Zabava i brige

Obično se industrija zabave i sna uzima kao primjer kad manipulator nema namjeru da izvrši ideološki i politički uticaj na naša vjerovanja stavove i vrijednosti, već samo da ih eksploatiše po principu: što se više vidi, čuje, pomiriše, okusi, opipa i dozna … to se više želi, kupuje, troši, zabavlja, sanja, uživa … „velika rijeka ljudskih naklonosti teče prema uživanju“ (Marx). Lenjinu je već bilo jasno da se iza industrijalizacije zabave i sna kriju ideološko politički ciljevi. On doslovno piše: „Pikantne novosti, svakog dana fabrikovane od strane velikih buržoaskih listova, koji se time bave da unosno prodaju „najsvježije“ i „najpikantnije“ vijesti, unaprijed su namijenjene baš tome da odvlače pažnju mase od stvarno važnih pitanja, od stvarne podloge visoke politike.“ Ono što je važno potiskuje se onim što je interesantno. Kad se opasnost približuje, u duši čovjekovoj govore uvijek dva glasa podjednako jako: jedan veoma razumno govori da čovjek treba da promisli kakva je opasnost i kojim će se načinom izbaviti od nje; drugi još razumnije govori da je suviše teško i mučno misliti o opasnosti kada nije u čovjekovoj vlasti da sve predvidi i da se spase od opšteg toka stvari i zato je bolje ne obazirati se na ono što je teško dogod to ne nastupi, pa misliti o onom što je prijatno. Kad je čovjek sam, on se, većinom povodi za prvim glasom, a kad je u društvu, naprotiv – za ovim drugim. Ne zaboravimo da među gomilama koje se zabavljaju ima mnogo onih koji, svjesno ili nesvjesno, bježe od sebe i traže zaborav. Varamo se ako mislimo da se gomile zabavljaju iz čiste potrebe za razonodom. To je samo privid, i ako zavirimo ispod površine toga vidljivog ponašanja otkrićemo da je potreba za razonodom izraz dublje potrebe da se pobjegne od sebe, od stvarnosti koja nas postvaruje. To je potreba za životom jednoga drugog Ja koje tek živi u trenucima zaborava svakodnevnog Ja. Čovjek ne može da misli na svoje brige i svoju bijedu kad je obuzet svojom razonodom. Kad trči za loptom, ne misli na svoje obaveze; kad na ekranu posmatra zavodljive kretnje lijepe žene, začas bježi ispred bračnog jarma; kad lovi srnu, ne misli na svoju, nego na njenu smrt!

„Jedina stvar koja nas tješi u našoj bijedi jeste razonoda, a to je međutim najveća od naših bijeda. Jer to je uglavnom što nas sprečava da mislimo o sebi, i što nas neosjetno upropašćuje. Da nije toga, bilo bi nam mučno, i ta muka bi nas gonila da tražimo neko pouzdanije sredstvo da je se otresemo; ali razonoda nas zabavlja i dovodi nas neosjetno do smrti“ (Paskal, Misli). Što je više briga i strepnje – to je veća potreba za zabavom. Ljudi se boje sebe i zato ne mogu da se razonode sami, nego u gomilama iz kojih crpe psihološku sigurnost i istovjetnost sudbine. Čak se i ne zabavljaju na svoj način nego svi na isti način, što je osoben slučaj identifikacije u uvjetima kada je gomila na bilo koji način ugrožena. I sfera zabave je postala sfera otuđenja, jer trenutni zaborav svih prokletih pitanja života i smrti ne ukida i ne rješava ta pitanja koja se, već narednog sata ili dana, ponovo vraćaju u nesretnu svijest, još više otežala od crnih sumnji i briga. 

