„Ako…“ – Rudyard Kipling

Ako možeš da sačuvaš prisebnu glavu, kada svi oko tebe gube svoju, i okrivljuju te za to,
Ako možeš da vjeruješ sebi, kada svi u tebe sumnjaju i sam dodaješ njihovim sumnjama,
Ako možeš da čekaš – a da ti ne dosadi čekanje,
ili ako si prevaren – da sam ne varaš,
ili ako si omrznut – da sam ne mrziš,
a da pritom ne izgledaš predobar ili premudar,
Ako možeš da sanjariš a da snovi ne ovladaju tobom,
Ako možeš da maštaš, a da ti maštanje ne bude cilj,
Ako možeš da se suočiš sa uspjehom i neuspjehom
i smatraš te dve varke kao da su potpuno iste,
Ako možeš da podneseš da istinu koju si rekao
izvrnu nitkovi kako bi od nje napravili zamku za budale,
ili da posmatraš propast onoga čemu si posvetio sav život,
i da pogrbljen, sa dotrajalim alatom opet novo stvaraš,
ako možeš da prisiliš svoje srce, nerve i tetive, da te služe dugo, iako si ih nemilice trošio,
i da izdržiš kada nema nišega više u tebi sem volje koja ti dovikuje – ISTRAJ
Ako možeš da razgovaraš sa nižima od sebe i ne istakneš svoju superiornost,
ili da u društvu sa višima od sebe sačuvaš svoje dostojanstvo,
Ako ni prijatelj, ni neprijatelj ne mogu da te uvrijede,
Ako te svi cijene, ali ne previše,
Ako možeš da ispuniš jedan minut sadržajem koji traje šezdeset sekundi,
tvoja je zemlja i sve što je na njoj, i iznad svega,
bićeš ČOVJEK, SINE MOJ.

Iskupljenje mora doći

Jakov se sjeti riječi koje je njegov imenjak, praotac Jakov, izgovorio na samrtnoj postelji: „A što se tiče mene, kada sam došao iz Padana. Rahela je umrla pokraj mene, u zemlji Hananskoj, na ivici puta, kada nam je valjalo prijeći još samo malo da bismo stigli u Efrat; i ja je sahranim tamo …“

I njegovo ime bijaše Jakov, i on je izgubio voljenu ženu, kćer jednog neznabošca, izgubio je među tuđincima, i Sara je sahranjena pokraj puta, ostavljajući mu sina. I kao biblijski Jakov, i on će prijeći rijeku, noseći sa sobom samo jedan oslonac, a progoni ga jedan drugi Isav. Sve je bilo istovjetno: praiskonska ljubav, praiskonski bol. Možda će ponovo proteći četiri hiljade godina; možda će negdje, na nekoj drugoj rijeci, koračati neki drugi Jakov oplakujući neku drugu Rahilju. Ili su, možda, ko bi znao, to uvijek jedan te isti Jakov i ista Rahilja. Da, ali Iskupljenje mora doći. Sve ovo ne može vječno da potraje.

Jakov podiže pogled: „Vodi me Gospode, vodi. Ovo je tvoj svijet.“

Isak Baševis Singer, „Rob“ (Bigz: 1979), 230. 

Jevanđelje srijedom: Matej 22. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Kao što sam u prethodnom tekstu pisao, dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Dvadeset prvo poglavlje sadrži Hristova simbolična djela (ulazak u Jerusalim i čišćenje hrama) te govore (o neplodnoj smokvi, govor u hramu i priču o vinogradarima). Ova poslednja priča se ne završava happy end-om prema shvatanju jevrejskih vođa te oni odlučuju da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme u vezi ovog mladog samozvanog učitelja: „I čuvši glavari sveštenički i fariseji priče njegove razumješe da za njih govori. I gledahu da ga uhvate, ali se pobojaše naroda, jer ga držahu za proroka“ (Matej 21:45-46). No prije nego donesu svoju konačnu odluku, nastupaju sa pitanjima (Matej 22:15-17.23.35). Na sva njihova pitanja Isus daje (za njih nezadovoljavajuće) odgovore, postavlja kontrapitanje i završava diskusiju sa njima. Ono što slijedi do kraja ovog jevanđelja jeste Hristova kritika vođa (Matej 23. poglavlje), opis kraja (Matej 24-25. poglavlje) te poslednji događaji Hristovog života (Matej 26-28. poglavlje). Sadržaj 22. poglavlja jevanđelja po Mateju se može predstaviti na sledeći način: 

