Sola Scriptura: 501. godina reformacije

Bog će na Zemlji ipak imati svoj narod koji će uzdizati Bibliju i samo Bibliju kao mjerilo svakog crkvenog učenja i osnovu svih reformi. Mišljenja učenih ljudi, naučni zaključci, razna kreda ili odluke crkvenih sabora, ista tako mnogobrojni i neusaglašeni kao i Crkve koje ih zastupaju, glas većine – nijedno od toga niti sve zajedno ne može biti dokaz za ili protiv bilo koje tačke vjerovanja. Prije nego što prihvatimo bilo koju nauku ili pravilo, moramo kao njegovu potvrdu, zahtijevati ono jasno “Tako reče Gospod!”

Rimska crkva je jedino svom sveštenstvu priznala pravo da tumači Bibliju. Upornim tvrđenjem da su jedino klerici osposobljeni da objašnjavaju riječ Božiju, Crkva je uskratila Bibliju običnom narodu. Iako je reformacija dala Bibliju svima, ipak je ovo neobično pravilo, koje je postavio Rim, zaustavilo mnoge u raznim crkvama da sami istražuju Sveto pismo. Od njih se očekuje da biblijska učenja prihvate onako kako ih je njihova Crkva protumačila, tako da se hiljade vjernika ne usuđuju da prihvate bilo šta, iako je jasno otkriveno u Bibliji, što se suproti vjerovanju ili utvrđenom učenju njihove crkve. Danas ima na hiljade vjernika samo po imenu, koji ne mogu da pronađu nikakav drugi razlog za svoje nevjerovanje osim da su ih tako poučile njihove vjerske starješine. Oni prolaze pored Spasiteljevih učenja ne obraćajući na njih skoro nikakvu pažnju, dok skoro neograničeno povjerenje poklanjaju riječima svojih vođa.

Great Controversy, 594

Poruke iz svete zemlje: Wadi Qelt

Poslednji tekst o mom putovanju u Izrael sam napisao prije jedanaest sedmica. Pisao sam o Vitaniji kod Jordana, a pošto nas je put vodio dalje za Jerihon, zaustavili smo se kratko na mjestu koje se naziva Wadi Qelt. Dok ovo pišem sjedim sa mladićem iz Irana koji mi objašnjava da na arapskom jeziku ova riječ označava dolinu između dvije planine, što upravo možete i da vidite na ovim slikama. Ja se sjećam da su nas učili u školi da je to isušeno korito rijeke, što Nazar, Iranac, poriče. 

Kako god, Wadi Qelt se prostire od istoka ka zapadu u judejskoj pustinji, 24 km istočno od Jerusalima, na 775 km nadmorske visine. To je dio prostora koji se često u vijestima spominje kao “West bank” ili “Zapadna obala.” Neki će ga i označiti i kao okupirano područje Palestine od strane izraelske države. Ovuda je vodio poznati (u Bibliji) put od Jerusalima prema Jerihonu. Putovanje bi obično trajalo do osam sati hoda, ali sa za porodicu sa malom djecom bi se znao produžiti i do dva dana. Poznata Hristova priča o Milostivom Samarjaninu se odvija na ovom putu (jev. po Luki 10:25-37). 

 

Pustinja je igrala važnu ulogu u životu ljudi s ovog područja. Danas se na ovom mjestu mogu pronaći male grupe beduina, ali u ranije vrijeme prostor je bio u potpunosti nenastanjen. Ipak, to ne znači da se na ovom mjestu nisu, s vremena na vrijeme, mogli pronaći ljudi. Kada sam izrazio svoju želju da ovim putem najzad dođemo do grada (Jerusalima), naš vodič je sa nama podijelio lokalnu mudrost: “Ko želi da omudra odlazi u pustinju, a ko želi uživanja ide u grad.” Iskustvo prolaska jevrejskog naroda kroz pustinju je uveliko doprinijelo kreiranju ove izreke. Činjenica da nije bilo nikakve vanjske podrške osim Božjih čuda u njihovu korist, učinilo je da oni doživljavaju pustinju kao učionicu za duhovnost i posebno mjesto za povezivanje sa božanskim uticajem.

Nakon Hristovog odlaska u pustinju i iskustva borbe sa đavolom (jev. po Mateju 4:1-11, Marku 1:12-13, Luki 4:1-14) i hrišćani ovo područje počinju da posmatraju na sličan način. Iskustvo osamljivanja postaje jako važno i za Hristove učenike: čitamo i da je veliki propovjednik jevanđelja, apostol Pavle, takođe proveo jedno vrijeme na sličnom mjestu, u arapskoj pustinji (Galatima 1:17). Dvije stotine godina kasnije, ovaj koncept će ojačati, te će nastambe popularnih “pustinjaka” postati mjesto okupljanja hodočasnika – manastir. Na ovom mjestu, Wadi Qelt, nalazi se pravoslavni manastir sv. Đorđa od Kozibe. Istorija kaže da je nekoliko monaha iz IV vijeka želeći doživjeti (pustinjsko) iskustvo proroka nastanilo se u pećini za koju su vjerovali da je pripadala sv. Iliji (1. O car. 17:5-6).  Jovan od Tebe (kasnije Jovan od Kozibe) osniva manastir 480. godine, koji biva razrušen 614., a obnovljen 1878. godine od strane grčkog monaha Kalinikosa. 

Tradicionalne crkve (pravoslavna i katolička) i dalje daju vrijednost ovakvim duhovnim centrima, iako se ponekad ponekad ne slažu sa svim aktivnostima u koje se takvi centri pretvore (kao što je slučaj sa Međugorjem u Hercegovini, iako nema konkretnih odluka i čvrstog zvaničnog stava). Protestantske crkve, nastale reformacijskim pokretom, odbacuju ovaj pristup duhovnosti. (Zanimljivo, reformacija je pokrenuta, pored ostalih, upravo od strane jednog od monaha katoličke crkve.) Ali sa druge strane, osamljivanje ili izdvajanje iz svakodnevne gužve života, protestantske zajednice vide kao neophodnu praksu za zdrav duhovni život i rast.

Dok sam boravio u manjim sredinama, posebno za vrijeme perioda života provedenog na selu, nisam vidio nikakvu potrebu za posebnim trenucima izdvajanja. Moj život je tada prirodno imao trenutke mira i tišine, aktivnosti i pauze, te svakodnevnog boravka u prirodi. Ali odlaskom u veći grad u potpunosti sam shvatio ovu potrebu. Život koji se svakodnevno odvija samo na ulicama velikih gradova traži izdvajanje i osamljivanje onih koji žele da održe zdravim duhovnu stranu svoje ličnosti. Ukoliko nam ugled bivaju biblijske ličnosti koje sam spomenuo (Isus Hristos, apostol Pavle) onda to odvajanje ne podrazumijeva stalno napuštanje vlastite porodice i svakodnevnih obaveza. U njihovim slučajevima to je uvijek povremeno i u skladu sa Hristovom molitvom: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla” (jev. po Jovanu 17:15). 

Šta bi Luther rekao?

Zajednička izjava Luteranske svjetske federacije i Pontifikalnog vijeća za promovisanje hrišćanskog jedinstva na zaključku godine zajedničkog obilježavanja reformacije, 31. oktobra 2017.

31. oktobra 2017. godine, poslednji dan godine zajedničke ekumenske komemoracije reformacije, mi smo veoma zahvalni za duhovne i teološke darove dobijene kroz Reformaciju, komemoraciju koju smo zajednički dijelili sa našim ekumenskim partnerima širom svijeta. Isto tako, molili smo oproštaj za naše propuste i za načine na koje su hrišćani ranili Tijelo Gospodnje i povrijedili jedni druge tokom pet stotina godina od početka reformacije do danas.

Mi, luterani i katolici, duboko smo zahvalni za ekumensko putovanje na kome smo zajedno pedeset godina. Ovo hodočašće, podstaknuto zajedničkom molitvom, bogosluženjem i ekumenskim dijalogom, rezultiralo je uklanjanjem predrasuda, povećanjem međusobnog razumijevanja i sklapanjem odlučujućih teoloških sporazuma. S obzirom na mnoge blagoslove na putu, mi podižemo srca u hvalu Trojedinom Bogu za milost koju ​​primimo.

