Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio

mosque5-1Teologija džihada je zasnovana na djelima učenjaka Muhameda ibn Abd al-Vahabija. On sam nije bio džihadista u savremenom smislu te riječi, ali je zagovarao striktnu, fundamentalnu struju suntiskog islama. Ovo učenje se danas naziva vehabizam, a njegovi sledbenici vehabije. Oni sami zagovaraju termin salafizam koji potiče od salafa, onih koji su najbolje razumjeli i sproveli Muhamedovo učenje.

Vahabi je sebe doživljavao kao reformatora islama, želeći da se vrati prvobitnoj, pustinjskoj religiji, odbacujući svaku idolatrijsku praksu kao što je posjećivanje grobova svetaca, a obnavljanje čiste, monoteističke vjere, bez ljudskih inovacija. Salafisti su naglašavali život Muhameda onako kako je viđen kroz oči i učenje prvih generacija islama. Njihovi protivnici nazivaju ovaj porekt pseudo-sunitski islam. Kroz savez as kućom Saudovom, salafizam ima dominantnu ulogu u Saudijskoj arabiji i veoma je uticajan u Egiptu. Ali iako je salafizam važan dio razumijevanja islamske države (ID) i drugih džihadista, sam po sebi nije nasilan. Džihad teži da pročisti islam kroz lično predanje i prepušta Bogu svaku vrstu duhovne ili političke revolucije u islamu. Sledbenici ove verzije se povlače iz modernog društva više nego što se uključuju u njega.

U XX vijeku, egipatski ogranak salafizma je proizveo pokret Muslimanska braća koji je bio mnogo agresivniji prema zapadu nego što su to bili prvobitni salafisti. Iako su se pozivali na salafsko razumijevanje Muhamedove prakse i učenja, oni su koristili zapadni jezik i govorili direktno o savremenim problemima. Glavni vođa ovog bratstva je bio učenjak po imenu Sajib Kutb. Iako su danas pacifisti, Muslimanska braća, za razliku od salafista, vjeruju da u određenom trenutku u budućnosti, vojni džihad je neophodan i adekvatan. Vrijeme takvog džihada je ono gdje se Muslimanska braća i džihadisti razlikuju. Za Muslimansku braću, vojni džihad je potencijalna budućnost u Božjoj ruci. Za džihadiste, ona je sadašnji nalog. Budući da je Muhamed Kutb, Sajibov brat, bio mentor Osame bin Ladena, teologija Sajid Kutba (koja se može pronaći na sledećoj web stranici http://www.kalamullah.com/shade-of-the-quran.html) je veoma važna za razumijevanje mentaliteta džihadista.

Muhamed ibn Abd al-Vahabi (1703-1792)

Ono o čemu se svi muslimani ukorijenjeni u vehabizmu slažu je potreba za masivnim reformama unutar islama. Religiozna manjina zahtijeva reformu sekularne većine. U konačnici, postupci terorista imaju manje veze sa SAD-om; to je više unutrašnji obračun za dušu islama. Zbog čega onda napadi na SAD? Zato što džihadisti misle kako je glavna prepreka obnovi islama korumpirana “muslimanska” vlast nastala nakon pada kolonijalizma Bliskog istoka (posebno nakon Drugog svjetskog rata). Ove vođe nastaju iz elite koja je prvobitno pomagala kolonijalne sile, a sada ih opet kontrolišu druge države nakon nezavisnosti. A država koja drži ove elite na vlasti novcem i vojnom pomoći (posebno nakon rata za Suecki zaliv 1956) su Sjedinjene američke države.

Napadi SAD 11. septembra su isplanirani da uključe SAD više u bliskoistočne probleme i tako demonstriraju njenu slabost ponavljajući ono što su kolonijalne sile uradile. Ako se dokaže islamskom svijetu da je SAD nemoćan da dominira islamskim zemljama, onda će sekularne i korumpirane vođe biti zbačene a vjerski sistem postavljen na vlast. Zapadnjaci treba da razumiju kako njihove riječi i djela mogu ojačati ruku terorizma unutar samog islama. Same predrasude prema terorizmu guraju umjerene muslimane u fundamentalnije krilo salafista, Muslimanske braće i radikalnih džihadista. Ovo je ono što su teroristi željeli da postignu svim napadima. I u velikoj miri, čini se da uspijevaju.

Raniji tekstovi na istu temu: 
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio

1410261170121.cachedRadikalni džihad se može razumjeti samo u svjetlu njegovih vjerskih ubjeđenja. Dok glavna struja islama danas odbacuje radikalni džihad (sama riječ “islam” ima korijen u riječi “selam”, što je arapska riječ za mir), njihova teologija može biti poticajna za konzervativno nastrojene muslimane. Kako islam može imati korijene i mira i rata u isto vrijeme? Vjerujem da se dio odgovora nalazi u dvije stvarnosti:
1) islam je teološki jako fragmentiran, ne postoji centralni autoritet, i
2) osnovni tekst islama, Kur’an, je sam po sebi dvosmislena knjiga te može da ima mnoštvo tumačenja.
Kur’an u svojoj suštini nije baš tako jasna knjiga. Ovo je potvrđeno na samom početku opšte prihvaćenog teksta: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!” – A samo razumom obdareni shvaćaju.” (3:7) Kao i Biblija, i Kur’an ima neke tekstove koji su jasni, čak i nakon hiljada godina. Ali postoje mnogi drugi tekstovi koji su opisni ili složeni ili čije značenje se izgubilo tokom vremena.