  • Priča o svadbi careva sina (22:1-14)
  • Pitanje o porezu (22:15-22)
  • Pitanje o braku nakon vaskrsenja (22:23-33)
  • Pitanje o najvećoj zapovijesti (22:34-40)
  • Hristovo kontrapitanje (22:41-46)

Zbog ograničenog prostora, pozabaviću se samo prvim dijelom ovom poglavlja, Hristovom pričom o svadbi carevog sina. Ovo je još jedan u nizu Hristovih pokušaja da otvori oči vođama svog naroda i svima ostalima o važnosti trenutka u kome su se nalazili. Carstvo nebesko je stiglo u ličnosti Isusa Hrista, prema Njegovim riječima. Ali ono nije doživjelo svoj vrhunac, to tek treba da se dogodi o Njegovom drugom dolasku. 

Ova priča je jako zanimljiva jer nije jednostavno odrediti vrijeme njenog odigravanja a samim tim i potpuno značenje. Čini se kao da je u pitanju kraj vremena, Hristov drugi dolazak. No sakupljanje i zlih i dobrih te njihovo provjeravanje od strane cara vodi ka zaključku da je radije u pitanju određeni aspekt suda, prije Hristovog dolaska. Na svadbu su pozvani svi, ali svi nisu prihvatili poziv. To je prva misao koju Isus želi da prenese ovom pričom: izgovaranje i odbijanje poziva. Sve što su zvanice trebali da učine jeste da odgovore potvrdno. Međutim, oni su ponudili (p)razne izgovore kojima car nije bio zadovoljan pa ih je pozvao, preko svojih slugu, po drugi put. Reakcija je bila jednaka, s tim što su ovaj put careve sluge bile zlostavljane, a neke i ubijene. Car, gnjevan zbog onoga što se desilo, sveti se svojim zvanicama šaljući vojsku, ubijajući ubice i paleći grad. 

Drugi dio priče govori da je poziv dalje bio upućen bilo kome. Pravi se jasna razlika između „zvanica“ (onima kojima je poziv prvo upućen) i „onih sa raskršća,“ naknadno pozvanima. Čini se kako je jedini uslov za dolazak na ovu svadbu bilo oblačenje svadbene odjeće, koju je pripremao onaj koji je organizovao svadbu. Odbijanje gosta da prihvati ponuđeno „svadbeno ruho“ je bilo jednako odbacivanju poziva iz prvog dijela priče. Čini se da postoje tri grupe ljudi u ovoj priči. Prvi su oni koji ne prihvataju poziv koji Bog upućuje: jedni se izgovaraju, a drugi su među otvorenim protivnicima. U drugoj grupi su oni koji prihvataju poziv ali ne žele da prihvate Božje uslove. (Odjeća u Svetom pismu je slika pravednosti koju Bog nudi.) I treća grupa su oni gosti koji su prošli pregled cara jer su prihvatili Njegov poziv i ponudu. Gdje sam ja u ovoj priči? 

Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?

