Poučavanje o poučavanju

Jednog je dana starac sreo mladog čovjeka koji ga je upitao:
– Sjećate li me se?
Starac je odgovorio negativno. Stoga mu je čovjek rekao da je nekad davno bio njegov učenik. Na to ga profesor upita:
– Ah da? I čime se baviš sada?
Mladić odgovori: – Učitelj sam.
– Oh, kako lijepo. Poput mene – odgovori starac.
– Eh da. Zapravo postao sam učitelj jer ste me upravo vi nadahnuli da budem poput vas.
Starac je bio znatiželjan te ga zamoli da mu ispriča kako je to moguće. I mladi čovjek mu ispriča ovu priču:
– Jednog dana moj prijatelj je došao u školu s prelijepim novim satom i ja sam mu ga ukrao. Ubrzo je prijatelj primijetio krađu i odmah se požalio našem učitelju, a to ste bili vi. Onda ste vi rekli svima nama u razredu: – Tokom današnjih predavanja ukraden je sat vašeg prijatelja. Onaj ko ga je ukrao, molim vas, neka ga vrati.
Ali ja nisam htio da ga vratim. Zatim ste vi zatvorili vrata i rekli ste nam da ustanemo kako biste mogli prekontrolisati naše džepove, jedan po jedan. Međutim, prije toga, rekli ste nam da zatvorimo oči. To smo učinili a vi ste pretraživali džep po džep i kad ste došli do mene, pronašli ste sat i uzeli ga. Nastavili ste pretraživati po džepovima svih drugih i kad ste završili rekli ste: – Otvorite oči. Pronašao sam sat.
Poslije mi nikad ništa niste rekli i nikad niste spomenuli taj događaj. Nikad niste otkrili ime onoga ko je to bio. Onog dana, vi ste spasili moje dostojanstvo zauvijek. A to je bio najsramotniji dan u mom životu. Nikad mi ništa niste spomenuli o tom slučaju. Iako zbog toga niste vikali na mene niti mi očitali moralnu bukvicu, ja sam razumio pouku. Zahvaljujući vama shvatio sam da je to način na koji treba postupati pravi odgajatelj. Sjećate li se, profesore, tog događaja?
A profesor odgovori: – Sjećam se slučaja s ukradenim satom i da sam pretraživao džepove svih učenika, ali se ne sjećam da si to bio ti. Jer … i ja sam zatvorio oči dok sam pretraživao džepove.

Ako imaš potrebu nekoga poniziti kako bi ga popravio, onda ne znaš podučavati.

Kao prvo, ne moram ja ništa!

Već nekoliko godina pišem svoja razmišljanja i dijelim ih na ovoj ovdje platformi. Napravio sam neki svoj raspored da svake srijede objavim po jedan tekst. Tekstovi nisu uvijek rezultat napora mojih moždanih vijuga nego ima i dosta onih koje prenesem sa drugih izvora (knjiga, web stranica, blogova). Ali ovim sedmičnim ritmom sam stvorio jednu vrstu obaveze samom sebi i, ponekad, dodatnog napora i opterećenja. Posebno to primjećujem u ovom periodu kada sam u procesu intenzivnog učenja stranog jezika. Nedostatak onog laganog toka misli koje se slivaju niz moje prste, preko tastature, na ekran kompjutera mi zaista smeta. U nekim trenucima se mozak ukoči i ne može da pronađe pravu riječ za misao koja ostaje u vazduhu. Pa se pitam, šta je to sve trebalo čovjeku u ovim godinama?

