Krvna grupa

Majku ne volim. Otvoreno joj kažem da je mrzim. I još gore, da je kurva, klošarka, alkoholičarka. Znate tužno je što joj to kažem, ali je istina. Kući dovodi nepoznate muškarce, piju, kockaju se, i svašta rade. Ne mogu da kažem, prema meni su fini, niko me ne dira.

Ona i nije nikakva majka; ostavila me na ulici kad sam se rodila. Neka žena me našla i odnela u dom za bebe. Posle, kad se pojavio tata, priznao me za ćerku. On je mnogo pio. Sad više ne pije, ali dok je bio sa mojom majkom mnogo je pio. Razišli su se, a u stvari nikad nisu ni bili venčani.

Onda je ona tražila izdržavanje, kao za mene, a on je rekao: – Ne dam, teraću do suda, to nije moje dete. Čik dokaži, kaže ona i odemo svi troje u zavod za krv. Posle toga kažu: – Mile ti nije otac. Pitala sam majku, kako to da mi Mile nije otac, a ona kaže: – Ko ti je kriv što imaš levu krvnu grupu. Ja je pitam, pa dobro ko mi je onda otac? Otkud znam, pored tolikih, kaže moja majka meni. Da me je slagala lakše bi mi bilo. Uvek se ljuti kad je pitam ko mi je otac i uvek kaže: – Ne znam.

Pre dva dana je bila ovde u prihvatilištu da me poseti. Kaže, hoće da mi uzme prezime, da je ne brukam. Ja ne znam da li to može, i šta ću ja bez prezimena. Htela sam zato da odem kod Mileta, da sa njim razgovaram, ali on je stalno na putu. Ne znam da li će mi on dati prezime, kad kažu da mi je niko i ništa. Kao da je najvažnija kakva mi je krvna grupa. Čula sam da može tačno da se utvrdi ko ti je otac, samo do pete godine. A te krvne grupe, to uopšte nije sigurno. Možda su meni menjali krv dok sam bila u domu za bebe. A možda je i moj tata imao neku nesreću pa su i njemu menjali krv.

Ako i Mile neće da mi da svoje prezime, ne znam gde da ga tražim, kad mog pravog oca ne zna ni moja majka. Možda je ipak Mile moj otac.

Devojčica, 13 godina; učenica VII razreda osnovne škole. 
„Vršeći svoju redovnu službu u auto-patroli u gorenavedenom vremenu našao sam Milicu na Kalemegdanu gde bez veze skita po parku, sklanjajući se od hladnoće ispod drveća“ (iz prijave milicionera)

Materijal za ovu knjigu je nastao tokom redovnog rada na radnim mjestima psihologa u Centru za socijalni rad Zemun i Prihvatilištu za decu i mladež u Beogradu. 

Savremeni izazovi tradicionalne porodice

Hodam tako ulicom i vidim majku sa djetetom. Romi. Prose. Česta slika za mnoge iz ovog naroda. Gledam dijete i pitam se, šta je ono učinilo, zaslužilo, da bude tu gdje je, u takvoj situaciji i u toj porodici. Nije imalo nikakvog izbora i nikakvih opcija. Tu je gdje je: za bolje ne zna. I sjetim se tada socijalnih službi u zemljama zapadne Evrope i njihovog stava prema problemima u porodici. Posebno onih slučajeva kada roditelji izgube pravo da budu roditelji. I pomislim, pa možda to i ima nekog smisla, u nekim slučajevima.

