Šta odmara umni mišić?

“Ne tako davno, smatrao sam da je nezamislivo da radim na odmoru. Sjećam se dvonedjeljnih putovanja kad nisam bio ni u kakvom kontaktu sa šefovima, zaposlenima, pa čak ni prijateljima. Ali to je bilo kad sam putovao bez mobilnog telefona, tableta i laptopa, prije nego što sam zavolio da živim u neprestanom dotoku informacija i veza,” sjeća se Vilijam Folk.

Razmotrite kognitivni napor koji iziskuje naše novo uobičajeno opterećenje informacijama, tu navalu vijesti, elektronske pošte, telefonskih poziva, tvitova, blogova (ops!), razgovora, promišljanja o mišljenjima kojima svakodnevno izlažemo svoje kognitivne procesore. Ta neuralna vreva dodaje napetost postojećim zahtjevima da se nešto obavi. Odabir jednog izoštrenog fokusa traži da blokiramo mnoštvo drugih. Um mora da se bori protiv privlačne sile svega ostalog, da razvrstava šta je važno, a šta beznačajno. Za to je potreban kognitivni napor. Pomno fokusirana pažnja slabi – baš kao i premoreni mišići – kad je naprežemo do tačke kognitivne iscrpljenosti. Znaci mentalnog umora, poput pada djelotvornosti i porasta ometenosti i razdražljivosti, ukazuju da je umni napor potreban za održavanje pažnje potrošio zalihe glukoze koja obezbjeđuje neuralnu energiju.

Lijek za premorenu pažnju je isti kao i za fizički umor – odmorite se. Ali šta odmara umni mišić?

Pokušajte da promijenite režim rada iz kontrole odozgo u pasivnije aktivnosti koje polaze odozdo tako što ćete napraviti pauzu za odmor u umirujućem ambijentu. Najbolje okruženja te vrste su u prirodi. Ta obnova se odigrava kada prekinemo aktivan napor obraćanja pažnje, pri kojem um mora da suzbija distrakcije, i opustimo se i dozvolimo pažnji da je privuče bilo šta što joj se ukaže. Surfovanje po internetu, igranje video-igara ili odgovaranje na elektronsku poštu to ne čine.

Pametno je da se redovno isključimo; mir obnavlja fokusiranost i spokojnost. Ali deaktiviranje je tek pri korak. Važno je i šta ćemo potom uraditi. Šetnja gradskim ulicama i dalje zahtijeva našu pažnju – moramo da se probijamo kroz gužvu, izbjegavamo automobile i zanemarujemo trubljenje sirena i žamor gradske buke. Nasuprot tome, šetnja parkom ili šumom ne zahtijeva toliku pažnju. Čak je i sjedenje pored murala s prizorom iz prirode – naročito pored onog na kome je naslikana voda – bolje od sjedenja u kafiću na uglu.

iz knjige “Fokusiranost” Danijela Golemana

O prirodi ljudskoj

Eto, griješe, truju se, raspadaju se; preziru i nipodaštavaju svakog, mrze jedni druge; dužni su, lakomi, sramotni, ali svako od njih drži glavu visoko, oštro gazi, slobodno gleda, dobro jede, lijepo se nosi, nikog se ne boji i ne stidi, radi šta hoće, ima što želi.

– Niko im ništa ne može!

I kad se svi, ovako kako jesu, nađu na drugom svijetu (jer, često joj je iznemogla misao bježala tamo), njoj se sve čini – ma koliko da je grehota – da nijedno od njih neće oboriti oči ni pred sjajem Božjeg lica, i da će se i tamo oni izdići, izdvojiti od ostalih i vladati po svojoj volji i svojim zakonima.

Ivo Andrić, Mara Milosnica

Koga briga za patke?

Moja ćerka ide u osnovnu školu u različitim smjenama: jedne sedmice je jutarnja, a druge sedmice je popodnevna. Volim ove druge jer tada nemam obavezu ranog ustajanja. Priznajem svoj grijeh: volim da spavam. Ali kako zima prolazi i ljepši dani se bliže, sve manje i manje mi je problem da ustajem ranije. Nakon što naložim vatru (da, grijemo se na drva), a ona ustane i sa mamom se spremi za polazak, pristajem da odšetam sa njom tih sedamsto metara do škole. Nema neke posebne potrebe, ona već odavno ide sama i vraća se sama, čak i u zimskim popodnevnim časovima. Ali kako moja djeca rastu, a ja starim, tražim više mogućnosti i vremena da budem sa njima, makar na kratko.

Nakon što se izljubimo, pozdravimo i ostavim je pred školom, nastavim sa šetnjom. Radije bih se vratio nazad, pogotovo kad je pohladno, ali natjeram se na još jedan krug šetnje pored Vrbasa. Pređem rebrovački most i onda polako, nastavljajući da slušam podcast koga sam dan ranije započeo. Tim puteljkom u to doba dana kreću se uglavnom iste osobe: oni kojima je to najkraći put do posla i oni malobrojniji koji se u ranim jutarnjim satima odluče za hodanje, rekreaciju ili šetnju sa psom. Neki se već prepoznajemo.

