Oznaka: sadašnjost

Sretan novi dan

Moj sin Isak je rođen 2014. i ima više od tri godine, kako ga ja još uvijek predstavljam ljudima. Odnedavno je počeo da, svaki put kada ustane, odškrine vrata sobe, kuhinje, kupatila – u zavisnosti gdje se ko od nas tada nalazi – uzvikne “Novi dan!” Nije uvijek zadovoljan našom reakcijom: očekuje da se svaki put iznenadimo i oduševimo, pa čak malo i uplašimo. Nakon što je nekoliko dana ponovio ovaj svoj ritual, uvjerio me u istinitost i smisao svojih riječi te dijelim sa vama ono što me naučio moj trogodišnji sin. Malo više od tri godine. 

Ovih dana mi jedni drugima izražavamo najljepše želje za novi period vremena. Sa mnogo aspekata ova podjela na godine ima smisla, ali možda bi trebali malo “usitniti” kada posmatramo svoj vlastiti život. Što ste stariji, vrijeme brže prolazi tako da se godina dana ne čini mnogo velikom i dugačkom: brzo ona prođe. Ali, sa druge strane, ko nam može garantovati i tu godinu? Pored dugoročnog planiranja i razmišljanja, valjalo bi staviti naglasak i na svaki (novi) dan. 

Prečesto nismo zadovoljni trenutnim stanjem. Sa nostalgijom gledamo unazad u zlatne prošle dane. Prošlost je bolja jer je poznata, ne donosi strah i nesigurnost kao budućnost. Takođe, u to vrijeme smo bili mlađi, a samim tim je sve izgledalo drugačije. Oni snažniji među nama pronalaze osnovu i da se nadaju boljem u budućnosti. Kada kažu “Sretna nova godina” ne znaju tačno šta bi trebalo donijeti tu sreću, ali se uvjeravaju: “Mora biti bolje!” Čak i kad smo dotakli dno, jedina opcija je da se odgurnemo o isto ka površini. I tako, u našem razmatranju lijepe prošlosti i očekivanju bolje budućnosti, prolaze dani. 

Ako je nekog ova Isakova misao podsjetila na onu latinsku Carpe diem, možda nije mnogo pogriješio. Mada, moram da vas razočaram, moj sin je ne poznaje i još uvijek ne zna da čita. U svojoj prvoj knjizi Oda, Horacije (65-27 prije Hrista), jedan od vodećih rimskih lirskih pjesnika, je napisao sledeći citat odakle mi uzimamo poznatu uzrečicu: 

Ne pitajte (to je zabranjeno znanje), koje su naše određene godine, 
moje i tvoje; ne pregledajte tablice vavilonskih vidjelaca. 
Mnogo je bolje nositi budućnost, moj Leukone, kao i prošlost, 
Bilo da nam Jupiter ima dati još mnoge zime, ili je ovo naša poslednja; 
Prokušaj svoje vino i dokaži svoju mudrost; život je kratak, treba li se nadati više? 
U trenutku našeg razgovora, zavidno vrijeme je bilo daleko, 
Uhvati sadašnji trenutak (Carpe diem), vjeruj u sutra onoliko koliko možeš. 

Helenistički bogovi nisu mnogo marili za ljude, osim ako od njih nisu imali neke koristi. Zato Horacije ne očekuje pomoć sa strane i ne nudi puno optimizma. Čovjek je sam kovač svoje sreće – u otuđenom svijetu do ove tvrdnje dolazimo induktivnim putem, preko vlastitog iskustva, jer drugačijeg, na žalost, nemamo. Ali jedan životni vijek poslije Horacija, nastupa čovjek koji je učio prilično drugačije, i riječima i djelom. Prema životu, tačnije rođenju, tog čovjeka mi mjerimo vrijeme i brojimo godine. 

On nije tvrdio da je čovjek napušteno biće niti da čovjek čovjeku treba da bude vuk. Uvjeravao nas je da nismo sami te da se Bog veoma interesuje i intenzivno brine za svakog od nas pojedinačno. Njegovo rođenje je bilo vrhunski dokaz pažnje onoga koji sjedi na prijestolu svemira. U jednom od Njegovih zabilježenih govora, pozvao nas je da se ne brinemo za budućnost, da je prepustimo Njemu, te da se usmjerimo na mudro iskorištavanje povjerenog nam dana. “Ne brinite se dakle za sutra; jer sutra brinuće se za se. Dosta je svakom danu zla svoga.” (jev. po Mateju 6:34). Danas je jedino vrijeme koje imamo, sutra nije sigurno. 

