Hvalisavi leptir

Legenda kaže kako je car Solomun hodao svojim vrtovima i razmatrao veličinu svojih djela  – on je upravo završio izgradnju veličanstvenog hrama. Iznenada je začuo žustri razgovor između dva leptira. Tradicija kaže kako je Solomun bio stručnjak u prirodnim naukama i vješt za tajanstvene jezike životinja; biblijski tekst bilježi da je Solomun „govorio o stoci i o pticama i o bubama i o ribama“ (1. O car. 4:33). Zato ne treba da je čudo, onda, da je Solomun mogao razumjeti šaputanje ova dva insekta.

„Sa jednim zamahom mog krila,“ hvalisao se gospodin Leptir svojoj ženi, „mogao bih razoriti ovaj hram.“ Nije potrebno reći da je gospođa Leptir bila impresionirana. Ona se divila svom snažnom mužu i njegovim moćnim mišićima. Ali Solomunu se to nije svidjelo i on je istog trenutka pozvao g. Leptira u svoju kancelariju. „Dakle,“ pitao je Solomun, „ja sam razumio da bi ti jednim zamahom svog krila mogao razoriti moj hram?“

„Ne! Ne!“ mucao je leptir, drhteći cijelim tijelom (ovo objašnjava naviku koju i danas vidimo među leptirima). „Ja sam se samo hvalisao ženi; ja sam samo želio njenu pažnju i njeno divljenje.“ Solomun se nasmiješio sa razumijevanjem, oprostio jadnom stvorenju i pustio ga da ode. Čim je g. Leptir izašao iz palate, sreo je svoju ženu koja je drhtala, koja je nestrpljivo čekala da sazna sudbinu svog muža.

„Šta ti je Solomun rekao?“ pitala je. Šireći svoja mišićava krila još jednom, pogledao je svoju ženu u oči i rekao, „Molio me da ne razorim njegov hram.“

Jacques Douqhan, „Ecclesiastes: All Is Vanity“

Poučavanje o poučavanju

Jednog je dana starac sreo mladog čovjeka koji ga je upitao:
– Sjećate li me se?
Starac je odgovorio negativno. Stoga mu je čovjek rekao da je nekad davno bio njegov učenik. Na to ga profesor upita:
– Ah da? I čime se baviš sada?
Mladić odgovori: – Učitelj sam.
– Oh, kako lijepo. Poput mene – odgovori starac.
– Eh da. Zapravo postao sam učitelj jer ste me upravo vi nadahnuli da budem poput vas.
Starac je bio znatiželjan te ga zamoli da mu ispriča kako je to moguće. I mladi čovjek mu ispriča ovu priču:
– Jednog dana moj prijatelj je došao u školu s prelijepim novim satom i ja sam mu ga ukrao. Ubrzo je prijatelj primijetio krađu i odmah se požalio našem učitelju, a to ste bili vi. Onda ste vi rekli svima nama u razredu: – Tokom današnjih predavanja ukraden je sat vašeg prijatelja. Onaj ko ga je ukrao, molim vas, neka ga vrati.
Ali ja nisam htio da ga vratim. Zatim ste vi zatvorili vrata i rekli ste nam da ustanemo kako biste mogli prekontrolisati naše džepove, jedan po jedan. Međutim, prije toga, rekli ste nam da zatvorimo oči. To smo učinili a vi ste pretraživali džep po džep i kad ste došli do mene, pronašli ste sat i uzeli ga. Nastavili ste pretraživati po džepovima svih drugih i kad ste završili rekli ste: – Otvorite oči. Pronašao sam sat.
Poslije mi nikad ništa niste rekli i nikad niste spomenuli taj događaj. Nikad niste otkrili ime onoga ko je to bio. Onog dana, vi ste spasili moje dostojanstvo zauvijek. A to je bio najsramotniji dan u mom životu. Nikad mi ništa niste spomenuli o tom slučaju. Iako zbog toga niste vikali na mene niti mi očitali moralnu bukvicu, ja sam razumio pouku. Zahvaljujući vama shvatio sam da je to način na koji treba postupati pravi odgajatelj. Sjećate li se, profesore, tog događaja?
A profesor odgovori: – Sjećam se slučaja s ukradenim satom i da sam pretraživao džepove svih učenika, ali se ne sjećam da si to bio ti. Jer … i ja sam zatvorio oči dok sam pretraživao džepove.

Ako imaš potrebu nekoga poniziti kako bi ga popravio, onda ne znaš podučavati.

Da li bi zaposlio sebe?

Na zidu u prijemnom odjeljenju u jednoj velikoj fabrici postavljen je zanimljiv natpis koji ovako glasi: „Kada bi ti bio vlasnik i kada bi došao ovde da radiš, da li bi zaposlio sebe?“ Ideja o tome da budeš sam sebi gospodar nije tako nepoznata i nova kao što se čini. Otprilike prije 3000 i nešto godina, car Solomun, čuven po svojoj mudrosti, napisao je sličan zaključak i tako ga sačuvao od zaborava: „Bolji je spor na gnjev nego junak, i gospodar od svog srca bolji je nego onaj koji uzme grad“ (Priče Solomunove 16:2).

Oni koji putuju po svijetu mogu da zapaze mnogobrojne spomenike podignute u čast ljudima koje su njihovi sunarodnici smatrali velikim. Među takvim ljudima nalaze se poznate vojskovođe – moćni generali i admirali. Međutim, Solomun ističe da je samosavlađivanje dostojnije poštovanja i predstavlja pravu veličinu u odnosu na svaku drugu pobjedu. Mjereno veličinama ljudskog iskustva osvajanje grada ili zemlje je znamenita pobjeda. Po božanskim mjerilima, imati kontrolu nad sobom – biti sam sebi gospodar – je mnogo veće dostignuće. Ova dostignuća nisu namijenjena samo odabranima. Ona su nadomak ruke svakome od nas! Svako je samom sebi najbolji prijatelj – ili neprijatelj!

Jedna žena oprala je rublje u kome je bilo mnogo velikih komada i objesila ga na uže. Uže se prekinulo i rublje je palo u prašinu, ali ona nije izgovorila nijednu riječ. Ponovo je sve oprala ali ovoga puta rublje je prostrla po travi tako da nije moglo da padne. Desilo se da je kasnije jedan pas prljavima šapama pretrčao preko njega. Kada je vidjela šta se dogodilo, ona je sjela i kazala: „Zar nije smiješno kako ništa nije obišao?“ To je prava veličina ali samo oni koji su prali ovako veliko rublje mogu da je prepoznaju.

  Samosavlađivanje ima vrlo značajno mjesto u životu. To je vrijednost koja stvara razliku između vođe i onoga koji se prepušta stihiji. Vođa je svaki čovek koji može da upravlja sobom. Ono što je Solomun napisao o gospodarenju nad samim sobom, još uvijek važi i uvijek će važiti. Bog nam daje neodređeni period vremena. Kako ćemo ga upotrebiti? Da li ćemo upravljati vremenom ili će vrijeme upravljati nama? Da li ćemo mi donijeti odluke za svoj život ili ćemo odlučivanje prepustiti okolnostima, drugim ljudima ili vremenu?  (A. Lone)

Svijet u kome živimo

Snijeg je padao cijelu noć. Pa sam ja ujutro u …

08:00 – Ustao i napravio snješka.
08:10 – Deset minuta kasnije je ulicom naišla feministkinja i pitala me zašto nisam napravio ženskog snješka.
08:15 – Poslušao sam je i napravio ju.
08:17 – Moja komšinica feministkinja mi je dala primjedbu zbog izgleda ženskog snješka govoreći kako on od nje pravi objekat i kako je to veliki problem ženskim osobama danas.
08:20 – Homoseksualni par koji živi nedaleko je podizao pesnice i mrmljao pitajući zašto nisam napravio dva snješka umjesto ovoga što sam uradio.
08:22 – Osoba koja je promijenila pol je pitala zašto nisam napravio snješka koji će prikazati njeno iskustvo.
08:25 – Vegeterijanci sa kraja ulice su se žalili zbog upotrebe mrkve umjesto nosa: to je ipak hrana i ona ne treba da se koriste u te svrhe.
08:28 – Neko mi je rekao da sam rasista jer je snježni par bijele boje.
08:31 – Musliman koji je prošao ulicom tražio je da ženski snješko bude sa burkom.
08:40 – Stigla je i policija govoreći kako je neko telefonirao jer su bila povrijeđena njegova prava.
08:42 – Ispostavilo se da je u pitanju moja komšinica feministkinja koja zahtijeva da uklonim metlu jer time ženi dodjeljujem kućne poslove i uskraćujem njenu mogućnost ostvarivanja van tog prostora.
08:45 – Stigla je i TV ekipa koja mi je postavila pitanje šta ukazuje na razliku između muškog i ženskog snješka? „Snowballs,“ odgovorio sam i bio optužen za stereotipno etiketiranje osoba na osnovu njihovih polnih osobina.
09:00 – Samo sat vremena kasnije već sam na vijestima bio predstavljen kao osumnjičeni terorista, rasista i homofob koji stvara probleme u teškim vremenskim uslovima.
09:10 – Pitali su me imam li saučesnika u ovom djelu? Nakon odgovora, moju djecu odvodi socijalna služba.
09:30 – Pripadnici krajnje ljevice, uvrijeđeni svime što se desilo, marširaju ulicom zahtijevajući da budem linčovan.

Pouka priče? Ne postoji pouka iz ove priče. To je samo opis svijeta u kome živimo.

Ispunjen život

Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu. Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.
„Ne treba nam dugo“ – odgovoriše ribari.
„A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?“ Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove porodice.
„Pa šta radite sa tolikim slobodnim vremenom?“
„Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom a popodnevni odmor provodimo sa svojim ženama. Uveče izlazimo u selo, sastajemo se sa prijateljima, družimo se i otpjevamo par pjesama. Naš je život ispunjen.“
Gospodin turista im predloži: „Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod.“
„I šta onda?“
„Uz veći brod ulovićete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati direktno sa velikim poizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Meksiko Siti, Los Anđeles ili čak Nju Jork! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!“
„Koliko bi nam vremena trebalo za to?“
„Dvadeset do dvadeset pet godina“.
„I onda?“
„Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milione!“
„Milione? Stvarno? A onda?“
„Onda možete otići u penziju, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom a večeri s prijateljima uz druženje i pjesmu.“
„Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?“ – upitaše Meksikanci.

Naravoučenije: „Jer šta je vaš život? On je para, koja se za malo pokaže, a potom je nestane.“ (Sveto pismo)