Prošle sedmice  pogledah poslednji nastavak popularne franšize o majmunima, Planet of the Apes. Toliko mnogo zanimljivih poruka u tom filmu. Dijelim nekoliko ideja kojih se još uvijek mogu sjetiti:
1. Razlike i različitost: govori se o dvije grupe bića, ljudi i majmuni. Možemo se pitati za šta nas sve mediji pripremaju kroz ovakve filmove, ali je jasno da su ljudi svjesniji danas potrebe za zaštitom onih koji su različiti i drugačiji. I kako i oni imaju prava i potrebe i slobode. I da, nisu u pitanju samo seksualne manjine, koje su dobile medijski prioritet, nego one druge i ostale o kojima se malo kada priča. 
2. Kritika imperijalizma i kolonizacije: nemoguće je ne vidjeti ideje holokausta izmiješane sa nacizmom i drevnim Rimom. Vojska maršira svako jutro i pozdravlja zaluđenog vođu uz (američku) zastavu i himnu. Prisilni rad bez osnovnih uslova za preživljavanje nije samo stvar prošlosti nego za mnoge sadašnjosti ali i strah da se ništa neće promijeniti ni u budućnosti.
3. Vrijednost i važnost porodice: da li je to zbog toga što su emocije “usađene” u životinje pa one dolaze tako jako do izražaja? Ili jednostavno svaki put kad vidimo ljubav roditelja prema djeci mi shvatamo da je to ono suštinsko i najvažnije? Šta god bilo, jako moćno je prikazana ljubav Cezara prema svojoj porodici, čak i u njegovoj želji da ih osveti. Sa druge strane stoji vojni zapovjednik koji skreće umom nakon što ubija svog sina koji je napadnut virusom opake bolesti. Odnos roditelja i djece uveliko određuje cijeli naš život. Mislimo o tome i uradimo nešto pozitivno za naše najbliže i najdraže.
4. Evolucija i revolucija: tvorci filma očigledno vjeruju da su čovjekoliki majmuni stvarni preci homo sapijensa. Iako spominju mnoštvo biblijskih i evanđeoskih termina (o njima  kasnije), stoji misao da su ovi primati sposobni za mnogo više od onoga što smo do sada mislili o njima. Ne samo da nauče ljudski jezik, nego su i njihove analitičke sposobnosti daleko iznad nekih ljudi. Jasna je poruka da se evolucija nastavlja. Sa druge strane, kroz borbu za moć i podizanje revolucija ljudska vrsta stagnira i postoji mogućnost da nestane. Da bi to spriječili (neki) ljudi prihvataju uvriježeno mišljenje da jači opstaju i zbog toga žele da unište oni koje smatraju nižom vrstom. Među njima postoje i pozitivni primjeri, utjelovljeni u bolesnoj djevojčici koja nastavlja svoj život sa majmunima. Ona dobija simboličko ime Nova (novorođenje nastaje druženjem sa drugačijima) jer je ona drugačija od svog roda koji želi da uništi majmune.

5. Svaki film i priča imaju istu strukturu, još davno je to utvrdio Vladimir Prop. I ovaj ima heroja koji prolazi kroz svoje lične krize i borbu sa ”mrakom u sebi.” Kao i svaki pravi heroj, on pobjeđuje sebe (odustaje od osvete) i ostaje pozitivan do kraja. Nemoguće je ne vidjeti biblijsku sliku Isusa Hrista u Cezaru. Možda bi neki hrišćani na ovu rečenicu reagovali poput nekih Muslimana na karikature Muhameda. Kako god, i Cezar je razapet i žedan, a jedan iz njegove vrste – izdajnik – mu se ruga i zlostavlja ga. Cezar poziva svoje ne jedinstvo i uvjerava ih da su samo tako snažni. Za razliku od majmuna Kobe, uči ih da majmun ne smije ubijati majmune. Ima tu i mojsijevskih momenata: vođenje u obećanu zemlju i umiranje pred istom. Cezar je vidi izdaleka, oni sada mogu i bez njega, jer su druge potencijalne vođe spremne za svoj zadatak: Moris progovara na samom kraju, a Cezarov sin Kornelijus je spašen.
6. Zlo biva kažnjeno: u današnjem svijetu relativizacije, lijepo je podsjetiti se ove misli i pokušati vjerovati u nju. Zlo i nosioci istog neće trajati vječno. Za razliku od mnogih drugih filmova u kojima je za uklanjanje zla potrebna nadčovječanska snaga glavnog junaka, ovdje je drugačije. Zlo samo sebe uništava: vođu napada bolest i on izvršava samoubistvo, a sve ostale zatrpava lavina izazvana detonacijama. Da li je to naučavanje o postojanju božanske pravde ili o nasumičnom djelovanju sila priroda? Trenutak pokretanja lavine je previše tačan da bi bio slučajan.
7. Ideja žrtvovanja za druge je neizostavna u skoro svakom filmu. Zašto je to tako? Zašto je upravo ova ideja nezaobilazna i obavezna kao glavno pokretačko sredstvo najviših vrijednosti i najdubljih emocija? Jedan od odgovora na ovo pitanje je dao i Meša Selimović sledećim riječima: “Poslanstvo Isusa Hrista, svejedno da li se naziva Isus Hrist, Isus Krist ili Isapejgamber, to je najljepši i najplemenitiji simbol koji je čovječanstvo stvorilo. Otkako mi je dr Drago D. ukazao na njegovu ljepotu, sve do danas – mada već odavno ateista – nisam otkrio ništa ljepše i sadržajnije: čovjek koji svojom patnjom iskupljuje grijehe drugih ljudi – to je grandiozna moralna i poetska slika najvećeg humaniteta, i ostala je neokrnjena bez obzira na sve devijacije hrišćanstva.” Kao ateista, on vjeruje da je čovjek stvorio ovaj simbol. Onim drugima je ovo istorijska stvarnost i činjenica. Krajnje je vrijeme da nas, koji vjerujemo u istinitost ovog simbola, on/On potakne u pravom pravcu djelovanja i razmišljanja.