Danas se podsjećamo na godinu značajnih ekumenskih događaja, počev od 31. oktobra 2016.  zajedničkom luteransko-katoličkom zajedničkom molitvom u Lundu, Švedska, u prisustvu naših ekumenskih partnera. Dok su vodili tu službu, papa Francis i episkop Munib A. Younan, tadašnji predsednik Luteranske svjetske federacije, potpisali su zajedničku izjavu sa posvećenošću nastavljanja zajedničkog puta ka jedinstvu za koje se Hristos molio (Jovan 17:21) . Istog dana naša zajednička služba za one kojima je potrebna naša pomoć i solidarnost takođe je ojačana pismom o namjerama između Caritas Internationalis i Lutheran World Federation World Service.

Papa Francis i predsjednik Younan su zajedno izjavili: “Mnogi članovi naše zajednice žele da primaju evharistiju za jednim stolom, kao konkretan izraz punog jedinstva. Mi osjećamo bol onih koji dijele čitav svoj život, ali ne mogu podijeliti Božje prisustvo na evharistijskom stolu. Priznajemo zajedničku pastirsku odgovornost za duhovnu žeđ i glad naših ljudi da budemo jedno u Hristu. Tražimo da se ova rana u tijelu Hristovom izliječi. To je cilj naših ekumenskih nastojanja, koje želimo unaprijediti, tako što ćemo obnoviti našu posvećenost teološkom dijalogu.”

Među blagoslovima ove godine je i činjenica da su luterani i katolici prvi put posmatrali Reformaciju iz ekumenske perspektive. Ovo je omogućilo novi uvid u događaje iz XVI vijeka koji su doveli do našeg razdvajanja. Mi prepoznajemo da, dok se prošlost ne može promijeniti, njen uticaj na nas danas se može transformisati tako da postane stimulans rastućeg zajedništva, i znak nade da svijet prevaziđe podjelu i fragmentaciju. Opet, postalo je jasno da je ono zajedničko što imamo mnogo veće od onog što nas još uvijek dijeli.

Radujemo se što je Zajedničku deklaraciju o učenju o opravdanju, koju je svečano potpisala Luteranska svjetska federacija i Rimokatolička crkva 1999. godine, potpisao i Svjetski metodistički savjet (World Methodist Council) 2006. godine, a tokom ove jubilarne godine  Reformacije i Svjetska zajednica reformiranih crkava (World Communion of Reformed Churches). Istog dana ga je pozdravila i primila Anglikanska zajednica na svečanoj ceremoniji u opatiji Westminster. Na osnovu toga naša hrišćanska zajednica može da izgradi sve veću vezu duhovnog konsenzusa i zajedničkog svjedoka u službi Evanđelja.

Sa zadovoljstvom priznajemo mnoge događaje zajedničke molitve i bogosluženja koje su luterani i katolici držali zajedno sa svojim ekumenskim partnerima u različitim dijelovima svijeta, kao i teološke susrete i značajne publikacije koje su dale suštinu ovoj jubilarnoj godini.

Oduvijek smo se obavezali da nastavimo putovanje zajedno, vođeni Božjim Duhom, prema sve većem jedinstvu što je volja našeg Gospoda Isusa Hrista. Uz Božju pomoć namjeravamo kroz molitvu prepoznati naše razumijevanje o crkvi, evharistiji i službi, tražeći značajan konsenzus kako bi prevazišli preostale razlike između nas. Sa dubokom radošću i zahvalnošću vjerujemo “da će onaj koji je započeo dobar posao u nama dovršiti do dana Isusa Hrista” (Fil. 1: 6).

http://en.radiovaticana.va/news/2017/10/31/catholics,_lutherans_mark_500th_anniversary_of_reformation/1346149

Ecclesia reformata semper reformanda

U XVII vijeku, pariski biskup, ispovjednik kraljeva i slavni govornik Bosije (Bossuet) podsmijavao se protestantima zbog brojnosti njihovih zajednica, međusobnih razlika i promjenljivosti njihove nauke i stila bogosluženja. Slavni matematičar i filozof Lajbnic (Leibniz) na to mu je odgovorio: “Čast nam je, gospodine, što pripadamo crkvama koje se stalno mijenjaju.” Time je on imao na umu čuveno geslo reformacije “Reformisana crkva koju stalno treba reformisati.” Umjesto da se ponosimo svojom nepromjenjivošću, Crkva, sačinjena od nesavršenih ljudi, može opstati samo kroz promjenu – kroz učenje, pokajanje i popravljanje – a nikako kroz postojanu nepopravljivost.
T. S. Grek

img_5174

31.10. PODSJEĆANJE NA DAN REFORMACIJE