Kada tuđe snove kupuje za svoj novac, on na nestvaran način zadovoljava sve stvarne poterbe. Snovi su od kapitalne važnosti za kapital. Ako pojedinac ne može da proizvodi sam nego udružen sa drugima, on ne umije ni da se zabavlja sam, nego u gomili; ako je uključen u jedan sistem masovne proizvodnje, on ne može da gaji lični stil u potrošnji… Moć masovne proizvodnje jeste u tome da proizvodi isto, dok je osobina masovne potrošnje da troši na isti način ono što je proizvedeno. Jednom sistemu masovne proizvodnje odgovara masovni potrošač lišen ličnog ukusa i sklonosti. Talasu standardizacije nije podlegla samo proizvodnja nego i potrošnja, jer ljudi ne mogu da troše ništa drugo do ono što se proizvodi. Način proizvodnje određuje način potrošnje. Ljudi ne mogu masovno da koriste drugu kulturu do one koja se u građanskom društvu masovno proizvodi, kulturu iz konfekcije.

Građansko društvo je u svojoj biti represivno društvo. Svojim pravnim, običajnim, moralnim i religioznim normama ono je svakom svom članu odredilo šta smije i šta ne smije, šta treba i šta ne treba, šta je sveto i šta je svjetovno. Svojim sistemom obrazovanja i vaspitanja ono više ohrabruje pokoravanje tim normama nego ispoljavanje ličnih mogućnosti. Frojd: „Utvrdili smo da čovjek postaje neurotičan jer ne može da podnese obim odricanja koja mu je nametnulo društvo radi svojih kulturnih ideala.“
Izgleda da je zapadni čovjek sit razuma koji je za njega simbol kontrole ne samo fizičke nego i psihičke stvarnosti. Zato se on, s vremena na vrijeme, nastoji da oslobodi kontrole razuma na nerazuman način. „Čovjek otkriva kakvo je zadovoljstvo da se barem povremeno otrgne od razuma i da se preda iskušenjima bezumlja.“ U tome ga izdašno podstiču prodavci sreće koji dobro smišljenim simbolima pomažu najdublje ukorijenjenim nagonima da dođu do riječi. U tim trenucima, „cijela se zemlja pruža kao vrt zadovoljstva,“ a granice između dobra i zla, svetog i svjetovnog, istinitog i lažnog itd. brišu se. Posmatrač sa strane jedino može da zabilježi ovaj opasni izlazak čovjeka iz sebe u mračnu oblast iracionalnog.

Đuro Šušnjić, Ribari ljudskih duša

Život u bajci

Prije dva mjeseca sam sa porodicom stigao u Francusku, u okolinu Pariza. Dok smo jednog dana čekali u redu za kasu, osoba iza nas je prepoznala naš jezik i uključila se u razgovor. Ispostavilo se da je porijeklom iz gradića 130 km od Banjaluke, što za ljude u tuđini predstavlja veoma malu udaljenost. Pored ostalog o sebi, reče da radi u Disneylandu i pozva nas da dođemo sa djecom gdje će nas uvesti za džabe. S obzirom da stanujemo petnaest kilometara od Disneylanda ova ponuda je mojoj djeci djelovala nevjerovatno te su od tada nestrpljivo iščekivali odlazak.

Disneyland Paris je smješten u Francuskoj zbog svoje geografske lokacije. Od 1200 potencijalnih lokacija izabrana je ova zbog procjene da je 68 miliona ljudi mogu posjetiti za manje od četiri sata vožnje te dodatnih 300 miliona kojima treba samo dva sata leta. Park je otvoren 1992. godine i bio je daleko od ovako popularnog i posjećenog kao što je to danas. Francuska javnost se bunila zbog „američkog kulturološkog imperijalizma“ te strahovala od nezdravog konzumerizma (zaboravljajući izgleda da su Francuzi izmislili ono što Amerikanci nazivaju shopping mall). Tek od 2002. godine Disneyland postaje najposjećenija lokacija u Evropi, ispred muzeja Louvre i Eiffelovog tornja.

