Bez porodice

Vozeći kroz gužvu u gradu, svakodnevno zaustavljajući vozilo, moj pogled je privukao veliki oglas za film sa moje desne strane. Postavljen pomalo neprofesionalno, na zid uvučene zgrade, nije ga bilo jednostavno niti lako primijetiti; posebno ne u gradskoj gužvi. Za trenutak sam u mislima prešao 1600 km i našao se na livadi gdje sam prije trideset godina pronašao ovu knjigu, po kojoj je snimljen ovaj film koji se u kinima mogao vidjeti za Božić prošle godine.

Mala biblioteka moje seoske osnovne škole je doživljavala svoje sređivanje. Neželjene, zastarjele knjige, kojima nije bila mjesta u novom školskom programu, bile su izbačene. Ali bukvalno izbačene: na livadu u školskom dvorištu, onu livadu što se nalazi odmah do kuće Nebojše, mog drugara iz razreda. Uvijek smo mu zavidjeli što mu je kuća tik uz školu, što  i na najmanjem odmoru može otrčati u maminu kuhinju. Tu livadu smo koristili za jurnjavu i igru loptom, svi mi manji razredi jer je pravo igralište bilo uvijek zauzeto od starijih dječaka iz većih razreda. I baš na tu livadu, pokojni direktor Bobar vjerovatno – bilo je to vrijeme kada su sve odlučivali direktori škole – naredio je da se izbace te knjige i da učenici uzmu one koje žele. Ostatak su „podvornici“ (i meni je ta riječ danas čudna ali tako smo nazivali one koji su brinuli o čistoći škole) zapalili nakon našeg otimanja. Pokušavao sam da uzmem što veći broj knjige, žaleći se što i oni koji nikada nisu zavirili u biblioteku imaju jednako pravo na ovo blago. Među knjigama koje sam pronašao bio je i roman pod naslovom „Bez porodice.“ Napisao ga je Ektor Malo (Hector Malot), francuski pisac čiji se grob nalazi 20 km od mjesta na kome ovo pišem. Sa te livade u bučne ulice Pariza me vratila sirena vozača iza mene, koji je bio nestrpljiv da nastavi sa vožnjom.

U svojoj najpoznatijoj od šezdesetak knjiga, Malo piše o dječaku Remiju. Još uvijek se sjećam prve rečenice iz knjige: „Ja sam nahoče.“ Nisam mogao da razumijem značenje te riječi ni porijeklo te riječi. No sadržaj mi je pomogao: Remi je usvojen. Usvojitelji ga prodaju kao slugu putujućem boemu koji zarađuje predstavama sa psima i majmunom. Obilazeći gradiće Francuske i Engleske, i njega i njegove pse stiže umor, starost i smrt. Remi doživljava happy end usvojen u novoj porodici sa jednim od pasa gospodina Vitalisa.

Ne znam šta znači odrasti bez roditelja. Vjerovatno je to ružno iskustvo. Čuo sam za čovjeka koji je u svojoj četrnaestoj godini saznao da je usvojen. Od tada je njegov život krenuo putem ovisnosti o drogi i alkoholu. Sigurno da postoje i ljepša iskustva usvojene djece. Isto kao što postoje i djeca zlostavljana od strane vlastitih bioloških roditelja. Danas porodica doživljava ogromne modifikacije. Čini se da ona više nije bitna i važna kao što smo to mislili ranije. Ali za zdrav rast neophodni su čvrsti korijeni. A oni se nalaze i postavljaju u mirnom domu i zdravoj porodici. Veze i osjećanja koje se uspostave u domu i djetinjstvu, između roditelja i djece, ostaju za cijeli život. Volim ovaj Mešin opis susreta starog oca i odraslog sina:

„Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako čine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za mišice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, još jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive, vlažne oči, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova široka prsa, odjednom raznježen nečim što sam mislio da je davno nestalo. Možda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starčeva što je pokrenula skrivena sjećanja, mirisao je na jezero i žitna polja, možda je razlog bio u njegovu uzbuđenju, osjećao sam kako mu drhti ključnjača na koju sam se oslonio čelom, ili me savladala priroda, čudom oživjeli ostatak onoga što je moglo biti moja priroda, iznenadivši i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i još dok suze nisu počele ni da se suše, zastidio sam se tog smiješog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeći što sam je nosio. Ali sam, začudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olakšanje: na čas samo bio sam izdvoje iz svega i vraćen u djetinjstvo, pod nečiju zaštitu, oslobođen godina, događanja, muke odlučivanja, sve je bilo predato u jače ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zaštićen ljubavlju koja sve može. Htio sam da mu ispričam kako sam sinoć jurio mahalama uplašen griješnom uzbuđenošću ljudi, i sam otrovan čudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrećan, kao da tijelo traži izlaz iz muka, …  kako ništa više nije na svome mjestu, i zato tražim utočište na njegovim prsima, malen kao nekad.“

Dok pišem ova tekst, u sobu ulazi moj petogodišnji sin, žaleći se na neku od nepravdi koja mu je učinjena. Ne mogu da zamislim, ne želim, kako bi taj trenutak izgledao u životu nekog drugog dječaka njegovih godina, bez porodice.

Kako provesti godišnji odmor?

Ponoć je odavno prošla. Svi u našem autu spavaju, a ja vozim: upravo zbog toga volim voziti noću. Misli se rasprše niz cijeli put, odu na različita mjesta sa kojih ne moram brzo da ih vraćam. Putujem ja, a putuju i one dok se primičem planiranom cilju i odredištu: jednom malom selu u Makedoniji. Moja supruga je od tamo, a upravo smo proveli desetak dana u isto tako malom mjestašcu, u Bosni i Hercegovini, gdje žive moji roditelji. Pretičem automobile i oni pretiču mene; približivam se jednom od graničnih prelaza i gledam razne oznake na registracijama. Najviše vidim sledeća slova D, A, SLO, CH, I, B; malo manje F, N, NL, GB, CZ, RO… Vrijeme je godišnjih odmora i jedni idu kući, a drugi od kuće. Kada sam ja išao u školu, ovaj put se zvao „Bratstvo i jedinstvo“ – danas su to termini čije značenje moramo da nađemo u riječniku.

Veliki broj ovih automobila prevoze putnike koji žele da stignu u Grčku na more. Njima ne smetaju požari koji ovih dana haraju Atikom. Odmoriti se, uživati u suncu i morskoj vodi za mnoge je idealan način iskorištavanja godišnjeg odmora. Ja odlazak na more nikad nisam smatrao posebnim: tamo odem samo zbog onih iz moje porodice koji to vole. A što sam stariji, javljaju se neke druge lokacije na kojima bih mnogo radije proveo vrijeme nego na obali i najljepše pješčane plaže. U stvari, nisu to lokacije koliko ljudi.

Naravno, svako ima pravo da provede svoje vrijeme kako želi. Ali dok vozim i posmatram automobile sa krovnim nosačima i ostalim predmetima koji jasno ukazuju da je krajnja destinacija more, razmišljam i to razmišljanje dijelim ovdje sa vama. Sigurno da ima onih koje previše vremena provedu na jednom mjestu i kojima godi i treba udisanje morskog vazduha. Ali mislim da je djeci koja odrastaju negdje „tamo daleko“ isto tako potrebno da se povežu sa nekim lokacijama koje su (bile) važne njihovim roditeljima i roditeljima njihovih roditelja. A šta ako se to posebno i dragocjeno iskustvo ne može prenijeti? Možda je to samo odraz moje nostalgije zbog kratkog vremena provedenog u nekom drugom kraju ovog svijeta.

