Vera i neverje u svetlosti jevanđelja

Verujući čovek, neverujući čovek – kako su to, u suštini, apstraktne reči! Kao da verujući čovek svagda i svo vreme veruje. I kao da neverujući čovek sve vreme živi svojim neverjem. U Jevanđelju, otac bolesnog deteta obraća se Hristu rečima: “Verujem Gospode! Pomozi mome neverju!” (Mk. 9:24) I u ovim rečima ima više istine o čoveku, više duboke i stvarne istine, nego u svim apstraktnim sporovima o veri neverju.

Verujući čovek, ako je iskren prema sebi, zna da isuviše često živi kao da nema nikakvoga Boga, i da suviše često u zbrci i strci svakodnevnice gubi, raspršuje svoju veru. A u nekom neverujućem čoveku često ima više tuge za Bogom, više tuge za Svetlošću i Istinom, nego u nekom samozadovoljnom verniku-fariseju. Zato su u najdubljem smislu, tako isprazni i tako bespredmetni svi sporovi o veri i neverju.

Ove misli prolaze čoveku kroz glavu dok čita i sluša sporenja o religiji. S obe strane, čuje se hvalisanje o svojim pobedama i trijumfima: nastupa sila protiv sile, propaganda protiv propagande, mržnja protiv mržnje, i, u krajnjem ishodu, tako često, čak, i zlo protiv zla. Ali, svekoliko Hrišćanstvo tvrdi da se zlom ne može uništiti zlo, da se ne može mržnjom pobediti mržnja – sve je to “ovaj svet”, za koji je odavno rečeno da “u zlu leži” (1. Jov. 5:19).

I zar onda, nije pravo vreme da se mi, koji sebe nazivamo verujućima, setimo tog središnjeg paradoksa Hrišćansva – da je njegova pobeda jedino u krstu, u nepobedivoj i nepojmivoj sili krsta, u jedinstvenoj krasoti i duhonosnoj dubini krsta? Zar Hristos nije došao da nas spasi, ali ne silom, niti spoljašnjom pobedom, već zapovešću da saznamo kakvoga smo duha, da bi u nama dejstvovala sila krsta?

I zaista je zapanjujuće da i danas, tamo gde se vodi borba protiv Hrišćanstva, pobeđuju samo oni koji se nasilju suprostavljaju isključivo istinom, mržnji – isključivo ljubavlju i žrtvom, huci i buci propagande – isključivo “glasom tihim i tananim”, tišinom i svetlošću istinske vere. … Vreme je da se “svetu koji u zlu leži” suprostavi ne čudo, ne autoritet i ne hleb, već onaj likujući oblik dobra, ljubavi, nade i vere, bez koji se rod ljudski guši.

(A. Šmeman, Živeti danas po jevanđelju)

Traganje za pravdom

Ko nije doživio nepravdu? Volio bih da upoznam takvu osobu i shvatim kako joj je to uspjelo. A svi ostali koji jesu vjerovatno će bolje razumjeti ovaj tekst. Da odmah razjasnim: nisam ja u pitanju. Ne kažem da nisam nikada doživio nepravdu, nego nisam ovaj put. Pišem o svom prvom susretu za tuđim traganjem za pravdom kroz sudski proces.

Nisam morao biti tamo, ali sam odlučio da budem i dopustili su mi. U glavi sam imao sve silne slike suda iz filmova, poput Nekoliko dobrih ljudi, Zakon u Los Anđelesu, i slično. Ne zato što vjerujem da sve što vidim na televiziji je istina nego što nisam imao nikakvo drugo iskustvo sa sudom osim ovog vizuelnog, koje će se ispostaviti sasvim pogrešno.

Pri samom dolasku pred zgradu suda prvi, iako mali, šok. Iz auta izvode nekoga koga su uhapsili ko zna zbog čega, otvaraju se zadnja vrata vozila i izvode žensku osobu srednjih godina. Šta li je ona skrivila? Priznajem, prva misao je bila vezana za nekakvu ilegalnu trgovinu čarapama na nedozvoljenom mjestu ili neplaćeni porez. Valjda nije nikoga ubila, ili nešto gore, ako toga ima. Sa druge strane, mnogi od onih o kojima stalno slušamo u medijima, koji su pronevjerili silne tuđe novce i dalje su na slobodi i dalje se pojavljuju na tim istim medijima. “Zakoni su paučina kroz koju prolaze velike muhe, a u koju se hvataju male” (Honoré de Balzac). Prva primjedba pravdi ili nepravdi: nekako su ova dva termina teška za razlučiti.

