Oznaka: Sarajevo

Uloga budale u društvu

U turska vremena budale su bile više neka vrsta društvene ustanove nego li lično stanje duha. Biti na svoju ruku nosilo je sa sobom društvenu odgovornost. Budale su bile ventil koji je regulisao i popuštao pritisak u loncu u kome su se svi kuvali. Njima je bolest duha obezbjeđivala bezbjednost tijela – i zato su uglavnom neometani mogli govoriti javno ono što je ležalo zapretano duboko u srcima njihovih sugrađana, šrdati se s onim od čega je čaršija strahovala i vikati na sav glas ono što se po čaršiji šaptalo. Kada se sve ovo uzme na um postaje jasno zašto su budale predstavljale vitalni interes svih segmenata gradskog društva. Jedna poštena kasaba kojoj je stalo do imena i ugleda morala je imati i dežurnu budalu. Nedostatak iste bi je degradirao u najobičnije selo. Nije da na selu nije bilo duševnih bolesnika. Jednostavno, tamo su oni bili obični bolesnici, bez ikakve posebne društvene uloge. Nije ih se slušalo, njihove riječi se nisu prepričavale, niko ih nije podsticao i ohrabrivao da govore ono što drugi ne smiju. U gradovima Orijenta budale su bile besplatno pozorište, narodni parlament. Stoga i nije čudo što su budale postale indikatar razvijenosti nekog mjesta. I drugdje se grad bez pozorišta smatra većim selom. Vele da su Andrića jednom pitali da li i danas svaki bosanski grad ima po jednu budalu – a da je on odgovorio da danas ima po jedan pametan.

Eliezer Papo, Sarajevska megila.

Ima svašta ali novo nema ništa!

– Ama ima od dobra bolje.
– Ima, može biti da ima, ali to – nije dobro.
– Zašto nije dobro, po čemu nije dobro?
– Pa eto, kako da ti kažem, kad je čovjek dobro, on zna na čemu je i sjedi s mirom, a to ”bolje” goni te da tražiš još bolje i … to kraja nema. Pusti!

Ima svašta i koješta, ali novog – ako ćemo pravo govoriti: nema ništa. Nema, nema, vjeruj ti meni! A to što neki pričaju nemoj ti da slušaš ni uzimaš srcu. Ništa to nije. Otkako je svijet postao, uvijek se među ljudima jedni isti konci pletu i mrse i raspliću, samo se ljudi mijenjaju, pa im to izgleda novo.

(Ivo Andrić, Priča o soli)

I za izbore je potrebna vjera (po drugi, i svaki, put)

Prije deset godina, tačnije 8. septembra 2010. godine sam pisao na svom blogu tekst sa istim naslovom. Zato se ovaj zove isto tako, samo “drugi put”. Iako je bilo mnogo više izbora, ne mislim da sam ja adekvatan da propratim i komentarišem svaki od njih. Šta više, nisam ja mnogo politički pismen mada živimo u vremenu kada svako za sebe misli da to jeste. Budući da je moja profesija i preokupacija – kao što i samo ime ovog bloga kaže – duhovna stvarnost, pokušaću da iz te perspektive (duhovnost, teologija, Sveto pismo) dam svoje mišljenje o ovoj pojavi. 

Ljudi su se oduvijek grupisali i organizovali na određene načine. Šira porodica, pleme, selo, grad, država … Kroz istoriju su se ti oblici razvijali i stigli smo do današnje demokratije kao najkorisnijeg koncepta za najveći broj ljudi. Kao i sve drugo što je ljudsko, i ona je daleko od idealnog i savršenog i uveliko zavisi od korisnika i izvođača, sa obe strane: i onih koji biraju i onih koji su birani. Ako je to tačno onda dolazimo do pitanja karaktera, morala, vrijednosti, pa čak i duhovnosti. 

Sa te strane su jako zanimljivi stavovi duhovnih vođa (na Balkanu). Oni veoma rijetko daju svoja (kritička i analitička) mišljenja o djelovanju vladajućih (i ostalih) stranaka. To bi bilo dobro kada bi se poštovao sekularni aspekt i odvojenost vjere i države. Ali to se u potpunosti mijenja pred izbore. Tada duhovne vođe, veoma često, staju na stranu određenih stranaka – po pravilu onih na vlasti – i javno pozivaju i usmjeravaju vjernike u pravcu njihovih biračkih spiskova. Koliko bi ljepše i korisnije bilo da čujemo – za promjenu – od vjerskih vođa da pozovu na ljepše komuniciranje između stranaka, manje sukoba, prljavih političkih poteza i ružnih riječi na koje smo tako navikli u predizbornom periodu da ih smatramo normalnim i poželjnim. Vjerske vođe bi trebalo da upozore protiv kulta vođa, ličnosti, i na kraju, prevelikog uzdanja u čovjeka. Riječi Svetog pisma su veoma jasne: “Prođite se čovjeka, kojemu je dah u nosu, jer šta vrijedi?” Ovim riječima prorok Isaija nije negirao vrijednost čovjeka nego preveliko uzdanje u istog. Sa druge strane, trebalo bi da biramo one najbolje među nama, one koji uistinu vrijede i rade za dobro svih. Naviknuti na pragmatizam oligarhije mnogi će se pitati da li takvi uopšte postoje među nama. 

Kada sam zadnji put pisao o ovoj temi, boravio sam u svojoj zemlji. Sada ove riječi pišem hiljaduišeststotina kilometara daleko od svoje kuće. Ova sredina je (politički) malo bolje uređena, ali čovjek je svuda ist. I ovdje je ljudska priroda ista, pokvarena, grešna i sebična (prema učenju Svetoga pisma). Ono što je malo izgrađenije jeste sistem kontrole na svim nivoima. Zapadna Evropa i drugi dio bogatijeg svijeta još se održava na pokradenom bogastvu iz vremena kolonizacije. Ali i to dolazi svom kraju. Možda zato treba da promijenim naslov: “Iza izbora je potrebna vjera.” Ukoliko su politički sistemi i vodeće ličnosti jedino u čemu vidimo izlaz iz krize u kojoj se nalazimo, nećemo daleko stići. Možda do nekih izlaza iz zemlje, graničnih prelaza, gdje će nas opet sresti neki drugi sistemi koji malo nude, a puno traže. 

Za kraju ću kopirati par rečenica iz prethodnog teksta: “Ja ću se ipak ove godine na izborima opredijeliti za istu opcije kao i na svim prethodnim. Mnogo mi je lakše povjerovati u Onog koga ne vidim, nego u ove koje vidim i gledam već godinama. Tako da pozivam sve da za sebe lično izaberu Boga, koji jedini može da unese red u život svakog pojedinačnog glasača.”