No godila mi je šetnja poznatom šumom, u koju sam često zalazio kao dijete i na čijim starim deblima još uvijek mogu vidjeti urezane poznate inicijale i predmete. Pogled na livade kojima sam tračo i njive na koje sam vodio životinje. Odlazak kući djeda i bake u kojoj već neko vrijeme niko ne živi nego samo navrati. Kuća je dobila novu fasadu i time uveliko promijenila izgled. Ne mogu takvu da je smjestim u svoja sjećanja: otima se i gubi svaki put kada je povežem sa voćkama koje ju okružuju. I po prvi put se protivim napretku i promjeni na bolje: trebala je ostati onakva kakvu sam je upamtio i kakva je mogla da zadrži moje uspomene. Ova nova farba kao da je istjerala iz nje njene vlasnike, ukućane i sve one vezane za njih. Pomogao je malo komšija Desimir kada se kratko zaustavio i podijelio najnovije informacije vezane za svoju djecu i unuke koji, takođe, žive daleko od ovoga kraja. I onda se sjetim penjanja sa njegovim sinom na djedova trešnju i još nekih događaja, koji mene vežu za to mjesto i te ljude. A tih ljudi nema: čini se kao da su prisutniji oni koji su mrtvi, ali umrli na ovom tlu, a ne oni što žive na nekom tuđem.

 

Posjeta školi u kojoj sam završio svoje osnovno obrazovanje potakla je mnoge uspomene.  Tim više, što sam – iako je vrijeme raspusta – u njoj baš tog dana sreo svog učitelja. On me proveo kroz školu koja nije doživjela puno promjene: novi je pod, novi su prozori. Mnogo je novih radnika u njoj, i nova je slika na zidu svake učionice. Sa tog zida nas je gledao Josip Broz Tito, a ovu sadašnju djecu princ Rastko Nemanjić, tj. monah Sava. Na kraju dana, otišao sam do jezera na koje sam s ocem dolazio. On je ribolovac ali je jezero – za to vrijeme – bilo predaleko od naše kuće: put je bio loš, a prevoz ne tako lako dostupan kao sada. Nije to bilo prije stotinu godina, ali je zaista bilo tako. Vozili smo se biciklima po neasfaltiranom drumu da bi tamo proveli par sati gledajući u štapove i sanjajući ulov. Dugački put nazad je bila jedina briga.

Dok smo mladi pitamo se kako iskoristiti vrijeme. Kada to vrijeme prođe, pitamo se u šta smo ga potrošili. Bio sam ja i na mnogim drugima mjestima i u drugim zemljama, ali nekako su uspomene vezane za ove lokacije draže i drže se duže u moždanim ćelijama. A negdje duboko u neoronima se smjestilo i ovo pitanje koje počesto izlazi na površinu i traži jasan odgovor. Nije to pitanje kako provesti godišnji odmor, koliko kako iskoristiti godine koje smo dobili i na šta ih potrošiti. Poteško pitanje za godišnji odmor? Ništa onda, nastavimo svoj put prema nekoj egzotičnoj lokaciji koja će otjerati ovo pitanje kao i uspomene iz djetinjstva. Ali u ključnim trenucima života, dendriti neće na svjetlo dana iznijeti selfi slike sa plaže nego lica i riječi dragocjenih nam osoba. Zato se na vrijeme povežimo sa dragim ljudima, a ne sa lijepim mjestima. Ne dajte da vas reklame prevare.

O štetnosti rangiranja đaka i nastavnika

o stetnosti ocenjivanja„Obrazovanje – to je razvijanje sopstvenih potencijala i sopstvene kreativnosti.“

* * *

„Pogledajte šta se dešava obrazovanju. U poslednje vrijeme, naglasak je na ocjenjivanju i djece i nastavnika, pa se učenje svodi na pripreme za testove. A testiranja utiču kako na sudbinu učenika, tako i nastavnika.

To garantovano uništava svaki smisleni obrazovni proces. Nastavnik ne može da bude kreativan, maštovit niti da uzima u obzir različite potrebe učenika. Učenici, s druge strane, ne mogu da slijede svoja interesovanja, jer moraju da uče za sutrašnji kontrolni zadatak. A od rezultata testova zavisi i budućnost učenika i nastavnika.