Sa druge strane, svakodnevno se suočavamo sa obavezama koje treba da budu ispunjene. Vjerovatno su najnapornije one koje se najčešće ponavljaju. Čak i kada uđemo u rutinu, one znaju da opterećavaju i mi čekamo trenutak da pobjegnemo od istih. Jedan vozač autobusa, zasićen problemima u kući i na poslu, uzeo je autobus i odvezao se stotinama kilometara daleko od svog mjesta boravka. Kampovao je u autobusu i uživao u novonastalom miru i tišini. Kada je pronađen i vraćen nazad, desilo se nešto neobično. Štampa, radio i TV su mu u svojim izvještajima o ovom njegovom činu bili veoma naklonjeni. Dok se u društvu određenih službi vraćao autobus nazad, mnogi ljudi su izlazili pored puta i pozdravljali ga kao heroja. On je u stvari učinio ono o čemu mnogi dugo sanjaju – činilo se kao da je pobjegao od svojih obaveza i problema. Iako svi znamo da se baš ništa ne postiže ovakvim stavom: ono od čega smo željeli pobjeći (loši odnosi, problemi, obaveze) čekaju nas na istom mjestu gdje smo ih ostavili.

Meni lično je pomogla podjela obaveza i poslova u četiri kategorije: važno i hitno, te njihove suprotnosti: nevažno i ono što nije hitno. Međusobnim sučeljavanjem ovih kategorija dobijamo četiri nove podvrste obaveza i poslova:

  1. važno i hitno
  2. važno i nije hitno
  3. hitno i nevažno
  4. nevažno i nije hitno

Klasifikacija obaveza koje nastaju kombinacijom četiri – gore spomenute (važno, nevažno…) – kategorije olakšavaju izvođenje svih obaveza. Prve obaveze koje dobijamo tim putem, važne i hitne (1), traže naše trenutno djelovanje: one se ne mogu odlagati. Druga vrsta, važnih ali ne tako hitnih poslova i obaveza (2) daje nam prostor da izaberemo kada ćemo se njima pozabaviti. Zadaci koji su okarakterisani kao nevažni daju nam mogućnost da ih se potpuno riješimo i to na dva načina. Ono što mora brzo da se uradi, a nije važno – ukoliko za to imate mogućnost – prenesite na nekoga drugog (3). Možda nađete nekoga ko voli više od vas da se bavi takvim stvarima. Na kraju, ono što nije važno i nije hitno (4), možete u potpunosti da napustite. Smatram da u ovu poslednju kategoriju (onoga što nije hitno i nije važno) spada mnogo više pojava oko nas nego što to mislite. U poslednje vrijeme se bavim pokušajima da sve takve pojave koje uzimaju moje vrijeme i energiju uklonim iz svog iskustva. Pronašao sam ih mnogo više nego što biste ikada pomislili da ih ima. A posebno su vezani uz upotrebu kompjutera, interneta i društvenih mreža. Tako izreka „Kao prvo, ne moram ja ništa“ čini se da zaista zaživljava u našoj stvarnosti. U suprotnom, uvijek možete da „posudite“ autobus javnog prevoza i odvezete se daleko od svojih obaveza i problema. Mada, nisam siguran da će vam klicati, kao u priči, kada se budete vraćali nazad.

Jevanđelje srijedom: Matej 20. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

U jevanđelju po Mateju 20. poglavlju zapisano je nekoliko događaja ili tematika. Sve se, kao što je i inače slučaj u jevanđeljima, tiču Isusa, njegovih učenja ili susreta sa ljudima. Tu se nalazi:

  • Priča o radnicima u vinogradu
  • Treće Hristovo predskazivanje svog stradanja
  • Molba majke sinova Zavedejevih
  • Borba Hristovih učenika o prvenstvo
  • Hristov susret sa dva slijepca

Svaki od ovih tekstova je jako bogat porukama i poukama za današnjeg čitaoca koji želi da svoj život uskladi sa Hristovim. Pokušaću ukratko načeti bar po jednu misao iz svakog odjeljka.

1. Priča o radnicima u vinogradu 

Starozavjetni proroci su vinograd upotrebljavali kao metaforu za jevrejski narod (Isaija 5:7). Rad u vinogradu je predstavljao rad za vlasnika vinograda: ispunjavanje uloge koju je Bog povjerio jevrejskom narodu. Stil ove priče se uklapa i u kolektivni i individualni način čitanja. Bog poziva radnike i obećava im poštenu nadoknadu za rad. Onaj koji poziva izlazi nekoliko puta tokom dana, čak i onda kada je ostalo još samo malo vremena za rad. Skoro svaka Hristova priča ima element iznenađenja; ni s ovom nije drugačije: isplata počinje od poslednjih do prvih i svi primaju jednak iznos. Najviše se čude oni koji su došli prvi, jer su poredeći se sa poslednjim, očekivali veći iznos od dogovorenog. Ne treba izostaviti: iako su primili sve po dogovoru, vikali su na vlasnika vinograda (Matej 20:11). Ono što ih je naljutilo je bilo ideja izjednačavanja, uravnilovka. Oni nisu bili oštećeni; problem je nastao što su drugi bili predmet gospodarevog milosrđa.