A jutros je bilo i nekih novih stvorenja pored vrbaske staze za šetanje. Par pataka, valjda su patke, je odšetalo prilično podaleko od vode. Tačnije, dvije njih; bar sam ih ja toliko vidio. I stajale su tu u blizini staze, ne plašeći se ljudi. Dekica sa crnim psom, ne znam koje rase, mi je nešto dobacio sa klupe. Nisam ga čuo zbog slušalica, pa sam zamolio da mi ponovi. “Prekrasne su,” kaže čikica. “Da,” odgovaram ja želeći da budem kulturan dok vraćam slušalicu u uvo. Ali sam ipak zastao da napravim par (mutnih) fotografija telefonom jer su me zaista privukle da ih posmatram.

Koga briga za patke? Ko ima vremena da ih posmatra u rano jutro? Toliko obaveza i zadataka koje imaju kako zaposleni tako i nezaposleni, a jedan im je zajednički: preživjeti dan. A pataka ima, mnogo; ne znam im se ni broj vjerovatno. Web stranice koje sam proguglao daju podatak između 140 i 183 različitih vrsta pataka. Prosječna osoba poput mene ne bi bila u stanju prepoznati više od dvije-tri različite i potvrditi da su patke. Gdje god da smo odrasli i nastavili živjeti mi smo se odvojili od prirode, a naši potomci nastavljaju dalje i brže u tom lošem pravcu. Bilo da vjerujemo da su patke nastale evolutivnim putem ili da su rezultat direktnog Božijeg stvaranja u peti dan … one su nam daleke i nevažne. Kao i mnoštvo drugih bića i stvorenja oko nas. Naletih na drugu informaciju slučajno ovih dana: postoji 800 000 opisanih vrsta insekata. 800 000! Od toga 20 000 skakavaca, 170 000 leptira, 120 000 mušica, 110 000 mrava i pčela …Stosedamdeset hiljada a neki od njih ne žive duže od par dana. Ali šta nas uopšte briga za leptire i mrave. Jer, polako ali sigurno i stvorenje obdareno razumom i govorom takođe nam biva sve manje važno; pogotovo ako nije naše. Pa čak i da je naše: sjetimo se starih roditelja koji žive sami, bez igdje ikoga.

“Ode ti, Simane, daleko,” ponoviće mi neko riječe Ibrage Kolosa iz Andrićeve pripovjetke. A ja bih volio da mu odgovorim Simanovim riječima “Mogu ja danas da idem kud god hoću”, ali ne mogu. Kao i pred mnogima od vas, preda mnom su obaveze koje zahtijevaju da danas budu urađene i završene. A veliki dio njih obavljam(o) vezani uz ekrane i patke vidim(o) samo na slici. Ponekad. A trebalo bi da je drugačije. Trebalo bi se izboriti za to drugačije.

Naše okruženje

Jedna o poslednjih vremenskih nepogoda koja je nedavno pogodila ostrvsku državu Haiti podsjetila nas je kako ljudi još uvijek nisu ovladali prirodom. Potres od 7.0 na Rihterovoj skali mjerenja sa epicentrom oko 16 km zapadno od glavnog grada bio je najjači potres ikada zabilježen u tom području. Sva moderna tehnologija i naučna dostignuća u ovom slučaju kao da su bila bezvrijedna. I pored ogromnog napretka na svim područjima istraživanja, priroda i dalje uspijeva da iznenadi i, čini se, pobijedi u borbi sa čovjekom.

Sva ona velika obećanja o napretku i rješenjima globalnih problema koji muče ovu zemlju još juče su davana. Ona su se nazirala kroz razvoj i napretak tehnologije. Pogonsko gorivo je bilo učenje o evoluciji kojoj nema kraja: još malo, i čovjek je u poziciji da postane bog i sve druge samozvane bogove pobaca sa njihovog prijestola.

Sa druge strane, alternativa ovoj teoriji (evolucija je bila i ostala samo teorija, nikada dokazana naučna tvrdnja) stoji biblijski izvještaj o stvaranju čovjeka. Na kraju sedmice stvaranja, šestoga dana, Bog je stvarajući čovjeka izrekao ove riječi: „Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se miče po zemlji“ (1. Moj. 1:28). Vladajte, budite gospodari … riječi su koje još uvijek odzvanjaju u ušima čovjeka, samo što želi da do ovog cilja dođe svojim vlastitim putem, bez Boga i Njegove riječi.

Ovaj vid vladanja i upravljanja jako dobro je vidljiv u svakom poređenju bilo koje zemlje u razvoju sa visoko razvijenim zemljama. Dok se u jednima hrana baca i djeca goje, u drugima vlada nestašica i djeca umiru. Na svijetu još uvijek ima dovoljno hrane za sve, samo je ona nepravedno (sebično) raspoređena. Biblija tvrdi da je padom u grijeh čovjek izgubio ne samo vlast i upravljanje nad zemljom, nego i nad sobom. Njime je zavladala sebičnost koja je istisnula ljubav i moral. Mi više nismo gospodari zemlje, a jednako teško nam ide i upravljanje našim ličnim životima.

Početak rješenja ovog ljudskog problema je u jednom paradoksalnom potezu: predavanje vlasti (života) u Božje ruke. Onaj koji nam je jednom povjerio tu odgovornost, jedini je sposoban da to učini ponovo. Mnogi istraživači Biblije vide da se to može postići vraćanjem na početak, na kraj sedmice stvaranja, u sedmi dan, subotu. To je vrijeme koje je Bog posebno odvojio upravo za podsjećanje na naše početke. To je vrijeme kada ćemo shvatiti da smo i sami dio problema, a samim tim i dio rješenja: Povratak korijenima, povratak tradiciji. Onoj istinskoj, pravoj, biblijskoj.