Birokrate koje sjede po kancelarijama nisu loši ljudi, već rade unutar sistema čije ideologija i doktrine su izuzetno štetne.

Za početak, ne morate sve vrijeme ocjenjivati ljude… Oni ne moraju stalno bivati rangirani prema nekim vještačkim standardima. Sam sistem vrednovanja je potpuno vještački. Nastavnici se ne rangiraju prema svojoj sposobnosti da pomognu djeci da ostvare svoje potencijale i istraže svoja kreativna interesovanja. Te stvari ne podležu testovima.

Vi rangirate, ali to je uglavnom besmisleno i samo po sebi štetno. Pretvara nas u osobe koje svoje živote posvećuju boljem rangiranju, umjesto da činimo stvari koje su vrijedne i važne.

U osnovnoj školi to je veoma razorno, što sam uvidio kada su moja djeca bila osnovci. Već kada stignu do trećeg razreda, stvara se podjela na glupe i pametne. Ako si svrstan među glupe, onda te škola tretira na potpuno drugačiji način nego kad si među pametnima.

Zamislite šta to čini djeci. Ona to veoma ozbiljno shvataju, što je pogubno za njih, a pritom nema nikakve veze sa obrazovanjem.

Obrazovanje – to je razvijanje sopstvenih potencijala i sopstvene kreativnosti. Možda nećete biti sjajni u školi, ali ćete biti odličan umjetnik. Šta je loše u tome? To je samo drugačiji način da živite ispunjenim životom, da oplemenite i sebe i one oko vas.

Sama ideja rangiranja je štetna. Ona je dio sistema koji treba da stvori tzv. ‘ekonomskog čovjeka’. To je neko ko racionalno kalkuliše kako da poboljša sopstveni status i svoje bogatstvo, ne obraćajući pažnju ni na šta drugo. Ko teži da gomila materijalna dobra, jer je to ono što može da se izmjeri. Ako ste dobri u tome, onda ste racionalna osoba koja donosi odluke na osnovu činjenica. Povećavate svoj ‘ljudski kapital’ koji možete da prodate na tržištu.

O kakvom to čovjeku govorimo? Da li je to ljudsko biće koje želimo da stvorimo? Svi ti mehanizmi – testiranje, procjenjivanje, mjerenje, vrednovanje – prisiljavaju ljude da razviju takve osobine… A takve ideje imaju svoje posledice…“

Noam Čomski 

preneseno sa Znakovi pored puta

Stvarni posao učitelja

teacher-and-timDanas moj mali sin kreće u školu i sve će mu ondje neko vrijeme biti strano i novo i zato bih volio da budete nježni prema njemu. Naučite ga da je u školi mnogo časnije griješiti nego varati, neka zna časno gubiti i uživati u pobjedi. Naučite ga da bude obazriv s obazrivima, a nepopustljiv sa grubima. Naučite ga odmah da je najlakše nadvladati nasilnike. Odvratite ga od zavisti ako možete i naučite ga tajni spokojnog osmjeha. Želio bih da se može nasmijati kad je tužan, naučite ga da suze nisu sramota, da slava može biti i u porazu, a očaj u uspjehu. Naučite ga da se ne obazire na cinike.

Naučite ga, ako možete, čudesnosti knjiga, ali dajte mu takođe vremena da duboko razmišlja o vječnoj zagonetki ptica na nebu, pčela na suncu i cvijeću na zelenom brežuljku. Naučite ga da vjeruje vlastitoj ideji, čak i ako mu svi kažu da su one pogrešne. Pokušajte mome sinu dati snagu da ne slijedi gomilu kada svi to čine. Naučite ga da svakoga sasluša, ali naučite ga da probere sve što čuje i zadrži samo ono dobro što prođe kroz sito istine.

