Za šta umrijeti?

U šta će ko potrošiti svoje Bogom dane, svako za sebe određuje. Mučno mi je jedino kad nam to određuje neko drugi. Ratovanje, na primjer … K'o dijete sam živio za pušku i radov'o se vojsci, dok nisam shvatio šta to sve napravi u životima drugih. Još kad sam shvatio da ono za šta su se moji djedovi borili sada više ne vrijedi pa ih današnje istorijske čitanke stavljaju na pogrešnu stranu. A oni koji sve to započnu rijetko kad ispaštaju. Sigurno, postoje pravedni ratovi; mada nije jednostavno razlučiti da je to baš onaj u kome mi učestvujemo. Najgore od svega što su posledice svih ratova uvijek smrtonosne.

Način kako Šehaga, karakter iz Selimovićeve Tvrđave, žali za sinom dezerterom koga su izdali drugovi najbolje opisuje moju misao:

“Blesavi sine, grdio ga mrtvog, zašto li pogibe, za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog zlatne jabuke iz priče, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz života, žalio bih ali razumio. Ali, šta je ovo, nesrećni sine? Za đeriz, za razbojnike, za otimačinu tuđe zemlje? Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje čisto srce?”

Je li to sve?

”A on će umrijeti kao toliki drugi, kao većina, bez traga i spomena, pa će možda i njegovi unuci zaboraviti da je ikad živio. Neće ostati otisak njegovih stopala na drumovima kojima je prošao, umrijeće sjećanje na njega s ljudima koji će ostaviti ovaj svijet. Ništa nije učinio što bi bilo vrijedno da se pamti, nije ljude budio iz sna i dizao iz čame, nije ih vodio u juriše protiv mraka i protiv neprijatelja, nije stvorio nikakvo djelo kojim bi podstakao ljudski duh ili čovjekovu varku, ničim nije zaslužio da njegovo ime pređe granicu njegova vijeka. Nestaće u proždrljivom vremenu, nezapažen, kao kad izgori šibica. Za njega ne postoje stoljeća, ni decenije, ni godine čak. Njegov spomen je bez trajanja, jer je on bez značaja.
Bože, kako je to čudno, sve će trajati, sve će biti isto u svijetu, i ovaj prašni drum, i ovaj suri kamen iznad puta, i ovaj divlji nar što raste usred kamena, i ova beskrajna pučina, trajnija od svega ljudskog, a od njega neće ostati ništa. Možda će postojati neki drugi Ivan Marić, ali njega neće biti. Nestaće cio jedan svijet, cio jedan kosmos, jedno složeno sjećanje, jedan nezamrsivi mehanizam želja, ljubavi, strahova, čežnji. Bio, i nema ga, a niko to neće znati.”
Iz romana “Ostrvo,” Meša Selimović

Lijepa priča o manipulisanju ljudskim moralom

vojskaDakle, u tom nekom vodu vojnika, na frontu, jedan vojnik je nešto teško pogriješio, odrekao poslušnost, opsovao njegovo carsko veličanstvo, probo nožem oficira, i za to osuđen na smrt. Određeno je da ga strijeljaju drugovi iz njegova voda, zato što ga nisu spriječili u izvršenju zločina. Vojnici se dogovore da pucaju u vazduh, iznad glave osuđenog druga, bili su iz istog kraja, blisko po svemu, zajedno su “narukovali” u vojsku, zajedno su pošli u rat, zajedno ratovali, jednako se mučili, jednako radovali, ako se imalo čemu, jednako su mrzili oficire, kako bi oni mogli da ga ubiju? Continue reading “Lijepa priča o manipulisanju ljudskim moralom”