Posjetiocima su na raspolaganju Disney village, Golf Disneyland, Walt Disney Studios Park te Disneyland Park, koji smo mi imali priliku da vidimo. On se sastoji od pet tematskih dijelova: Main Street, U.S.A., Frontierland, Adventureland, Fantasyland i Discoveryland.  Main Street, U.S.A. je napravljen prema izgledu gradića sa američkog divljeg zapada. U njemu dominiraju restorani i prodavnice koje ne djeluju uopšte jeftino za prosječnu platu iz naših krajeva. Nismo bili jedini koji smo sebi obezbijedili sendviče i „upotrijebili“ ih u trenucima čekanja u dugim redovima. Na ulazu u svaku od atrakcija stoji vrijeme čekanja koje se tog dana kretalo od 45-70 minuta. Frontierland je u potpunosti američki krajolik sa obaveznim detaljima iz života kauboja i indijanaca. U njemu dominira jezerce kojim možete se provozati u kopiji broda sa Misisipija. Pored ostalih ponuda tu je vožnja vozom kroz pustinjski rudarski predio te, za period oktobra-novembra nezaobilazna, kuća strave i užasa. U Adventureland je smješten Robinzon Kruso, Indiana Jones i  Pirati sa Kariba. Fantasyland je posebna zanimljiv prostor za djecu. U nju se ulazi direktno iz Main Street kroz dvorac uspavane ljepotice koji dominira cijelim parkom. Petar Pan, Mickey Mouse, Pinokio i Alisa su samo neki od stanovnika ovog dijela parka. Discoveryland je odvojen za tematike naučne fantastike poput „Ratova zvijezda“ i sličnog.

Disneyev plan za ovaj park je uveliko vezan uz američke ideje. Još davne 1955., otvarajući park u SAD on je rekao: „Svima koji dođu na ovo sretno mjesto: Dobrodošli. Disneyland je vaša zemlja. Ovdje stariji evociraju sjajne uspomene na prošlost, i ovdje mladi mogu uživati u izazovu i obećanju budućnosti. Disneyland je posvećen idealima, snovima i činjenicama koje su stvorile Ameriku, uz nadu da će to biti izvor radosti i inspiracije za cijeli svijet.“

Koliko je to danas drugačija stvarnost, vjerujem da je svima prilično jasno. Disneyland je trebao biti neka vrsta Foresta Gumpa za djecu, samo bez mnogo napora sa vlastite strane. Ostvarenje svih snova iz svijeta bajki, (bar) na jedan dan, kada njihovi roditelji otvore svoje novčanike i učine dostupnim svoje kreditne kartice (cijene ulaznica možete vidjeti na zvaničnoj stranici). A ti svi koji dođu na ovo sretno mjesto uglavnom govore veoma ograničen broj jezika. Osim francuskog, oko sebe možete čuti jezike Skandinavije, engleski i pomalo španskog. Bez želje za diskriminacijom, preovlađuju lica svijetle puti.

Vrhunski stručnjaci svih vrsta su dali svoj maksimum u stvaranju ovog centra zabave. Sva vaša čula poprimaju konstantno mnoštvo informacija koje ne možete sačuvati bez ogromnih memorija na pametnim telefonima, fotoaparatima i kamerama. Ali ovaj preveliki stimulans pravi ogroman jaz između onoga što se desi u Disneylandu i van njega. Dan kasnije normalan život izgleda prazan i traži se nova doza nestvarnosti, u bilo kom obliku. U Disneylandu je sve predobro da bi bilo istinito. Nakon završene posjete i izlaska iz parka otkrili smo da zbog saobraćajne nesreće naš voz ne prevozi putnike i da je potrebno pronaći drugi oblik prevoza nazad. Moja djeca su tada osjetila da ih bole noge, da im se spava i da ne mogu da izdrže i čekaju. Zanimljivo kako ništa od toga nije bilo prisutno tokom desetočasovnog hoda po parku.

