U svakom od nas postoje vješala

Nijednog trenutka nije ni pokušao da ikoga ubjeđuje, jer je odlično poznavao ljudsku prirodu; iskrenost bi smatrali slabošću i njegov bi ugled bio doveden u pitanje. Zato je pozvao nekoliko drvodjelja iz obližnjeg mjesta i naložio im da, prema nacrtu koji im je dao, naprave nešto na mjestu gdje se danas nalazi raspeće. Desetak dana mještani su danonoćno slušali udarce čekića, gledali majstore kako testerišu daske, zakivaju klinove. Po isteku tih deset dana, na trgu je osvanula neka džinovska skalamerija, prekrivena platnom. Tada je Ahab pozvao sve žitelje Viskosa da se okupe i prisustvuju otkrivanju spomenika. 

Svečano, bez ikakvih govorancija, uklonio je platno: bila su to vješala. Sa užetom, postoljem, i svim neophodnim dijelovima. Nova novcata, premazana voskom, kako bi dugo mogla da odolijevaju svim vremenskim neprilikama. Iskoristivši prisustvo mnoštva ljudi, Ahab je pročitao niz zakona koji štite zemljoradnike, podstiču uzgoj stoke, obezbjeđuju povlastice svima koji rade za dobrobit mjesta, dodajući da – otada pa nadalje – moraju da se poduhvate nekog poštenog posla, ili da se, u protivnom, odsele negdje drugdje. To je bilo sve što je rekao, a da nijednom nije ni pomenuo «spomenik» koji je upravo otkrio. Ahab nije vjerovao u prijetnje. 

Kad je došlo vrijeme da se raziđu, ljudi se podijeliše u grupice: većina je smatrala da je svetac obmanuo Ahaba, da je njegova hrabrost splasnula, da ga treba ubiti. Narednih dana, kovane su mnoge zavjere protiv njega. Ali ona vješala na trgu svima su toliko bola oči da su se pitali: čemu li služe? Nisu li namijenjena kažnjavanju onih koji ne prihvataju nove zakone? Ko je uz Ahaba, a ko protiv njega? Ima li izdajnika u našim redovima? 

Vješala su tamo stajala čitavih deset godina. Drvo je bilo otporno, samo su konopac povremeno zamjenjivali novim. Nikad nisu upotrijebljena. Nikad Ahab nije progovorio nijednu riječ o njima. Samo njihovo prisustvo bilo je dovoljno d ase hrabrost izrodi u strah, pouzdanje u sumnju, glasna hvalisanja u šapate pokornog prihvatanja. Poslije deset godina, kad je u mjestu konačno zagospodario red i zakon, Ahab je naredio da se vješala poruše, a da se od njihovog drveta na istom mjestu podigne raspeće. Ahab je doista poznavao ljudsku prirodu: nije želja za poštovanjem zakona ono što nas tjera da se pridržavamo društvenih pravila, već strah od kazne. U svakom od nas postoje jedna takva vješala.

Đavo i gospođica Prim

Priča o soli

Tiho i neosjetno uđe tako nesloga u seljačku zajednicu, i u prvo vrijeme i ne primjećuje se naročito. Tek nešto duža ćutanja i brži razlasci poslije jela. Zakretanje glave i kolebljivi pogledi pri susretima u poslu ili pri dodavanju nekog predmeta. Odmor i razonoda uvijek odvojeno i bez iskrene radosti. Jedva primjetni, sitni znaci. A ipak osjeća se da negdje u dubinama zajednice nešto vri i puca, kao vulkan koji će kad-tad izbiti. Nelagodnost raste. O svemu se govori više nego o onom što je uzrok spora i nesloge, ali u stvari svaki od članova misli samo o tom i u sebi postavlja pitanja i sprema odgovore, pa kad sukob izbije na površinu i prepirka prasne, svaki ulazi u nju sa već gotovim optužbama i spremljenim odgovorima na te optužbe.

Između soli i čovjeka, skupe a neophodne soli i kletog čovjeka kome uvijek nešto treba, ubacuje se ko god može i ko god stigne, i hrišćanski vlastelin i ta nova turska vjera i vojska, i trgovac Dubrovčanin i prekupci po gradovima, i skeledžija na vodi i haramija na putu, i carina i trošarina, i slučajna šteta i nezgoda. Dok sve to podmiriš i skloniš s puta, ti ogoliš i otančaš da ti poslije ni so ne pomaže. I šta dođe od tvog grumena soli do tebe? Dok svaki od njih samo jednom lizne, ne ostade ništa. I tako čovjek stoji na ovoj goloj i vjetrovitoj visiji, ore i kopa planinsku zemlju, lebdi i kapa nad stokom, a osoliti se često nema čim, jer svak od njegovog dijela pomalo krnji, a on ne može ni od čijeg. A so je život. Hrana i krv i toplina i snaga koju možeš u torbi donijeti i sačuvati za najgore doba godine, i za čeljad i za stoku.

… Čovjek se odmiče, ali dok god ne zaspi ne može da ne misli o onom što je čuo. A kad zaspi, on često sniva o soli i o zamršenim načinima kako bi se do nje moglo doći. O soli svi snivaju i u snu i na javi. So im se priviđa kao voda putnicima u pustinji. Tijelo mučeno potrebom vidi ono čega nema. I to ih zaluđuje i zavodi. Nepovjerenje se useljava među ljude, nepovjerenje i zla volja, pa svi sumnjaju jedni na druge i ogovaraju se i optužuju međusobno da kriju so i da potajno sole svoju čeljad i stoku. Da se pokrve, a ni oko čega.

Andrić

Hvalisavi leptir

Legenda kaže kako je car Solomun hodao svojim vrtovima i razmatrao veličinu svojih djela  – on je upravo završio izgradnju veličanstvenog hrama. Iznenada je začuo žustri razgovor između dva leptira. Tradicija kaže kako je Solomun bio stručnjak u prirodnim naukama i vješt za tajanstvene jezike životinja; biblijski tekst bilježi da je Solomun „govorio o stoci i o pticama i o bubama i o ribama“ (1. O car. 4:33). Zato ne treba da je čudo, onda, da je Solomun mogao razumjeti šaputanje ova dva insekta.

„Sa jednim zamahom mog krila,“ hvalisao se gospodin Leptir svojoj ženi, „mogao bih razoriti ovaj hram.“ Nije potrebno reći da je gospođa Leptir bila impresionirana. Ona se divila svom snažnom mužu i njegovim moćnim mišićima. Ali Solomunu se to nije svidjelo i on je istog trenutka pozvao g. Leptira u svoju kancelariju. „Dakle,“ pitao je Solomun, „ja sam razumio da bi ti jednim zamahom svog krila mogao razoriti moj hram?“

„Ne! Ne!“ mucao je leptir, drhteći cijelim tijelom (ovo objašnjava naviku koju i danas vidimo među leptirima). „Ja sam se samo hvalisao ženi; ja sam samo želio njenu pažnju i njeno divljenje.“ Solomun se nasmiješio sa razumijevanjem, oprostio jadnom stvorenju i pustio ga da ode. Čim je g. Leptir izašao iz palate, sreo je svoju ženu koja je drhtala, koja je nestrpljivo čekala da sazna sudbinu svog muža.

„Šta ti je Solomun rekao?“ pitala je. Šireći svoja mišićava krila još jednom, pogledao je svoju ženu u oči i rekao, „Molio me da ne razorim njegov hram.“

Jacques Douqhan, „Ecclesiastes: All Is Vanity“

Da li bi zaposlio sebe?

Na zidu u prijemnom odjeljenju u jednoj velikoj fabrici postavljen je zanimljiv natpis koji ovako glasi: „Kada bi ti bio vlasnik i kada bi došao ovde da radiš, da li bi zaposlio sebe?“ Ideja o tome da budeš sam sebi gospodar nije tako nepoznata i nova kao što se čini. Otprilike prije 3000 i nešto godina, car Solomun, čuven po svojoj mudrosti, napisao je sličan zaključak i tako ga sačuvao od zaborava: „Bolji je spor na gnjev nego junak, i gospodar od svog srca bolji je nego onaj koji uzme grad“ (Priče Solomunove 16:2).

Oni koji putuju po svijetu mogu da zapaze mnogobrojne spomenike podignute u čast ljudima koje su njihovi sunarodnici smatrali velikim. Među takvim ljudima nalaze se poznate vojskovođe – moćni generali i admirali. Međutim, Solomun ističe da je samosavlađivanje dostojnije poštovanja i predstavlja pravu veličinu u odnosu na svaku drugu pobjedu. Mjereno veličinama ljudskog iskustva osvajanje grada ili zemlje je znamenita pobjeda. Po božanskim mjerilima, imati kontrolu nad sobom – biti sam sebi gospodar – je mnogo veće dostignuće. Ova dostignuća nisu namijenjena samo odabranima. Ona su nadomak ruke svakome od nas! Svako je samom sebi najbolji prijatelj – ili neprijatelj!

Jedna žena oprala je rublje u kome je bilo mnogo velikih komada i objesila ga na uže. Uže se prekinulo i rublje je palo u prašinu, ali ona nije izgovorila nijednu riječ. Ponovo je sve oprala ali ovoga puta rublje je prostrla po travi tako da nije moglo da padne. Desilo se da je kasnije jedan pas prljavima šapama pretrčao preko njega. Kada je vidjela šta se dogodilo, ona je sjela i kazala: „Zar nije smiješno kako ništa nije obišao?“ To je prava veličina ali samo oni koji su prali ovako veliko rublje mogu da je prepoznaju.

  Samosavlađivanje ima vrlo značajno mjesto u životu. To je vrijednost koja stvara razliku između vođe i onoga koji se prepušta stihiji. Vođa je svaki čovek koji može da upravlja sobom. Ono što je Solomun napisao o gospodarenju nad samim sobom, još uvijek važi i uvijek će važiti. Bog nam daje neodređeni period vremena. Kako ćemo ga upotrebiti? Da li ćemo upravljati vremenom ili će vrijeme upravljati nama? Da li ćemo mi donijeti odluke za svoj život ili ćemo odlučivanje prepustiti okolnostima, drugim ljudima ili vremenu?  (A. Lone)

Ima svašta ali novo nema ništa!

– Ama ima od dobra bolje.
– Ima, može biti da ima, ali to – nije dobro.
– Zašto nije dobro, po čemu nije dobro?
– Pa eto, kako da ti kažem, kad je čovjek dobro, on zna na čemu je i sjedi s mirom, a to ”bolje” goni te da tražiš još bolje i … to kraja nema. Pusti!

Ima svašta i koješta, ali novog – ako ćemo pravo govoriti: nema ništa. Nema, nema, vjeruj ti meni! A to što neki pričaju nemoj ti da slušaš ni uzimaš srcu. Ništa to nije. Otkako je svijet postao, uvijek se među ljudima jedni isti konci pletu i mrse i raspliću, samo se ljudi mijenjaju, pa im to izgleda novo.

(Ivo Andrić, Priča o soli)