Nekada davno živio je siromašni starac, kome je umrla žena, ostavivši mu sina od godinu dana. Otac je ulagao sve svoje napore da bi odgojio sina koji mu je bio sve na svijetu. Jedino što su imali bio je konj kojim je otac iz obližnje šume prevozio drva u grad i tako hranio i sebe i sina. Godine su brzo prolazile, i kad je sin imao deventaest godina, jedne je večeri zaboravio zatvoriti kapiju, tako da je konj otišao u planinu i pridružio se divljim konjima.
Siromah je tako ostao bez jedinog izvora prihoda. Odmah se su sakupile komšije da ga potješe.
– „Kakve li velike nepravde?“ – uzviknuo je jedan od njih. Međutim, starac je odgovorio:
– „Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!“

Nakon nekoliko dana u dvorištu siromahove kuće iznenada se začulo udaranje kopita i rzanje konja. Sin je istrčao iz kuće i ugodno se iznenadio. Naime, kroz otvorenu kapiju utrčao je odlutali konj, a za njim još dva divlja konja. Sin je odmah zatvorio kapiju i tako su odjednom postali bogati. Komšije su se ponovo okupile, ovaj put da izraze svoju radost. Neko je uzviknuo:
„Kakve li rijetke ali velike sreće?“ Starac je odgovorio:
– „Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!“

Sutradan je sin uhvatio najljepšeg divljeg konja, stavio mu uzde i sedlo i pokušao da ga jaše. Nenaviknut na uzde i sedlo, ni na težinu jahača, konj se počeo propinjati na zadnje noge, skakati, vrtiti u krug, pokušavajući na sve načina da se oslobodi neočekivanog i iznenadnog tereta. Najzad, kada se konj propeo na zadnje noge, jahač je pritegao uzde i konj je izgubio ravnotežu. Pao je na leđa i slomio mladiću desnu nogu. Otac je podigao sina, stavio mu zavoje i daščice na povrijeđenu nogu i položio ga u postelju. Odmah su dotrčale i komšije.
– „Kakve li velike nesreće!“ – ponovo se čuo uzvik. A starac je opet odgovorio:
– „Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!“

Nakon dvije sedmice izbio je rat i svi sposobni mladići pozvani su u vojsku. Jedino je mladić sa slomljenom nogom ostao kod kuće. Po završetku rata mnogo mladića se nije vratilo kući. Komšije su se okupile i neko je zaključio: „Ovom našem komšiji sve ide na dobro. Njemu se svaka nesreća pretvara u sreću!“ Starac je i na ovo odgovorio svojom poznatom izjavom:
– „Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!“

Naravoučenije: „Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle, da vam dam pošljedak kakav čekate.“ (Sveto pismo, knjiga proroka Jeremije 29:11)

Stvarni posao učitelja

teacher-and-timDanas moj mali sin kreće u školu i sve će mu ondje neko vrijeme biti strano i novo i zato bih volio da budete nježni prema njemu. Naučite ga da je u školi mnogo časnije griješiti nego varati, neka zna časno gubiti i uživati u pobjedi. Naučite ga da bude obazriv s obazrivima, a nepopustljiv sa grubima. Naučite ga odmah da je najlakše nadvladati nasilnike. Odvratite ga od zavisti ako možete i naučite ga tajni spokojnog osmjeha. Želio bih da se može nasmijati kad je tužan, naučite ga da suze nisu sramota, da slava može biti i u porazu, a očaj u uspjehu. Naučite ga da se ne obazire na cinike.

Naučite ga, ako možete, čudesnosti knjiga, ali dajte mu takođe vremena da duboko razmišlja o vječnoj zagonetki ptica na nebu, pčela na suncu i cvijeću na zelenom brežuljku. Naučite ga da vjeruje vlastitoj ideji, čak i ako mu svi kažu da su one pogrešne. Pokušajte mome sinu dati snagu da ne slijedi gomilu kada svi to čine. Naučite ga da svakoga sasluša, ali naučite ga da probere sve što čuje i zadrži samo ono dobro što prođe kroz sito istine.

Naučite ga da proda svoje talente i mozak najboljem ponuđaču, ali da nikada ne izvjesi cijenu na svoje srce i dušu. Neka ima hrabrosti biti nestrpljiv i neka ima strpljenja biti hrabar. Naučite ga da uvijek ima uzvišenu vjeru u sebe, jer tada će uvijek imati uzvišenu vjeru u čovječanstvo i Boga.

Abraham Lincoln (1809-1865), političar i državnik