Ulazimo kroz ona vrata što pište, cijelo jutro se pokušavam sjetiti kako se zovu. Neću da googlam neka ostane tako. Traže da ostavimo telefone! A ja dobio na poklon novi prije dvije sedmice. I šta da radim bez telefona, mislio sam čitati kindle knjigu kad bude dosadno? Neumoljivi su. Ili bolje reći nezainteresovana (ženska osoba je u pitanju) koja mi je samo rukom pokazala na ormarić sa ključem gdje treba da ostavim telefon. Kasnije, tokom sudskog procesa, jedan od advokata razgovara na telefon: usred rasprave! Da li je to druga primjedba (ne)pravdi ili mi se čini?

Čekamo pred vratima da počne. U jednom ćošku tužitelj sa advokatom i svjedocima, u drugom tuženi sa istima. Poznajem obe strane, veoma dobro. I oni se poznaju, ali se to trenutno ne vidi, i čini mi se, tužitelj je manje zainteresovan za to poznanstvo u ovom trenutku. Počinje, pozivaju nas unutra. A to “unutra” je moje sledeće razočarenje: prostorija 3×5 m, nečiji špajz je veći. Dobro, možda i 4×6, ali sigurno nije više. Sudija i zapisničar, obe ženske osobe; dakle, sudijinica i zapisničarka (gender inclusive language je komplikovana stvar za mene). Samo šest stolica, većinu vremena sam stajao ili sjedio na prozoru i radijatoru: osim kada je stajao advokat – onda bih sjeo na njegovo mjesto.

Nakon popisa prisutnih počinje ispitivanje svjedoka. A meni muka u stomaku: jesam li ja toliki slabić ili je to normalna reakcija? Nisam kriv, nisam svjedok, ne tuže mene … ali svejedno. Ružno iskustvo sa još ružnijim osjećanjima. Pauza. Prilazim tužitelju, grlimo se i pitamo za zdravlje i porodicu. Kaže, “mora ovako, nema prekida bez obzira na sve ponude druge strane. Ovo je laž, Bog sve vidi.” Eh, to isto misli i ona druga strana. Valjda su zato i na sudu. I sad to neko treba razriješiti, te njihove nedoumice, razmirice, sukobe, tužbe i žalbe. Ovdje je najveća (moja) primjedba pravdi i nepravdi!

Posmatram sudijinicu dok zaustavlja svjedoke i suflira zapisničarki šta da se unese, a šta da se obriše. Zar to ne ide drugačije, zar ta što zapisuje ne može sve da hvata redom i unosi bez usmjerava? Zašto stalno prekidanja i molba da se govori sporije da bi moglo da se “stigne”? Šta je s ovim:

“Zapisničar treba pisati brzo kako bi stigao zapisati sve što se govori. Medjutim, čovjek piše sporije nego što govori. Zapisničar zbog toga zapisuje samo najvažnije. Ako je, medjutim, važno zapisati sve, služi se stenografijom. Stenografija je skraćeno pismo s posebnim sustavom znakova koje omogućuje brzo zapisivanje govora. Stenografira se na posebnom papiru za stenografiju, a naknadno se stenogram dešifrira i strojno prepisuje. Vrsni stenografi, koji tako brzo stenografiraju da je u zapisniku sastanka zabilježena svaka izgovorena riječ, nazivaju se debatni stenografi. Postoje i posebni strojevi s tipkovnicama na kojima su stenografski znakovi.”