Neki od onih koji su povjerovali u Njegove riječi iskusili su sledeće i pozvali i druge da to dožive: “Svakoga jutra posvetite sebe za taj dan Bogu. Predajte sve svoje planove Njemu da budu izvršeni ili napušeni, onako kako Njegovo proviđenje odredi. Život u Hristu je život mira. Vaša nada nije u vama samima, već u Hristu. Vaša slabost združena je sa Njegovom silom, vaše neznanje sa Njegovom mudrošću, vaša nesigurnost sa Njegovom postojanom snagom.” Danas već, jer sutra nije naše. 

Nove čarape

poor-socksJutros sam ustao i krenuo u svakodnevne obaveze ne primjetivši jednu sitnicu: lijeva čarapa je imala rupu pri samom vrhu. S obzirom da mi je lijeva noga veća od desne – to primijetim svaki put kada kupujem novu obuću – možda je i sa noktima slično 🙂 Šta god da je, bilo je vrijeme da ove čarape budu zamijenjene i ranije, ali nisu. Nisam nikakav bogataš, ali ni čarape nisu ekstremno skupe: bar one turske, pamučne, koje možete kupiti na svakoj pijaci, a u razvijenim zemljama poput naše, čak i pored puta, od strane penzionisanih radnika i još češće njihovih supruga, udovica. Otvorivši ladicu sa čarapama, pronašao sam nekoliko novih, još uvijek zapakovanih, pari čarapa koje stoje nedirnute. Nisu one tamo slučajno dospjele: oni koji poznaju moju suprugu znaju da kod nje ne postoje slučajnosti u uređivanju stambenih prostorija. Ja sam i ranije znao za njih, ali eto, sve sam mislio kako ih trebam sačuvati za neko bolje vrijeme.

Ova ideja odlaganja za neko drugo vrijeme se odražava i na drugim aspektima mog života. U decembru se ukaže lijep i sunčan dan, koliko u decembru dan može da bude takav, ali ipak ni dio njega ne iskoristimo s porodicom jer moramo nešto drugo važnije da uradimo. Moj sin ima dvije godine i priznajem da prođe ponekad i previše vremena a da mu ne posvetim dovoljno pažnje i dovoljno sebe. A on samo sada ima dvije godine. Ovaj negativni niz može da se nastavi u nedogled.

newpage1photoVjerovatno ste vi koji čitate ove moje tekstove mnogo normalniji ljudi od mene i nemate ovih problema. Ne znam da li je to zaostavština rata u kome smo malo toga imali, a i ono što je bilo, čuvalo se za neko buduće vrijeme, jer je sadašnjost bila neizvjesna. U svakom slučaju, postoji te tendencija da živimo sutra – a da danas samo životarimo, preživljavamo, čekajući ljepše vrijeme, bolje ljude i srećnije trenutke. Na kraju krajeva, u periodu smo iščekivanja Nove godine i svih ostalih praznika: vjerovatno će tada, ili bar poslije toga, da bude bolje. Do tada slijedimo političku mantru koju je Dubioza Kolektiv otpjevala: šuti i trpi. A ipak, ja ovdje ne govorim o geopolitičkim mogućnostima i globalnim (ekonomskim) promjenama. Govorim o svom (i svakom sličnom) stavu: da zaboravimo živjeti danas jer se plašimo sutrašnjice.

Bez želje da povrijedim sve one koji uistinu moraju da se “stisnu” i više nego što je krevet dugačak zbog teške situacije u koju su ih velikim dijelom doveli oni drugi oko njih, mislim da veoma često postoji mogućnost za izbor našeg boljeg i drugačijeg stava. Možda će moju poentu još bolje objasniti jedna pričica koju sam davno pročitao, a koja nosi naslov “Sada je vrijeme.”

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednoga dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.
“Šta radiš?”, upitao je.
“Pokušavam da nađem najsitnije krompire koje ćemo iskoristiti za večeru. Krupnije i bolje krompire iskoristićemo kasnije.”
Otac se smiješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izručio natrag na gomilu.
“Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jhotpotatoesti najbolji krompir.”

Dakle, od onoga što nam je palo u dio, bilo malo ili malo više, izaberimo najbolje. Težimo izvrsnosti u najmanjim stvarima i vjerujem da će to donijeti pozitivan rezultat. To se neće uvijek odraziti samo na naše živote, ali zasigurno na živote onih oko nas. A onda ko zna, kako će sve uticati na nas lično. Isprobajte! Gore prenešena priča završava sledećom moralnom poukom:

Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo da li ćemo biti takvi i u budućnosti. Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje!