“Ozarilo ga je to dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog dobrog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe.
Dobro sam, kako si ti? Hvala ti što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora s tobom. I da znaš, divno je što neprestano stojiš na tom mjestu, nasmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe Božji! Niko nikad nije izmislio ljepši i jednostavniji pomen svome ljudskom srcu i želji da svima ljudima bude dobro.”
Tako piše Selimović u svom romanu “Ostrvo.” Glavna ličnost ovog romana, gospodin Ivan, provodi penzionerske dane u razmatranju vlastitog života pitajući se kako je proveo protekle dane i godine. Pitanje “Kako si” pronalazi urezano ispod jedne česme koju je neznani čovjek podigao za života. Oduševljem ovim ktitorskim potezom, razmišlja o sličnom poduhvatu. No, nedostajao mu je natpis. Nije mogao pronaći boljeg od onoga kojeg je pročitao. Trebalo je smisliti nešto drugo, a isto tako silno i jasno.
“Šta bi on to rekao ljudima (svim ljudima, ili bar najboljim), i to u časovima kad je najbolje raspoložen? Začudo, odmah je počinjao da smišlja govor koji bi im održao. Ne to! Jednu riječ! Pozdrav, poruku, lijepu želju! Uzalud. ONAJ je uzeo tu riječ.”
Koju biste riječ vi podijelili? Šta bi bila vaša verbalna ktitorska zaostavština svijetu koji vas okružuje? Jedna davno pročitana knjiga je meni dala ideju u ovom pravcu: “Još uvijek ima nade.” Uvijek se iznova začudim kako nam je utjeha i nada svima potrebna. Bez obzira na godine, posao, poziciju, status, pol … svako od nas se susreće sa vlastitim problemom (ili više njih) te iščekivanjem rješenja za isto/(e). Ali utjeha i nada ne smije biti vještačka niti placebo efekat. Nego stvarno i istinsko.
Gospodin Ivan je jedno vrijeme skupljao pare da pretoči svoju misao u djelo. Nakon nekog vremena je sa tim novcem kupio nove cipele svoje ženi. Selimović završava ovu priču negativnim tonom: njegov Skadar na Bojani nije dovršen. Ali možda se dio odgovora nalazi u gore spomenutoj kupovini cipela. Možda se nada i utjeha nazire tek onda kada je počnemo dijeliti sa drugima. Vrijedi pokušati.
