O sahrani samoubice

Tada se postavilo pitanje Fedunove sahrane. Draženoviću je naređeno da ode popu Nikoli i da se sa njim raspravi: može li Fedun biti sahranjen u groblju, iako je sam sebi oduzeo život, i da li pop pristaje da opoje pokojnika koji je bio unijat po vjeri.

U poslednjoj godini dana pop Nikola je naglo ostario i počeo da slabi na nogama; zato je uzeo za pomoćnika na velikoj parohiji pop-Josu. To je čovjek ćutljiv a nemiran, mršav i crn kao ugarak. On je poslednjih mjeseci vršio gotovo sve poslove i obrede po varoši i po selima, a pop Nikola koji se već teško kretao, uglavnom samo one koje je mogao da svršava tu kod kuće ili u crkvi koja mu je pored same kuće.

Po ritmajsterovom nalogu Draženović je otišao do popa Nikole. Đedo ga je primio ležeći na minderluku; pored njega je stajao pop Joso. Kad je Draženović iznio pred njega pitanje Fedunove smrti i sahrane, obojica popova su ćutala jedan trenutak. Videći da pop Nikola ne govori, pop Joso otpoče prvi, neodređeno i bojažljivo: da je stvar izuzetna i neobična, da ima zapreka i u crkvenim propisima i u utvrđenim običajima, i samo ako se dokaže da samoubica nije bio pri zdravoj svijesti i čistoj pameti, onda može nešto da bude. Ali da se na svom trdom i uskom logu, pokrivenom starim i izblijedelim iramom, ispravi pop Nikola. Njegov trup dobi onu statuarnu snagu koju je imao uvijek kad prolazi kroz čaršiju koja ga pozdravlja s desna i s lijeva. Prva riječ koju je progovorio obasja njegovo lice, široko, još rumeno sa ogromnim brkovima koji su se spajali s bradom, sa riđim, gotovo bijelim, gustim i čekinjastim obrvama, lice čovjeka koji je od svog postanka naučio da samostalno misli i da svoju misao iskreno kaže i dobro brani. Bez mnogo oklijevanja i bez krupnih riječi on je odgovorio neposredno i popu i vahtmajsteru:

– Sad kad se nesreća trefila nema više šta da se dokazuje. Ko će pri čistoj svijesti dići ruku na sebe? A ko bi smio opet uzeti na dušu da ga pokopa k'o nikakvu vjeru, neđe iza plota i bez sveštenika? Nego hajde ti, gospodine, živ bio, i naredi da se mrtvac opremi, pa da mi njega što prije sahranimo. I to u groblje jakako! Ja ću ga opojati. Pa poslije, ako ikad naiđe neki pop njegovog zakona, on neka doda i popravi ako nađe da nešto nije bilo kako treba.
A kad je Draženović izašao, on se okrenuo još jednom pop-Josi, koji je bio postiđen i iznenađen:

– Kako ne bih pustio u groblje krštena čovjeka? I što da ga ne opojem? Zar mu je malo što je bio zle sreće za života? A tamo, neka ga pitaju za grijehove oni koji će i sve nas ostale pitati za naše.

Andrić, Na Drini ćuprija, 152. str.

Zašto nas toliko pogađa smrt slavnih?

JoeCocker03_new-1Umro je Joe Cocker (Džo Koker). Tim umjetnicima nikad ne znaš pravo ime, ali tako su ga zvali i tim imenom su objavili njegovu smrt: BBC, Time, Guardian, Rolling Stone … i onda “naši” mediji to preveli i prenijeli. Facebookom je krenuo masovni RIP od strane ljubitelja njegove muzike. Zanimljivo, na zvaničnoj stranici (tvrde da je zvanična) ovog pjevača nema nikakve informacije o ovome. Nikakvo čudo kad je poslednja objava iz 2013. godine.

Tužno je kad čovjek umre. Bilo koji čovjek. No, čini mi se da nejednako doživljavamo smrt slavnih od manje medijski propraćenih ličnosti? Zašto je to tako? Evo odgovora jednog mog prijatelja:

“Joe je bio čovek sa kojim sam rastao. U stvari rastao sam sa njegovom muzikom i znao sam njegov izgled. Ali neka baba Joka koja mi je nepoznata naravno da nije ista kao i popularni pevač. Dakle ne radi se o slavi samoj po sebi. Racimo kada bi umrla J.Kareluša ne bih se ni najmanje osetio pogođenim. Ali zato ako umre Nick Cave bicu jako tuzan, da li ti je mozda ovo zadovljavajuci odgovor na tvoju poslednju objavu?”

Dopuštam svakome svu slobodu (koja ne brani tuđu i ne ugrožava druge). Tako i sa muzikom i muzičarima, oporavljenim narkomanima i alkoholičarima (i jednih i drugih mi je žao još dok su živi), te žaljenjem za istima. Ali sve ovo me potaklo da razmišljam …  Juče sam na IMG_7786-1malom seoskom groblju vidio sahranu. Ne znam ko je umro, ni koliko je imao/la godina. Da li je ta osoba bila bolesna ili umrla lako, s osmjehom na usnama? Ne znam ni da li se uopšte umire tako. Ali siguran sam u jedno: da je onima koji su joj bili bliski i koji su je sahranili jednako žao, ako ne iskrenije, nego “nama” za “umjetnicima.”

Umjetnici, imali su drugačiji, “slavniji” život – zar ih i u smrti moramo glorifikovati? I kome je to u stvari potrebno, njima ili nama? Zar smo mislili da će živjeti vječno? Naša tuga će trajati tek toliko dok svoj fokus ne prebacimo na drugog živog slavnog, do njegove smrti. I tako u krug. Mučan je takav život. Skoro mučniji nego neprimijećena smrt.

PS. Zvanična web stranica vas vara: čak i ako navratite kasnije novih koncerata neće biti.

Screen Shot 2014-12-22 at 23.23.34

 

Sasvim običan dan

običan danSvi mi iščekujemo nešto posebno. Čini nam se da je to razlog i smisao življenja. Dobiti svojih pet minuta kada su svi reflektori upereni u nas i kada mi činimo nešto što nas lansira na vrh. Televizija i filmovi ne prenose obične dane i obične ljude: oni su rijetko sadržaj medija. To je razlog više što mi težimo neobičnom i nesvakidašnjem. Upravo zato dijelim sa vama sadržaj jednog svog sasvim običnog dana iz dva razloga: 1) niste jedini koji imaju obične dane, svi ih imamo 2) nešto se može naučiti i iz ovih običnih dana tako da oni skoro pa postanu neobični. Continue reading “Sasvim običan dan”