Naučite ga da proda svoje talente i mozak najboljem ponuđaču, ali da nikada ne izvjesi cijenu na svoje srce i dušu. Neka ima hrabrosti biti nestrpljiv i neka ima strpljenja biti hrabar. Naučite ga da uvijek ima uzvišenu vjeru u sebe, jer tada će uvijek imati uzvišenu vjeru u čovječanstvo i Boga.

Abraham Lincoln (1809-1865), političar i državnik

Kako pokvariti svoje dijete?

14232584101101. Već od prvog dana daj svojoj djeci sve što zažele. Na taj način će se u njima učvrstiti uvjerenje da je svijet dužan da ispunjava sve njihove zahtjeve, a da oni nikome ništa ne duguju.

2. Kad dijete negdje na ulici pokupi neku prljavu riječ ili psovku, smij se od srca. To će ga navesti na pomisao da ga izgovaranje takvih riječi čini zanimljivim i dražesnim. Izaći će na ulicu da svoj riječnik obogati cijelim nizom riječi od kojih će vam se dizati kosa na glavni. Ili možda neće ako su one dio i vašeg riječnika.

3. Nikada mu ne pružaj nikakvo duhovno i vjersko vaspitanje sve dok ne napuni 21 godinu, a tada mu dozvoli da samo odluči šta je najbolje za njega. Po istoj logici ne bi trebalo da ga primoravaš da govori maternjim jezikom, jer bi ono samo kad postane punoljetno možda izabralo da govori bengali ili svahili jezik.

4. Hvali ga u njegovoj prisutnosti svim susjedima i poznanicima! Pokaži svima koliko je tvoje dijete bistrije i snalažljivije od sve ostale djece, pa će i ono samo u to povjerovati.

5. Izbjegavaj da mu se obraćaš rečenicom: „Tu si pogriješio!“ To bi moglo u njemu razviti „kompleks krivice“. To će ga pripremiti da kasnije, kad ga budu kaznili zbog „posuđivanja“ tuđih kola, stekne uvjerenje da je društvo protiv njega i da ga progone.

2014-06-18-allowance-thumb6. Skupljaj za njim sve njegove stvari: njegove cipele, knjige, odjeću. Radi sve umjesto njega, tako da kad odraste već ima bogato iskustvo u neodgovornom ponašanju i prebacivanju svojih tereta i odgovornosti na druge.

7. Dozvoli mu da čita i gleda sve što hoće. Ne zabrinjavaj se ni zbog čega čime „puni“ svoju glavu. Važno je da mu pružiš zdrave voćne sokove kad je žedno, a uopšte nije važno kakve prljave tečnosti pije iz otrovnih izvora ideja i riječi.

8. Svađaj se često u prisutnosti svoje djece sa svojim bračnim drugom, sa susjedima i prolaznicima. To će i u njemu razviti smisao za „usijanu“ razmjenu riječi i za rušenje svog sopstvenog doma, ako ga bude imalo.

9. Uvijek mu daj onoliko novca za trošenje koliko traži. Nemoj da ti se dijete „sramoti“ pred drugovima! Nikada ga nemoj učiti da samo zarađuje, jer ćeš time sebi i njemu ugroziti „ugled“.

19. Zadovolji svaki prohtjev svog djeteta za hranom i pićem, zadovolji svaki prohtjev svih njegovih pet čula, i ono će steći uvjerenje da je njegov prohtjev vrhovni zakon svemira, kojem se svi moraju pokoravati.

article-2413638-1BA80CFA000005DC-312_634x36911. Uvijek stani na njegovu stranu, bez obzira s kime se tvoje dijete sukobilo. Nije važno da li je tvoje dijete u sukobu sa zakonom, školom ili susjedom, ti moraš biti na njegovoj strani. Svi oni, vjerovatno, imaju predrasude prema tvom djetetu.

12. Kad tvoje dijete konačno upadne u stvarne teškoće, onda digni ruke od njega i kaži: „S njime se nikada ništa nije ni moglo postići!“

Izvor: jedan stari časopis iz 1979. godine