Knjiga o Jovu: Utjeha tokom dezorijentacije

Dezorjentacija koju Jov doživljava čini se kao najraniji biblijski primjer duhovnog bola. Duhovni bol se može definisati kao nesuglasica između nečijeg pogleda na duhovni život i iskustva te duhovnosti u ličnom životu. On je najčešće izražen kroz uzvik ”Zašto Bože?!”
Razgovor između Jova i njegova tri prijatelja otkriva određene izazove sa kojim se suočava onaj koji nudi pastoralnu pomoć osobama koje se nalaze usred katastrofe. Njegova tri prijatelja se poistovjećuju sa njegovim bolom još posmatrajući ga izdaleka i počinju drevni ritual žaljenja (cijepanje odjeće, posipanje prašinom po glavi i sjedenje u tišini sa ožalošćenom osobom). Nakon prekida tišine, Jovovi prijatelji pokušavaju da ga umire i ućutkaju. Jovova prva reakcija je šokirala njegove prijatelje i oni ga savjetuju da se smiri i da govori umjerenije. Jedan od njih, Elifas, ilustruje dvije pogreške tokom tješenja osobe u boli. Prva pogreška je iskušenje tješitelja da se usmjeri ka isticanju poznatih religioznih motiva: u ovom slučaju to je Božja suverenost i insistiranje na bogobojaznosti (strahopoštovanju) u obraćanju Bogu. Ovakav pristup smatra da i usred najveće patnje bilo kakav oblik kršenja osnovne vjerske pristojnosti mora biti spriječen. Druga slabost jeste naglasak da je važno da se održi stav poniznosti. Ovo je drugačije od primjera koje nalazimo u Bibliji, gdje su se biblijske ličnosti uključivale u žustar dijalog sa Tvorcem, tražeći odgovor na svoju muku kad već nije bilo rješenja problema. Elifas podsjeća Jova da je njegov govor zasnovan na oholosti i neadekvatnom znanju. Poziv na poniznost i pobožnost u ovakvim situacijama čini da tješioc izgleda izolovan od bolne stvarnosti lične ranjivosti zbog grijeha, očaja i katastrofe. 
Zanimljivo da Elifas prebacuje Jovu zbog ispoljavanja emocija (15:12-13). Kako bi Jov mogao izbjeći osjećaj gnjeva dok prolazi kroz sve probleme, uključujući nedostatak empatije od strane svojih prijatelja? Njihove riječi veoma često odslikavaju okrivljavanje žrtve radi uspostavljanja religijske ispravnosti. Usred velike patnje, emotivni integritet tješitelja i spremnost da prihvati autentično iskustvo onog koji pati su krucijalni za omogućavanje ispravnog pristupa za susret sa Bogom. Čini se da u slučajevima susreta sa patnjom i pokušaja tješenja onog koji pati, tješitelj se suočava sa izazovom između održanja stava pobožnosti i iskrenosti. 
Takođe, prilikom savjetovanja, i samog prebivanja u blizini onog koji pati, veoma je važno izbjeći ideju retribucije: dobri dobivaju dobro, a loši pate. Jednostavno, ovakav pristup nije ispravan i ne olakšava niti objašnjava situaciju. Jov nikada ne dobija odgovor na pitanje zašto on pati i to je u stvari poruka ove knjige: postoje problemi u životu na koje, ljudski gledano, nema rješenja. 
Zanimljivo da i Jov i Bog postavljaju pitanja, samo što Jov pita ”zašto,” Bog pita ”ko?” Kroz cijelo propitivanje Bog pokušava da uvjeri Jova kako njegovi problemi nisu dio Božjih sudova. Iskušenje onih koji pate jeste da (o)sude: sebe kao one koji zaslužuju nevolju ili Boga kao nepravednog. Ipak, knjiga o Jovu naglašava da nijedna od opcija nije ispravna u ovom slučaju. Da bi Jov bio u stanju da sudi Bogu trebao bi biti jednak kao Bog, da posjeduje jednaku mudrost, silu i  veličanstvo i da vlada nad svim. Ovu misao još dalje razrađuje kroz opis behemota i levijatana, mitološka čudovišta, velika po svojoj sili i moći, koje ljudi nisu mogli da kontrolišu, ali Bog je mogao. Iako na sva pitanja koja Bog postavlja ljudi nemaju odgovor, ona tjeraju na razmišljanje o Božjem staranju u prirodi, a iz tog saznanja oni koji pate mogu da razumiju kako Bog nije kapriciozan, indiferentan, nepravedan niti neprijateljski raspoložen prema svojim stvorenjima. Bog djeluje i nadzire i u ljudskom životu kao i nad svim ostalim stvorenim. 
