Jednom kad sve ovo bude juče

Ovih dana sam primio email sa sledećim sadržajem, „Poštovani kada prođe ovaj virus uz Božiju pomoć, onda ću … ” i onda ta osoba spominje planove koje planira da ostvari poslije “vanrednog stanja.” Tako mi ljudi uglavnom živimo. Stalno u nekom iščekivanju boljih okolnosti i sretnijih vremena. A vrijeme ide, prolazi i ne čeka. Čak i sada mnogi razmišljaju kako da se prođe kroz sve ovo, a da se lični komfor i udobnost ne oštete. Jedni imaju očekivanja sa zemlje, drugi sa neba; ali u suštini nema puno razlike. 

A šta ako ovaj što je poslao email ne dočeka trenutak kada virus prođe? Šta ako ga neki inficirani a nepažljivi stanar iz njegove ulice zarazi? I baš za njega ne bude respiratora, ne bude lijeka? Šta ako sve prođe, i brže nego što on misli, a onda ga životni put odnese na neku drugu stranu i on zaboravi na sve svoje planove i želje iz prošlih vremena? Šta ako … Znam, znam; mnogo je nagađanja i mnogo mogućnosti, kako pozitivnih tako i negativnih. Suština je da nam je dato ovo vrijeme. 

U Svetom pismu, u Jevrejima poslanici apostola Pavla, postoji jedna misao koju on spominje dva puta, a tiče se adekvatne upotrebe danog nam vremena: “Danas ako glas Njegov čujete, ne budite drvenastih srca” (Jevrejima 3:15, 4:7). On ovdje misli na ljude koji osjećaju u svom iskustvu želju i potrebu za nečim što prevazilazi ovozemaljsku, ograničenu stvarnost, ali oklijevaju i odlažu tu odluku, to traganje, za neko bolje vrijeme.  

Daleko bilo da želim slutiti o zlu na kolektivnom ili ličnom planu. Želim vama, kao i svima u našoj državi, i na ovom svijetu, sve najbolje. Ali ne čini se da će globalna kretanja ići mnogo pozitivnijim tokom. Zato podsjećam, kako sebe tako i druge, da nam je dano jedno vrijeme – kakvo god da je – i treba mudro da ga iskoristimo. Istom, gore spomenutom, autoru se pripisuju i sledeći riječi: “Postavio je naprijed određena vremena i međe njihovog življenja da traže Gospoda, ne bi li Ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga od nas” (Sveto pismo, Djela apostolska 17:26-27). 

Dakle, danas; kakvo god da je, naše je. Šta ćemo učiniti od njega i sa njim?  

Prolaznost

Nedjelja veče, bez posebnih obaveza. Nije baš atmosfera za čitanje jer djeca u susjednoj prostoriji prave galamu. Uzimam bezvoljno telefon i kliknem na plavi kvadratić sa bijelom latiničnim malim slovom „F“. Besciljno pomičem sadržaj ekrana dok mi se oči ne zaustave na linku koji je podijelio jedan od mojih „prijatelja.“ A tamo slika poznatog tamnoputog košarkaša širokog osmjeha i vijest: Nastradao u 41. godini života. Nastradala i njegova ćerka od 13. godina.

Uzburka se uvijek  javnost kada neko od poznatih, slavnih i uspješnih, na ovaj ili onaj način, napusti naš svijet. Davno sam pisanjem započeo diskusiju zašto žalimo samo slavne. Jedan od odgovora je bio „zato što su oni prekočili obično postojanje svojim djelovanjem.“ Sigurno da ničiji napor i doprinos životu ne treba umanjivati, posebno onih koji su se na bilo koji način izdvojili od prosjeka. Ranije me mučilo to razlikovanje u životu i u smrti; danas više ne. Žao mi je svakog ko odlazi i nestaje. Muči ne taj kraj i ta prolaznost, nestanak i smrt. Prolaznost posebno.

Prije par godina sam „naletio“ na jednu pjesmu koja meni na poseban način dočarava prolaznost. Otpjevao ju je Maxime le Forestier, umjetničko ime Brune Le Forestiera. Napisana davne 1972. godine, par godina prije rođenja Kobe Bryanta, pjesma nosi naslov „San Francisko.“ Catherine, sestra ovog muzičara, je osvojila prvu muzičku nagradu na festivalu u belgijskom gradu Spa. Sa dobijenim novcem je otputovala za San Francisko sa svojim bratom Brunom. Prijatelj im je dao adresu jedne hipi komune u kojoj su proveli neko vrijeme tokom boravka u Americi. Po povratku nazad, želio je da se zahvali za gostoprimstvo, ne znajući engleski jezik napisao je pjesmu.

 

Tekst govori o plavoj kući u kojoj je boravio i sreo osobe zvane Luk, Psilvija, Lizzard … Razdvojen vremenom i prostorom pita se gdje su oni i poziva ih da ga sačekaju. I muzika i tekst podsjećaju na sve one naše uspomene i ljude iz nekog ranijeg perioda našeg života koji je prošao i koji se nikada neće vratiti. I dok slušam muziku ove gitare sjećam se imena drugara iz djetinjstva koje dozivam i želim da se vrate. Njih možda i sretnem, ali vrijeme se ne vraća nikad.

Možemo iskoristiti preostalo vrijeme u beomskom oplakivanju prošlog vremena. U iščekivanju posebnog trenutka, posebnih osoba i mjesta. Selimović piše: „Na ostrvu žale za dinamikom gradskog života; u gradu žale za mirom ostrva. A svugdje se osjećaju kao stranci, usamljeni i rđavo smješteni. Možda i ne mogu drukčije. Boje se usamljenosti, ali se isto toliko boje tuđeg društva. Sam čovjek je prepreka za drugoga. Dugo su čekali da se nekako sprijatelje s ljudima u selu. Niko im nije prišao, niti su oni umjeli da priđu drugima. Niti su znali šta da očekuju. A onda su očekivanja prebacili na slučaj; doći će neko, odnekle, nekad. Još ga nema, ne znaju ni ko je, ni kakav je, ali će doći. Jedno vrijeme Ivan je ljeti dočekivao lađe koje su pristajale u luci. Više ne čeka. Živi.“

Umjesto žaljenja za onim čega nema i iščekivanjem bolje sutra, treba živjeti. Ostaje samo pitanje da pronađemo kako i zašto.

Narod

hypocrites

Jedni te isti ljudi
Bili su staljinisti
Pa antistaljinisti
Titovci pa antitovci
Marksisti pa antimarksisti
Komunisti pa antikomunisti
Bezotažbenici pa nacionalisti
Bogoborci pa bogoljupci
Bratotuci pa bratotvorci
Tako nisu ni odlazili
A tek je trebalo da dođu
Trebalo bi uzeti fotografije
Jednih te istih ljudi
U različitim godinama
I različitim ulogama
Pod različitim znamenjima
Uvećati ih i umnožiti
Pa poređati jednu pored druge
I oblepiti sve prolaze
Kud stupa ljudska noga
Da ih narod gleda i upoređuje

Matija Bećković (1990)