A život baš zna da nas natjera da situaciju sagledamo i sa drugih strana, na sebi poseban način. Samo par dana kasnije, sretnem se sa čovjekom koga mogu da nazovem dobrim poznanikom i drugarom (još uvijek ne prijateljem). I u jednom trenutku, on mi otvori dušu i podijeli svoju priču, poslednji problem. On je, poput mene, stranac u ovoj zemlji. Došao je ovdje sa porodicom i suočava se sa svim izazovima sa kojima se suočavaju oni koji se suočavaju sa novom kulturom i drugačijim životnim stilom i navikama. Djeca to još teže podnose od odraslih: sve silne promjene, gubitke prijatelja i stabilnosti. Tako da su oni doživjeli jednu situaciju u javnosti, pred školom, koju su svi drugi razumjeli na sebi specifičan način. Majka i šesnaestogodišnja ćerka su se sporečkale, kao što to svuda biva kada su djeca u tom, za njih i za sve druge, specifičnom periodu odrastanja. Osoblje škole je odmah obavijestilo socijalnu službu. Ona je nedugo zatim obavila razgovor sa ćerkom, koja je situaciju opisala onako kako svijet i roditelje, porodicu i dom, vide djeca njenih godina. Porodica bi zaboravila na tu situaciju da nije osam mjeseci kasnije dobila poziv na sud. Tamo je presuđeno da njihova ćerka sledećih godinu dana provede van svoga doma i porodice, u nekom posebnom centru za mlade. “Kada god uđem u kuću i vidim njenu praznu sobu, ja počinjem da plačem,” govori mi čovjek od skoro pedeset godina. A dok on to govori, ja počinjem da plačem: od žalosti, od gorčine, od nemoći da pomognem …

Kako to da sada sve izgleda drugačije? Neko će reći da su u pitanju dva različita slučaja. Moguće. Ali je isto tako moguće da je ovo bliže, poznatije i samim tim djeluje ozbiljnije i važnije. A zar je zaista tako? Zar bol i tuga svake osobe nije isti, bez obzira da li je mi poznajemo ili ne?

Sledeći dan putujem sa drugom osobom koja priča mnogobrojna slična iskustva u koje je lično bila uključena. Šestogodišnjak izjavljuje da ne želi da živi sa roditeljima jer mnogo rade i nemaju dovoljno vremena za njega. Socijalna služba ga odvodi od roditelja. Neki roditelji svoju djecu nisu vidjeli i nakon što su napunila dvadeset godina! Ja nisam poklonik teorija zavjere: ovo se zaista dešava u našem svijetu. Najgore od svega, gore i teže od muke oca i suza majke, što je većina ljudi ovo prihvatila kao normalno, adekvatno i samim tim ispravno. Niko se ne buni osim onih malobrojnih koji su izgubili djecu.

Kako da objasnimo smjer u kome se kreće većina društava ovog svijeta? Ukoliko čovjek pozitivno evoluira i društvo napreduje, zašto neki među nama ne mogu da prihvate ovakve situacije? Zašto se nešto duboko u nama buni kada god se nasilje manifestuje u porodici i oko nje? Kako to ne možemo da prevaziđemo? Šta uopšte danas znači stara mantra kako je porodica osnovna ćelija ljudskog društva? Možemo li uopšte preživjeti kao vrsta ukoliko zanemarimo neke drevne moralne vrijednosti koje su roditelje i djecu vezivale mnogo čvršće i ispravnije nego što to danas vidimo oko sebe?

Nemam nikakve odgovore – ako izostavim one koje sam učio na teologiji. Tada ostaju samo pitanja. I nada da će se ovo nekako zaustaviti prije nego riječ normalno ne izgubi svaki smisao.

 

Kad ste roditelj, a dijete vam idiot

I sam sam roditelj. Zato sam sebi dopustio ovakvo naslovljavanje ovog teksta. Imam dvoje djece za koje ne znam šta će postati kada nastane vrijeme da budu nezavisni i kada se smanji moj, nadam se pozitivni, uticaj na njih. No krenimo redom.