Ovdje se takođe nadzire i povezanost jednog života sa cijelim stvorenjem, pa recimo i svemirom. To proširuje vrijednost našeg ličnog života izvan njega samog. A cijeli naš svijet je uhvaćen u borbi između dobra i zla, te se tako i svako od nas pojedinačno nalazi u tom konfliktu.
Na kraju Božjeg monologa, Jov priznaje kako je reagovao prebrzo i bez ispravnog razumijevanja. On shvata da je njegovo znanje o Bogu bio intelektualni koncept zasnovan na onom što su drugi govorili o Bogu. To je prilično izražen problem u svjetlu modernog hrišćanskog naglaska na teologiji, učenju i doktrini. Ipak, čini se da samo intelektualno slaganje sa određenim ”istinama” nije dovoljno da izdrži u vrijeme patnje i stradanja. Knjiga o Jovu nas uči da vjera koja opstaje u vrijeme nevolje nije intelektualna nego ontološka. Zbog svih Božjih pitanja, Jov dolazi do iskustvenog saznanja Boga (“a sad te moje oči vide”) i spontano prezire svoju aroganciju i kaje se u prahu i pepelu. Bog ne ukorava Jova zbog njegovih riječi, nego potvrđuje da je Jov, što nije slučaj sa njegovim prijateljima, govorio ispravno o Bogu. Jov je doživio proširenje perspektive: sada posmatra život u svjetlu Božije brige za njega i za sva stvorenja. Od Jovovih prijatelja Bog traži pokajanje kroz prinošenje žrtve i Jovovu posredničku molitvu: Bog nije zadovoljan našom pobožnošću kada ona negira stvarnost patnje onih oko nas. Zanimljivo, Jovovi prijatelji se nisu molili za njega u vrijeme njegove nevolje i stradanja, a sada Bog traži od Jova da se moli za svoje prijatelje koji nisu stradali, ali su očigledno u većoj nevolji od njega: jer pogrešno razumiju Boga i njegov karakter. Šta više, onaj koji pati biva pozivan da pomaže drugima te tako i sama njegova patnja biva umanjena. On je na početku priče opisan kao otac koji prinosi žrtvu i moli za svoje sinove, da slučajno nisu zgriješili. Sada on to isto čini i za svoje prijatelje. 
Iako nije dobio odgovor na pitanje svoje patnje, u trenutku kada je uspostavio ontološko/iskustveni odnos sa Bogom i kada se moli za druge, on više nema problem. Na kraju, Bog je obnovio sve ono što je Jov posjedovao na početku. A i sam Jov je radikalno promijenjen: on sada daje nasledstvo i svojim ćerkama, što nije običaj na istoku gdje on živi. Moguće da je kroz svoje iskustvo on proširio svoje saučešće i u okviru svoje porodice. Patnja pruža mogućnost susreta sa aspektima naše ličnosti i društvene stvarnosti koju ranije nismo poznavali ili smo je negirali. 
Veoma je lako postupati u patnji na vještački način: kratka posjeta, osmjeh, nekoliko klišea, rukovanje ili zagrljaj … što za mnoge od nas čini da smo se oslobodili neugodne dužnosti. Autor knjige o Jovu nas je poveo u dubinu razmišljanja o patnji, otkrivajući kako je složeno i kako teško biti od stvarne pomoći onima koji pate, ali isto tako naglašavajući da je stvarna pomoć moguća. 
Izvor: Ronald E. Hopson and Gene Rice, ‘The Book of Job as a Resource for Counseling,’ The Journal of Pastoral Care & Counseling, Spring-Summer 2008, Vol. 62, 87-98.

