su dok je još bila beba, svoje djetinjstvo provela je u izbjegličkom kampu u Pakistanu, sve dok se 1992. godine nije vratila. Preživjela je i talibanski režim, a sve to sa svojih tridesetak godina, mada vam ni ona neće reći koliko ih tačno ima, ne zna ni sama. Njeno ime je Sharbat Gula.

Danas Sharbat Gula i dalje živi u Avganistanu, zamolila je da se tačno mjesto njenog boravišta nikada ne objavi. Steve McCurry i National Geographic drže datu riječ, pokušavajući da joj pomognu da svoju slavu pretvori u bolji život. Časopis je, u njenu čast, osnovao humanitarni fond koji pomaže ženama u Avganistanu.

Pred našim očima putem televizije, interneta i svih drugih vrsta medija neprestano se prikazuju lica (i naličja) mnogih osoba koje svi zajedno tretiramo kao slavne i poznate. Engleski jezik je izmislio i posebnu riječ za njih koja je bez imalo otpora, kao i njihova slava, ušla u većinu drugih jezika i društava. I baš kao što se samo proslavlja golgeter, a veoma rijetko (ili skoro nikad neki odbrambeni igrač ili golman) nakon pobjede određenog tima, tako i mnogi drugi ljudi koji su uveliko doprinijeli slavi pojedinaca nikada neće vidjeti svjetlo dana. Zato je slava i veličina bilo koje medijske osobe tako relativna: uvijek joj doprinose oni za koje se nikada i ne sazna.

Ovo je ujedno pokazatelj kako svako od nas može uveliko uticati na ljude i svijet oko sebe iako nije poznat i popularan. Nije potrebno biti Madona ni Maradona da bi u ovom svijetu ostavili trag. Svako od nas je jedinstven i poseban. Postoji kamera koja bilježi mnogo bolje, bez obzira gdje se nalazili. Baš kao što je to Balašević davno otpjevao: „Neko to od gore vidi sve…“

Kako smo podcijenili smrt?

Kada umre nekoliko osoba koje poznajemo u kratkom vremenskom periodu, mi se za kratko ozbiljnije pozabavimo fenomenom smrti. Tada najčešće, u kraju iz koga ja potičem, ljudi se pitaju: “Šta je ovo ovako zaredalo?” A možda je preciznije reći da se u takvom trenutku smrt pozabavila nama. Jer, razmišljajući na ovaj način, mi pravimo najmanje dvije greške. Prva je da zaboravljamo da se smrt dešava svakodnevno. Guglajući za ovom informacijom pronalazim da:

  • svaki dan umre 151 600 osoba
  • svaki sat umre 6316 muškaraca, žena i djece
  • 105 ljudi završi svoj život svake minute
  • a dok ste prešli sa jedne riječi u ovom tekstu na drugu, dakle svake sekunde, umru dvije osobe

Druga greška koju pravimo jeste da smrt ozbiljnije osjećamo tek kada nam uzme nekoga ko je nama jako poznat, blizak i drag. Naravno, niko od nas nema dovoljno energije da otplače i ožali svaki pojedinačni kraj života na ovoj zemlji. Bilo bi to nemoguće jer bi u tom slučaju teško mogli nastaviti sa normalnim življenjem. Sa druge strane, svakodnevno izvještavanje o ogromnom broju mrtvih otupilo je naše senzore koji nas obavještavaju o konačnosti i našeg vlastitog života. Smrt ogromnog broja drugih ljudi je odavno postala zabava koju konzumiramo uz omiljenu hranu i piću. U isto vrijeme, stvarne smrti ljudi koje smo poznavali i voljeli dešavaju se daleko od naših očiju. Oni provode svoje poslednje dane u bolnicama, uz nepoznate ljude koji se brinu, često nezadovoljni iznosom koji dobiju za taj “posao”. Za njihovu smrt ih takođe pripremaju “plaćenici”. A sahranama običnih ljudi i žena prisustvuje sve manje i manje osoba. Ovo poslednje je dio mog posla i sve rjeđe vidim i rodbinu pored otvorenog groba osobe koju sahranjujemo. Često čujem da kažu pošto nisu uspjeli da se vide za života, njihov dolazak na sahranu toj osobi neće značiti mnogo. I koliko god je ova misao istinita, ona samo ukazuje na sve veću udaljenost živih od mrtvih, života od smrti. A to u suštini ukazuje na ogromnu provaliju koja postoji između ljudi. No, samo da podsjetim: ne ide se na sahranu zbog mrtvih, nego zbog ožalošćenih živih.

Prošle sedmice je umrla još jedna “poznata” osoba čija slava raste proporcionalno svakim sledećim danom poslije njene smrti. Bio je, kažu, kvalitetna osoba na ličnom i profesionalnom planu. Ali to nismo toliko često čuli dok nije umro. O pokojniku sve najbolje. Ako, i treba: nije smrt trenutak da pljujemo po bilo kome, koliko god on zao bio. Ali zašto smo tako škrti na pohvalama dok je osoba živa? Zar živi ne zaslužuju bar djelić onoga što u njima prepoznamo nakon što umru? Da li se svim tim silnim epitetima želimo opravdati što nismo tim istim ljudima poklanjali dovoljno pažnje i vremena za njihova života, možda posebno u teškim trenucima njihove bolesti? Dijelim Andrićevu, vjerujem, dobro poznatu misao:

“Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.”

Dok su vam vaši mili i dragi najbliži živi, uradite sve ono što za čim biste žalili što niste da ih sutra ne bude. Smrt neće čekati, nemojte je podcjenjivati. Živi ništa više ne mogu da urade za mrtve. Naše je samo danas, iskoristite ga.