Ništa. Mi smo u špajzu gdje nema stolica a daleko je sunce. Napolju pada snijeg. Sudiji i advokatu postaje dosadno i ubrzavaju proces. Čak to i čini advokatica tužitelja koji pred sobom ima zadnjeg, glavnog (krunskog, je l’?) svjedoka. Poslije svakog pitanja, sudija pita ima li još pitanja, dajući time znak da se privodi kraju. To i čine. Izlaze svi, ja se vučem polako zadnji da još šta vidim, čujem i razumijem. Imam i šta: sve troje (sudija i dva advokata) se slažu: dugačko ovo bi, treba to skratiti. Ha! Jesam li ja to dobro čuo!? A gdje je interes za pravdu, za istinu? Jadni svi oni zaneseni i prevareni koji ovdje dolaze po pravdu.

Još davno su neki mislioci tvrdili kako sve što vidimo na zemlji ima svoj idealni pandan u svijetu ideja. Vjerovatno ljudi imaju tu misao u glavi kad se odlučuju za sudske procese: ima negdje pravde, samo je treba pronaći. Pravda je spora ali dostižna, mislili su i oni u Sluga Jernej i njegovo pravo, Proces, Jazavac pred sudom pa i Priča o kmetu Simanu … i utvrdili da je “nemoguće reći gdje se zakon zaustavlja i počinje pravda” (Arthur Bear). A ako se već zanosimo idealima, možemo i drugima, zapisanim u jednoj staroj knjizi, koja je mnogim ljudima osnovni izvor informacija o životu, smrti, nepravdi i pravdi. U toj knjizi stoji da:

postoji glavni Sudija koji će jednog dana presuditi pravedno (jev. po Mateju 25:32, 1. Petrova 4:5)
smo pozvani na praštanje i izmirenje van sudskih procesa (jev. po Mateju 6:12, 5:25)
smo pozvani na radikalno prihvatanje štete (1. Korinćanima 6:7)
je na ovoj zemlji pravda teško dostižna (knjiga proroka Isaije 59:14)
smo svi sebični i nepravedni (1. O carevima 8:46, Rimljanima 3:23)

Ovi prinicipi bi nas trebali usmjeravati prije nego dođe do sudskih sporova. A kada dođe, onda se molite Bogu – vjerovali u njega ili ne – jer vam to jedino preostaje s obzirom na zemaljsku pravdu i sudske procese.

Kako se boriti protiv zabluda?

„Sporenje, to je najslabije oružje protiv jeretika – oružje koje je više štetno nego korisno. Ono biva takvo shodno osobinama duševnog neduga – jeresi. Gorda jeres ne trpi razobličenje, ne trpi da bude pobijeđena. Zbog razobličenja ona se razgnjevljuje, a poraz je dovodi do ludila.

To su dokazali bezbrojni opiti. Jeres se pobjeđuje krotkim savjetovanjem; ili još bolje – ćutljivim pozdravom, smirenjem, ljubavlju, trpljenjem i dugotrpljenjem, prilježnom molitvom ispunjenom saojsećanjem prema bližnjem i milosrđem prema njemu. Čovjek ne može da pobijedi jeres, pošto je ona demonski izum i poduhvat. Nju može da pobijedi samo Bog, prizvan na borbu protiv nje i pobjedu nad njom čovjekovim smirenjem pred Bogom i ljubavlju toga čovjeka prema bližnjem…

ignatiy2 — Игнатий Брянчанинов (1807-1867), руски писац и православни светитељ

Onome ko želi da se uspješno suprotstavi jeresi treba da budu potpuno strane sujeta i neprijateljstvo prema bližnjem, kako ih ne bi izrazio podsmjehom, ili grubom riječju, ili pak nekom sjajnom besjedom koja može da ostavi utisak na gordu dušu jeretika i uzburka strasti u njoj. Ranu bližnjega kao iscjeljujućim jelejem pomazuj jedino riječima ljubavi i smirenja, kako bi milosrdni Gospod pogledao na tvoju ljubav i tvoje smirenje, kako bi se oni pokazali srcu tvoga bližnjeg i kako bi ti se darovao veliki dar Božiji – spasenje tvoga bližnjeg. Gordost, drskost, tvrdoglavost i zanos jeretika imaju samo privid energije, no u suštini su slabost, koja zahtjeva razborito saosjećanje. Ta slabost samo jača i postaje grublja kada protiv nje djeluju nerazboritom revnošću, koja se izražava žestokim razobličenjima“.