Centralna tačka u programu je svečana parada svih likova kroz park. Mjere obebzbjeđenja za ovaj trenutak se mogu porediti sa bilo kojim zvaničnim političkim događajem. Euforija klinaca dok posmatraju ples izmišljenih junaka uz bučnu muziku sa ogromnih zvučnika je mene roditelja zabrinula. To me podsjetilo na paradiranja kojima se mladi današnjeg vremena mnogo radije predaju od ozbiljnog učenja, rada i spremanja za napore u životu. Čini mi se kako većina ovih parada čuvenu rečenicu Baza svjetlosnog (lik iz animiranog filma Toy Story, ima posebno odjeljenje u Discoverylandu) „Do beskonačnosti i dalje“ potiskuju iz naših umova. Beskonačnost i vječnost, i ostale ideje potekle iz Svetog pisma, bivaju sve nestvarnije i dosadnije dok izmišljene ličnosti preuzimaju svu našu pažnju i vrijeme. Dok je i sama ideja o Bogu za mnoge nestvarna, u isto vrijeme nestvarne osobe se tretiraju kao realne.

Ne želim da budem negativan već se i sam se suočavam sa dilemom roditelja. Djeca ne mogu odrastati bez bajki: one su im potrebne i iz njih uče mnogo. Ali je neophodno da ih prerastu. Problem je što današnja generacija ne uspijeva u tome: nikako da paradno odijelo zamijene radnim. Kako im pomoći u tome? Možda se jedno od rješenja nalazi u tome da poradimo na nama odraslima. Ne vaspitavajte djecu, nego sebe: ona će se i onako ugledati na vas.

Zanos

Idem ja na neke časove jezika. Pored učenja gramatike i fonetike, postoji i vrijeme kada slušam predavanja na različite teme. Izabrao sam dva predavanja koja se meni sviđaju, ponedjeljkom i srijedom. No, prevarih se i dođoh u četvrtak. Mislio sam biće neko drugo predavanje pa ovo opet neće biti izgubljeno vrijeme. Ali se i tu prevarih: prostorija je bila prazna puna dva sata, sve do početka moje nastave gramatike.

U istu prostoriju u isto vrijeme ušao je mladić tamne boje kože. Mala bradica, ostali dio lica neobrijan. Punačak i crn, djeluje kao da je negdje s Bliskog istoka. Zajedno smo bili i u liftu i nisam u njemu vidio ništa, osim zadihanog gojaznijeg mladića sa slušalicama na glavi. U jednom dijelu prostorije gdje sjedimo nalazi se i električni klavir. Ispostavilo se da je on u stvari došao ovdje da svira. A svira jako lijepo, lijepe numere; kad se meni sviđaju, a ja sam ti težak za te stvari. Nema nigdje nikoga, ali on svira. I uživa u tome što radi. Zanesen je i ne primjećuje ni mene, osim na samom početku kada sam ja pričao telefonom: smanjio je instrument da meni ne smeta. Onda sam mu rekao da mi ne smeta i da slobodno nastavi. Kao da sam ptici otvorio kavez: ispod njegovih ruku je krenula veoma ugodna muzika u kojoj sam i sam zaista uživao.

Čime si ti zanesen? Na šta ti trošiš vrijeme i godine svog mladog ili ne tako mladog života? Šta će ostati iza nas? Ivo Andrić je pisao:

”- Vi ćete sagoreti brzo i beskorisno. Iza vas će ostati samo pepeo.
– Ako! Znaće se bar da smo bili vatra. A iza vas će ostati samo balav trag, kao iza puža.”

Mnogi od nas se zanose velikim djelima koje nikada ne izvedu. Očekujući mnogo ne uradimo ništa. Želeći da budu vulkan, ugasimo i onaj mali plamičak koji nam je dat pri dolasku na ovaj svijet. No ne moramo svi osvijetliti sve i ogrijati mnoštvo. Dovoljno je da bude toplo oko nas, i onima koje život slučajno nanese u našu blizinu.

P.S. Kasnije sam ga pitao, nisam bio daleko od istine. Zove se Tirdat i dolazi iz Irana. Studira medicinu i uči jezik, kao mnogi mladi ljudi koje ovdje srećem. Ima osamnaest godina: možda su one glavni razlog zanosa. Ako je to tačno, zašto onda naš zanos tako brzo ostari i umre u nama koji imamo samo duplo više godina od njega? Samo. Samo?