Kao rezultat ovih nejasnoća, te zbog nepostojanja centralnog teološkog autoriteta, postoji nekoliko glavnih načina razumijevanja Kur’ana u islamu. Svaki od njih na neki način pokušava da razjasni nejasnoće i stvori jasnu poruku iz njih. Neki muslimani se fokusiraju na to kako je Kur’an shvaćen od strane Muhamedovih ahbaba, onih koji su ga najbolje poznavali i slijedili u vođenju islamskog pokreta kao što su Abu Bakr, Umra, Usman i Ali (moguće da sam pogrešno preveo ova imena). Ali čak i u ovoj grupi tumača postoje podjele između Sunita i Šita po pitanju primjene učenja ahbaba prema njihovom razumijevanju Kur’ana.

Neko vrijeme nakon smrti Muhameda tradicije o Muhamedovim govorima i djelima su sakupljene u ono što se naziva hadis. Oni obuhvataju sjećanja ahbaba, ali takođe i kasnija sjećanja prenošena od strane onih koji su znali ahbabe, mnogo veća grupa sa manjim poznavanjem prvobitnih događaja. Većina ljudi čita Kur’an u svjetlosti hadisa, ali se razlikuju po pitanju koja sjećanja su autentičnija a koja su tačnija. Suniti i Šiti se u stvari razlikuju mnogo po ovim pitanjima.

Inside-01U kasnijim vijekovima Kur’an je tumačen od strane velikog broja komentatora koji su uradili najbolje što mogu da protumače (tasfir) Kur’an. Neki od poznatih su ibn Abas, Al-Askari, Al-Tabari, Al-Azari i Al-Bagavi. Oni su težili da objasne Kur’an proučavajući stil teksta, definišući ključne riječi, razjašnjavajući gramatiku i značenje cijele rečenice. Takođe su pokušavali otkriti dublje značenje, objasniti metafore i figurativni govor, te pomiriti stihove koji se čine suprotni jedni drugima. Budući da tumači danas imaju tendenciju ka jednom od komentatora, nejasnoće Kur’ana često se povećavaju mnoštvom opcija i komentatora. Budući da islam nema nikakav centralni autoritet poput pape ili glavnog odbora, nejasnoće Kur’ana ostaju neriješene uprkos svim istraživanjima. Ovo objašnjava mogućnost da Kur’an citiraju i promoteri mira i zastupnici nasilnog džihada. Nejasnoće knjige ostaje neriješene za većinu muslimana. Uprkos tome, čak i danas oni muslimani koji odbacuju sva ova tumačenja, uključujući i hadis, vjeruju da je Kur’an samo po sebi dovoljan i da jedino čisti mogu istinski da ga razumiju (3:7, 6:114-115, 8:54, 45:2-6, 56:77-81).

Možda sam Kur’an nudi izlaz iz ovih muka tumačenja, iako većina muslimani nisu istražili sledeći način. Prema samom Kur’anu, njegove nejasnoće se najbolje razumiju, ne na osnovu kasnijih tumača, nego poređenjem sa ranijim otkrivenjima, onima koja su data prorocima poput Avrama, Mojsija i Isusa i koji su zapisani u Starom (Tevrat) i Novom (Indžil) zavjetu. Kur’an uvjerava čitaoca da se Alah ne mijenja po pitanju odnosa prema prošlim i sadašnjim prorocima (17:77). Čitaoci Kur’ana se ohrabruju “da vjeruju u spise poslane Njegovom vijesniku (Muhamedu) i spise koje je On poslao prije njega” (4:136). Vjernici u Kur’an ne treba da prave razliku između ovih i ranijih otkrivenja zapisanih u Bibliji (2:136). Cilj Kur’ana je da “potvrdi ono što je dato ranije”, naime zakon Mojsijev i jevanđelje Isusovo (3:3-4). Ali ovo potvrđivanje nije jednosmjerna ulica, Biblija takođe pomaže da se potvrdi značenje Kur’ana. Kada je Muhamed bio nesiguran u poruke koje je primao, on je trebao da “pita one koji su čitali Knjigu (u obliku Biblije) prije njega” (10:94). Muslimani koji čitaju Kur’an u svjetlu Biblije otkrili su da je Kur’an veoma drugačija knjiga od one koju su znali ranije. Poznavanje ranijeg otkrivenja pomaže da se razjasni šta je jasno i šta nije u Kur’anu.