Šta svijetu treba?

“Ono što svijetu treba, stidim se reći, je hrišćanska ljubav.”Bertrand Arthur William Russell (1872-1970) filozof, istoričar, matematičar, pisac (pored ostalih i knjige “Zašto nisam hrišćanin”), politički aktivista, nobelovac i ateista

Zlo, oko nas ili u nama?

“Čujem da stalno izražavaš želju da vidiš rješenje za problem zla oko sebe. Jesi li jednako zabrinut za problem zla u sebi?

Ravi Zakarijas (kanadsko-američki hrišćanski apologeta indijskog porijekla, 1946-)

“I hear you constantly expressing a desire to see a solution to the problem of evil around you. Are you as troubled by the problem of evil within you?

Ravi Zacharias (Indian-born Canadian-American Christian apologist, 1946-)

Žrtvama svih lažljivih sistema

IMG_1461061609Svi pričaju o tome pa hajde i ja da napišem riječ dvije. Jeste da malo kasnim, ali šta je tu je. Napravljena je velika buka oko pjesme koja je naslovljena “Sistem te laže,” a izvodi je “hip hop sastav iz Beograda” (tako kaže Wikipedia). Nikad nisam bio ljubitelj te vrste muzike, jednostavno bila mi je strana a posebno me nerviralo kako se oblače: izgleda da su me vaspitali prekonzervativno. Ali me svo to dijeljenje ove pjesme na društvenim mrežama navelo na razmišljanje i, evo, glasno razmišljam, i dijelim to svoje razmišljanje sa vama. 

Ukoliko se pod sistemom podrazumijevaju politički sistemi, oni su uvijek lagali – to nije ništa novo. “Veliki uporno zezaju male.” Zašto? Evolucija će to objasniti tezom kako najjači opstaju – i tako treba. Vjerovanje u stvaranje svijeta od strane dobrog božanskog bića tvrdi da je to rezultat grijeha koji se javlja u svakom pojedincu: “Svi sagriješiše i izgubili su slavu Božiju.” Ostali pate i trpe. Dokle? Pametniji popušta? Ali ne može ni pametan popuštati koliko lud može zatezati. I da li zaista postoji mogućnost promjene? 

Ne zanosim se idejom da imam odgovore na sva ova pitanja. Prepuštam ih mudrijima od sebe, onima čija je dužnost da njima lupaju glavu. Mene više interesuje doživljaj ovakvih sistema od strane nas malih, sitnih, te pitanje šta mi možemo da učinimo. Jedna od korisnih ideja pada mi na um, a potiče iz knjižice koju je napisao Erik Artur Bler, javnosti poznatiji pod svojim pseudonimom Džordž Orvel. Ne, nije u pitanju “1984” nego “Životinjska farma”. Životinje nisu zadovoljne uslovima života na farmi i podižu pobunu. Pobuna se završava pobjedom životinja, ali svinje koje preuzimaju vlast umjesto čovjeka uskoro počinju jednako da se ponašaju. Cijeli put pobune počinje geslom, “Sve životinje su jednake”, da bi stigao do “… ali su neke jednakije od drugih.” Ovaj roman završava kultnim pasusom: 

16143409811_a8727d42f8_b-1“Sada je bilo jasno šta se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće prepoznati ko je svinja, a ko čovjek.”

I poslije toliko godina ratovanja i prolijevanja (nedužne) krvi ono što je čudno jeste da veliki broj ljudi (posebno na našim prostorima) i dalje smatra revolucije kao najbolji način popravke loših okolnosti. Naravno, niko i ne razmišlja da nešto treba mijenjati kod sebe nego ono što je potrebno jeste zamijeniti one koji su trenutno na vrhu. Iako ne negiram potrebu promjene loše vlasti, smjena jednih loših da dođu drugi loši ne pomaže mnogo. To mi se čini veoma slično “magičnim” rješenjima koje nudi lažni isjelitelji: uvijek su u pitanju trikovi (npr. stavi ovo ispod jastuka …) koje treba da obaviš, a nikada poziv vlastitim karakterom da se pozabaviš. Na kraju krajeva, većina i želi promjenu koja je bolja samo za nas i naše (Evropska unija, Velika Srbija, Lijepa naša, Novi svjetski poredak …), a nikada za sve ljude koji su uključeni u globalni problem. 

your-kingdom-come1Za one koji se izjašnjavaju kao hrišćani, primjer Isusa Hrista čini se korisnim i kad se suočavamo sa lošom upravom. Obraćajući se onima koji su vodili negativan sistem u njegovo vrijeme, označio ih je kao djecu đavola, a njega nazvao ocem laži (jev. po Jovanu 8:44). Svoje sledbenike je pozivao da, dok žive i rade u negativnim sistetima (a negativnosti možemo pronaći u svakom koji je postojao i koji postoji i koji će postojati na ovoj zemlji), tragaju za vječnijim vrijednostima koje ne prolaze i koje pozitivno djeluje i na naše i na njihove (jev. po Mateju 6:33). I sam Hristos je osuđen od strane jednog sistema bez svoje krivice (jev. po Luki 23:4) i doživio najokrutniju kaznu i najsramotniju smrt. Ne znam koliko ko od nas uspijeva u slijeđenju Njegovog principa, ali ono što zasigurno možemo jeste da ponavljamo Očenaš i to posebno dio koji moli “da dođe carstvo Tvoje i da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu” (jev. po Mateju 6:10). Ne znam za vas, ali često mi se ovo čini kao jedino rješenje.