Iako se moja posjeta Izraelu desila, sada već prije više od pola godina, i dalje sakupljam utiske i često mislim kako nisam dovoljno dobro iskoristio to putovanje. Jedan od propusta je taj što sam ovo trebao pisati dok sam bio tamo. Ali, u tom trenutku je bilo toliko događaja i toliko toga za vidjeti i obići da jednostavno nije bilo moguće sve stići (ili je to samo jedan od standardnih izgovora). Kako god, sada, uz velike napore i naprezanja da što autentičnije prenesem svoje utiske, pišem o tom ugodnom iskustvu kojeg preporučujem svima koji to mogu sebi da organizuju.

Ovaj drevni gradić Arad je smješten u pustinji Negev, nekih tridesetak kilometara jugoistočno od Virsaveje, i zato smo krenuli u tom pravcu poslije posjete Virsaveji. Smješten je na jednoj uzvisini u sredini ogromne ravne pustinjske površine. To je ovom mjestu davalo izuzetnu poziciju zbog puta u blizini, koji se protezao od Jude do Edoma. 

Kada je jevrejski narod krenuo iz egipatskog ropstva ka obećanoj zemlji, car ovog grada po imenu Hananej (Biblija, 4. knjiga Mojsijeva 21:1-3) ih je napao, zarobivši neke iz naroda. Nakon što su se sabrali i organizovali, Jevreji napadaju Arad (moguće i neke druge gradiće iz okruženja), pobjeđuju i raskopavaju ga do temelja. Grad tada dobija novi izgled i novo ime: Orma (razorenje). Činilo se da je put u obećanu zemlju sada otvoren i da mogu krenuti ravno naprijed. Umjesto toga, Bog ih je poveo drugim putem obilazeći zemlju istočno od Edoma. Nikakvo čudo da je ta čudna promjena iznervirala narod koji se počeo buniti i vikati: “Zašto nas izvedoste iz Egipta da izginemo u ovoj pustinji?” (4. knjiga Mojsijeva 21:5) Iako se ovaj put mogao učiniti dužim i težim, ulazeći sa druge strane preko Jordnaa, u skoro samo središte Hanana omogućilo je Izraelu da kontroliše cijeli region i iz te perspektive bilo mnogo bolja strategija. 

Upravo je ovo mjesto gdje sam po prvi put u svom životu doživio pustinju i njene osobine. Vodiči su nam stalno naglašavali potrebu za vodom i podsjećali da je dovoljno nosimo sa sobom omogućivši nam da je kupimo – naravno po većoj cijeni 🙂 – u samom autobusu koji smo putovali. Nedaleko od glavnog lokaliteta Tel Arad, koji je dio nacionalnih parkova Izraeal, nalazila se i česma sa vodom kojom sam strašno bio razočaran: njenim okusom, mirisom, bojom, količinom … Bez želje da kritikujem jako dobro organizovan sistem nacionalnih parkova u Izraelu, koji su obezbijeđeni vodom i to aparatima koji hlade vodu, na ovom mjestu sam ipak po prvi put shvatio šta znači naći se u pustinji bez adekvatne vode. 

Ono po čemu je ovo mjesto jako značajno jeste otkriće hrama. Pošto je bogosluženje u drevnom Izraelu bilo centralizovano (postojalo je samo jedno mjesto molitve i prinošenja žrtvi), ovo otkriće iznenađuje. Arheolozi pretpostavljaju da ostaci ovog hrama sežu sve do vremena iz Davidovog carstva. Navike prinošenja žrtava na visinama i, “pod svakim zelenim drvetom” kako su proroci voljeli kritički da se izražavaju, čini se da je potrajala među jevrejskim narodom i nakon uspostavljanja centralnog mjesta za bogosluženje. Oltar za žrtvovanje je još uvijek lako prepoznatljiv u unutrašnjosti ovih ruševina. Pretpostavlja se da je služba na ovom mjestu prekinuta u vrijeme vjerskih reformi od strane cara Jezekije (2. knjiga o carevima, 18. poglavlje). 

Arheološka istraživanja se nastavljaju na ovom području. U američkim novinama New York Times (moguće i na drugim mjestima, ali ja sam ovdje “naletio” na ovu vijest) objavljeno je jedno od poslednjih. U pitanju je drevna lista za nabavku: Elijasiv, upravitelj ove pustinjske tvrđave, primio je nalog za dostavu ispisan na grnčariji: vino, brašno i ulje. Čini se da je pismenost bila mnogo raširenija nego što se ranije vjerovalo. Istraživači zaključuje da je najmanje šest različitih ruku bilo uključeno u pisanje. Profesor Izrael Finkelštajn sa Univerzitetat u Tel Avivu tvrdi “da su pisali jako dobro, skoro bez ikakvih grešaka.” Cijeli članak možete pronaći na ovom linku.