Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?

Nekada davno živio je siromašni starac, kome je umrla žena, ostavivši mu sina od godinu dana. Otac je ulagao sve svoje napore da bi odgojio sina koji mu je bio sve na svijetu. Jedino što su imali bio je konj kojim je otac iz obližnje šume prevozio drva u grad i tako hranio i sebe i sina. Godine su brzo prolazile, i kad je sin imao deventaest godina, jedne je večeri zaboravio zatvoriti kapiju, tako da je konj otišao u planinu i pridružio se divljim konjima.
Siromah je tako ostao bez jedinog izvora prihoda. Odmah se su sakupile komšije da ga potješe.
– “Kakve li velike nepravde?” – uzviknuo je jedan od njih. Međutim, starac je odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Nakon nekoliko dana u dvorištu siromahove kuće iznenada se začulo udaranje kopita i rzanje konja. Sin je istrčao iz kuće i ugodno se iznenadio. Naime, kroz otvorenu kapiju utrčao je odlutali konj, a za njim još dva divlja konja. Sin je odmah zatvorio kapiju i tako su odjednom postali bogati. Komšije su se ponovo okupile, ovaj put da izraze svoju radost. Neko je uzviknuo:
“Kakve li rijetke ali velike sreće?” Starac je odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Sutradan je sin uhvatio najljepšeg divljeg konja, stavio mu uzde i sedlo i pokušao da ga jaše. Nenaviknut na uzde i sedlo, ni na težinu jahača, konj se počeo propinjati na zadnje noge, skakati, vrtiti u krug, pokušavajući na sve načina da se oslobodi neočekivanog i iznenadnog tereta. Najzad, kada se konj propeo na zadnje noge, jahač je pritegao uzde i konj je izgubio ravnotežu. Pao je na leđa i slomio mladiću desnu nogu. Otac je podigao sina, stavio mu zavoje i daščice na povrijeđenu nogu i položio ga u postelju. Odmah su dotrčale i komšije.
– “Kakve li velike nesreće!” – ponovo se čuo uzvik. A starac je opet odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Nakon dvije sedmice izbio je rat i svi sposobni mladići pozvani su u vojsku. Jedino je mladić sa slomljenom nogom ostao kod kuće. Po završetku rata mnogo mladića se nije vratilo kući. Komšije su se okupile i neko je zaključio: “Ovom našem komšiji sve ide na dobro. Njemu se svaka nesreća pretvara u sreću!” Starac je i na ovo odgovorio svojom poznatom izjavom:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Naravoučenije: “Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle, da vam dam pošljedak kakav čekate.” (Sveto pismo, knjiga proroka Jeremije 29:11)

Imati i nemati

Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.

Devojčica kaže majci: „Nema…“

Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje.

Majka kaže: „Pogledaj još malo…“ i dete ponovo iščezava u đubretu.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.

Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute.

Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni, opet su sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori!

Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima“. A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“ I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.

Momo Kapor

Što je kleta para!

img_5765Pođem ja u čaršiju nizbrdo. Držim ruku u džepu od gunja i okrećem dvije akče, dvije tanke malene pare, sve bježe između prstiju, i što se više spuštam one, čini mi se, sve manje bivaju. Nisu to zdrave akče kao što su nekad bile kada sam za akču kupovao svijeću i po oke soli, ali ovo sada trgovci digli cijenu pa po oke soli akča, a svijeća akča. Znamo, obje potrošiti ne smijem, jer kud sam onda pristao, a za jednu što ću prije da kupim? Preturam ja među prstima one dvije nesrećnicu. Ispustim jednu u džep: so. Uzmem onu iz džepa, a ispustim onu prvu: svijeća. Ali nikako obje zajedno za jednu akču. A jedno bez drugog ne biva, jer u mene su djeca mimo svijet. Eto, recimo, kupiću svijeću, a neću so. Dobro, lijepo se vidi večerati i leći, alii sad druga muka: ono dvoje muške djece neće da srkne čorbe. Nije ovo čorba, kažu i plaču i biju kašikama o siniju (niska trpeza), dok se ja ne naljutim pa ne izbijem oboje. Oni pobjegnu pod jorgan, ali u snu još jecaju, jer bijen i sit nije jedno isto. A meni ih žao, iako neću da pokažem, pa mi i ono što sam pojeo onako neslano udara na nos od velike žalosti.

A opet, ako kupim so, onda – večeramo u mraku. Lijepo se djeca nakusaju slane čorbe sa ljebom, kakav je da je, ali ona moja najstarija razmažena i sve na neko gospodstvo sluti, pa neće da okusi. Ne vidim je, a znam, onako u mraku, da krivi usta na plač i čujem kako šapuće i traži da se zapali svijeća, «makar ovolicna», da rastjera mrak. Kusaj, kažem ja, budalo, dok imaš šta. Treba ti svijeća! Božje sunce je sirotinjska svijeća. Ali ona svoje pa svoje, hoće svijeću. Hvata mi se za rukav. «Ne mogu» – kaže – «babo, nije ma slatka večera pa da je begovska ovako u mraku». Ja je guram od sebe i tobože se ljutim, a dolazi mi da zaplačem zajedno sa njom.

0ea99c92f8c3c47142af9e8982614af5I dok tako, silazeći nizbrdo, mislim o svemu tome, dođe mi teško, stegnem onu taknu akču među prstima svom snagom i kažem sebi: «Ama kupiću i so i svijeću, pa makar poslije svi pomrli u mraku od gladi». A kad stignem kod Nanića na dućam i pazarim, kaže mi onaj momak njegov, ćelo: «Kriva ti ova jedna akča, nešto savijena». I igra se njome ne dlanu. A ja ga samo gledam, pa najposlije, ne mogu više nego planem: «Kriva? Slušaj, momče, krivo je meni otkad znam za sebe, nego mjeri so ili ja odoh kod drugoga».

Vraćam se kući. U torbi so, za kapom zadjenuta svijeća, a ruke u džepu prazne, prazan i džep. Dok sam silazio mogao sam da se razgovaram barem sa one dvije akče, a sad – sam sebi ne umijem dvije riječi da kažem. Što je kleta para! Dok imaš u džepu, pa makar i dvije, nekako si drugi čo'jek i u glavi i na jeziku. K'o krila da imaš! A ovo sada, svakom se sklanjaš s puta, svako ko da si nešto kriv. I samo jedno misliš: pare odoše, so će se pojesti i svijeća će sagorjeti. A onda? Mračno i neslano. I ne mili mi se ova svijeća za kapom kad pomislim da je valja zapaliti, a opet se sve mašam rukom za nju, pipam da li je na svom mjestu i pretrnem od pomisli da bih je mogao izgubiti. Svaki strah na siromaha čovjeka. Tako se čovjek muči i kad ima nešto da kupi, a već kad nema, onda kao da ni njega nema; još gore, jer je živ a živjeti mu se ne da. I sad ti meni kažeš: «Ostavi to!» Ostavio bih ja njega, ali neće ono mene. Ja opet kažem, pa kad bih znao da ću zbog toga sutra poginuti, da nešto tu ne valja, pa ne valja. Ili para nije dobro raspodijeljena po svijetu, ili so i svijeće i druga potreba. Nije, pa nije.

Ivo Andrić