Sveti Jovan i XXI vijek

Prošle sedmice je obilježen dan posvećen Jovanu Krstitelju, biblijskoj ličnosti koja je najpoznatija po tome što je krstila Isusa iz Nazareta na rijeci Jordan. No osim ovog događaja, Jovan Krstitelj je poznat po još nekim stavovima koji se mogu naučiti iz njegovog života i primjera, od kojih ću u ovom pisanju izdvojiti samo dva: njegov skromni život i razotkrivanje nemorala javnih ličnosti svog doba.

O načinu života ovog propovjednika u jev. po Mateju 3:4 zapisano je sledeće: „A Jovan imaše haljinu od dlake kamilje i pojas kožan oko sebe; a hrana njegova bijaše skakavci i med divlji.“ Imajući na umu da su biblijski pisci pravili selektivne zapise događaja i detalja (pisali su ono što su željeli da naglase, a izostavljali opet druge stvari koje su se takođe desile ali nisu imale posebnu poruku za tadašnji i kasniji naraštaj), postavlja se pitanje zašto je jevanđelista Matej zapisao ove riječi? Budući da je Isaijino proročanstvo o preteči Mesije našlo svoje ispunjenje u ličnosti Jovana Krstitelja, tome je trebalo da odgovora cijela njegova pojava. Ona je bila veoma skromna, obična i jednostavna – baš kakav je bio i sam Mesija, koga je Jovan najavljivao. Šta više, ovo je bila uobičajena odjeća proroka Starog zavjeta sa kojima se Jovan, na ovaj način, poistovijetio. Njegova hrana je takođe bila jednostavna što ne znači da je na jelovniku bila ovo jedina opcija. O skakavcima postoji dvostruko mišljenje: 1) da je to vrsta letećih insekata koja je po jevrejskom propisu ishrane dozvoljena za jelo (3. Moj. 11:22) i 2) da je to vrsta ploda neke biljke na Bliskom istoku koja je odskakala od zemlje nakon što je padala sa te biljke te zbog toga nazvana skakavcima. Bilo kako bilo, jedno je sigurno pouka ovog teksta: oni koji žele da slijede život i učenje ovog propovjednika trebali bi da pokažu skromnost i jednostavnost u oblačenju i ishrani. Mislim da je ovo zaista potrebno današnjem naraštaju, kako mlađem tako i starijem.

Drugi važan detalj iz života Jovana Krstitelja tiče se njegovog javnog istupa protiv Iroda, tadašnjeg nosioca vlasti. Glavni razlog njihove nesuglasice bio je nemoralni način života ovog „političara,“ što je Jovan Krstitelj javno ukorio, iako ga je to stajalo njegovog života: „Jer Irod uhvati Jovana, sveza ga i baci u tamnicu Irodijade radi žene Filipa brata svojega. Jer mu govoraše Jovan: ne možeš ti nje imati“ (jev. po Mateju 14:3-4). Irod je preuzeo ženu svog brata i oženio se njome, što je po mjerilima moralnog zakona bilo ilegalno: osoba koja bi se razvela mogla je ponovo da stupi u brak jedino u slučaju smrti svog bračnog druga ili preljube. U ovom slučaju, Irod nije imao pravo na brak sa ženom svog brata, dok je on još uvijek bio živ. Irodijadi se nije svidjela ova primjedba proroka, te je iskoristila trenutak kada je njen muž Irod bio pod dejstvom alkohola. Naime, poslala je svoju ćerku Salomu, iz prvog braka koja je izvela zavodljiv ples pred Irodom i njegovim gostima, nakon kojeg joj je on obećao „i do polovine svog carstva“ (jev. po Marku 6:23). Saloma je po nagovoru majke tražila glavu Jovana Krstitelja na tanjiru. Iako se njegova savjest bunila, ali zbog svoje zakletve i gostiju, Irod je udovoljio ovom zahtjevu. Tako je Jovan Krstitelj završio svoj život.

Dvije posebne pouke, dakle, iz života Jovana Krstitelja se tiču etike: pitanja kontrole nad apetitom, vladanja sobom i to na području hrane i seksualnosti. Nisu li ovo zaista relevantna pitanja i za svakog čovjeka danas? Dok se jedni prejedaju i razbacaju hranom, drugi gladuju i umiru od neuhranjenosti. Uzdržavanje od loše hrane i alkoholnih pića se smatra slabošću, čak i među mnogima koji sebe nazivaju hrišćanima. A šta tek da se kaže o seksualnosti, koja je izgubila svaki oblik privatnog i ekskluzivnog. Sveto pismo seksualni odnos izričito stavlja u kontekst heteroseksualne monogamije: bračnog odnosa izmedju muškog i ženskog. Ovo se čini nepoznato mnogim crkvama koje tvrde da ovu knjigu uzimaju kao svoju vodilju. Jedina granica za bilo kakva seksualna ponašanja se vidi u obostranoj saglasnosti učesnika. Granica razdvajanja odraslih od seksualno nezrelih se sve više smanjuje i u nekim državama Evrope dvanaesta godina je usvojena kao pravna norma. Osim verbalnog prijanjanja uz ovog svetitelja, očigledno da nam je potrebno mnogo više: usvajanje njegovih etičkih i moralnih vrijednosti na svakom aspektu svog života. Njegov primjer poziva one koji se nazivaju sledbenicima osobe koju je on krstio da zauzmu stav koji nije popularan i često je suprotan zeitgeistu, duhu našeg vremena. Da bi se mogli oduprijeti lošem oko sebe, moramo početi sa onim u sebi. Ali, čini se da je mnogim hrišćanima lakše ukloniti zapis o liku Jovana krstitelja sa stranica svetih spisa i pustiti se niz struju, da ih vodi nosi.