Moj drug Goran mi je ispričao jedan događaj koji je nas, tada mlade očeve, naveo na razmišljanje. Njegova ćerka Sara se rodila i prošlo je nekoliko mjeseci kada dijete počinje sa razvijanjem osnovnih sposobnosti i vještina koje će joj biti neophodne za cijeli život. U isto vrijeme, njegov poznanik je dobio dijete istog doba. Razlika je bila ta, što je majka kolege predstavljala svoju unuku i njen razvoj svim mogućim superlativima. “Ona je bila najmirnije dijete, najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj.” Goran se pitao šta nije u redu sa njim ili njegovim djetetom, jer je ono imalo sve normalne muke i nevolje na svom putu odrastanja. Nije to bilo samo bakino oduševljenje prvim unučetom: bilo je tu više nekog nezdravog takmičenja i upoređivanja djece, koja se u stvarnosti, u tim prvim godinama, i nisu mnogo razlikovala. Pravi problemi nastaju kasnije. Svi iskusni roditelji to znaju: mala djeca mala briga, a velika djeca … a odrasla djeca? Da li djeca ikada prestaju to da budu svojim roditeljima?

O tome razmišljam danas dok čitam u novinama o događaju iz grada u kome sam proveo lijepe godine svog života. Naslov je grdan, tipično novinarski: “Objesio se zatvorenik osumnjičen za pedofiliju.” Vidio sam ga par puta, ali mnogo bolje poznajem njegovog sina. Jako simpatičan klinac: na djeci ne možete da prepoznate tako lako ožiljke koje mogu da nose iz porodice. A on ih je zasigurno imao jer danas saznadoh iz novina da je majka njega i muža ostavila i otišla s drugim. (Ne, ova rečenica nema za cilj da uveća niti da umanji težinu situaciju: ona je samo informacija). U Njemačku – a gdje bi drugo iz Bosne?

Majku ovog nesrećnog pokojnika poznajem još bolje. Da li je znala, naslućivala ili kao i većina roditelja problematične djece bila nesvjesna, odsutna ili nije sebi htjela to da prizna? Ko zna, osim nje. A ona to neće reći, naročito ne sad. Muka i težina će je najvjerovatnije navesti da ga vidi kao žrtvu. “Neko mu je to podmetnuo, nije on taki, kad t’ kažem, bolan,” pokušavaće uvjeriti kroz suze ljude koji će doći da je požale i izvuku informaciju više da bi se pohvalili u čaršiji kako znaju ono što niko drugi ne zna. Sve dok ne izađe novi članak u novinama sa još grdnijim naslovom koji će učiniti da na ovaj zaboravimo. Ali ne i ona, ne majka.

I da nema unuka, koji sada neće imati nikog osim babe, ona će se svega sjećati i cijeli život osjećati: mučni bol po sred stomaka, na onom istom predjelu gdje je ga je svih devet mjeseci dodirivala dok ga je, kao mlada, sretna majka, nosila. I maštala i hvalila se kako je baš njeno dijete najnaprednije, najmirnije dijete, koje je najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj. Često se pitala šta će njen sin postati kada poraste, ali ni u najluđem snu odgovor na ovo pitanje nije bilo ono što je mogla da pronađe u novinama: osumnjičeni, zatvorenik, pedofil, samoubica.

Dok ovo pišem osjećam tvoj bol, Maro, skoro kao da je i moj. Pregledam police s knjigama i tražim naslove poput “Совети за правилно воспитување на детето (žena mi je Makedonka), “Ljubav i brak,” “Usudi se da voliš iz dana u dan,” “Tajna ljubavi,” “Drzugo lice erosa,” “Pet jezika ljubavi,” “Roditeljske brige: iskustva i savjeti,” “Mi i naša djeca” … Od njih očekujem da me umudre i osposobe da budem ono najbolje što moja djeca trebaju od muškog roditelja u svijetu u kome se sve manje smije na glas reći da on postoji. I sumnjam da je u rješenje u knjigama. I shvatam da je potrebno mnogo više od znanja: natprirodno djelovanje Više Sile da sačuva roditelje i djecu u adekvatnom odnosu za cijeli život. Sve druge mogućnosti smo kao čovječanstvo iscrpili. Ostalo je jedino da se nadamo (Božjem) čudu i da se molimo za njega. I za ovu majku koja doživjela iskustvo koje niko nije želio.

Porodica nije važna stvar. Ona je sve. (Michael J. Fox)