2. Treće Hristovo predskazivanje svog stradanja

Putujući za Jerusalim, Isus podsjeća svoje učenike na Njegov kraj koji se približava. Oni, naravno, i dalje ne slušaju, iako je ovo treći put što Isus ponavlja. Molbu majke Jakova i Jovana te raspravu ko je najveći treba posmatrati u kontekstu Hristovog stradanja.

3. i 4. Molba majke sinova Zavedejevih i Borba Hristovih učenika o prvenstvo

Bez obzira šta mislili o Isusu iz Nazareta, o Njegovom identitetu, činjenica koja se ne može poreći jeste da je vodio život onoga koji služi drugima. Oni koji su ga posmatrali mogli su da kaže da „prođe čineći dobro“ (Djela 10:38). Njegov život službe i žrtve, u samom početku, nije dovoljno uticao na Njegove učenike. Oni su živjeli pokušavajući da ispune svoj san. Ovu cijelu situaciju najbolje prikazuju Hristove riječi, koje su i opis i propis:

„Znajte da knezovi narodni zapovijedaju narodu i poglavari upravljaju njim.
Ali među vama da ne bude tako, nego koji hoće da bude veći među vama, da vam služi,
I koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga
Kao što ni sin čovječji nije došao da mu služe nego da služi
I da dušu svoju u otkup da za mnoge.“ (Matej 20:25-28)

5. Hristov susret sa dva slijepca

Za kraj ovog poglavlja ostavljena je molba dvojice slijepih ljudi koji traže od Hrista da im vrati fizički vid. U kontekstu cijelog jevanđelja, postoji paralela između fizičkog i duhovnog sljepila, o kojoj možda najizrazitije piše jevanđelista Jovan (Jovan 9. poglavlje). Jedna od karakteristika Hristove službe je bila u pomaganju ljudima da adekvatno posmatraju ovaj svijet i da ga ispravno vrednuju. „Ja dođoh … na ovaj svijet, da vide koji ne vide i koji vide da postanu slijepi“ (Jovan 5:39). Dvadeseto poglavlje Matej završava molbom slijepaca koju Isus ispunjava: „Gospode, da se otvore oči naše“ (Matej 20:33). U slučaju Hristovih učenika ta promjena se ostvarila: svaki od njih je vodio život službe i završio ga žrtvujući se za druge.

Čitaoci jevanđelja tek treba da odluče za sebe.

Jevanđelje po majmunu

Prošle sedmice  pogledah poslednji nastavak popularne franšize o majmunima, Planet of the Apes. Toliko mnogo zanimljivih poruka u tom filmu. Dijelim nekoliko ideja kojih se još uvijek mogu sjetiti:
1. Razlike i različitost: govori se o dvije grupe bića, ljudi i majmuni. Možemo se pitati za šta nas sve mediji pripremaju kroz ovakve filmove, ali je jasno da su ljudi svjesniji danas potrebe za zaštitom onih koji su različiti i drugačiji. I kako i oni imaju prava i potrebe i slobode. I da, nisu u pitanju samo seksualne manjine, koje su dobile medijski prioritet, nego one druge i ostale o kojima se malo kada priča. 
2. Kritika imperijalizma i kolonizacije: nemoguće je ne vidjeti ideje holokausta izmiješane sa nacizmom i drevnim Rimom. Vojska maršira svako jutro i pozdravlja zaluđenog vođu uz (američku) zastavu i himnu. Prisilni rad bez osnovnih uslova za preživljavanje nije samo stvar prošlosti nego za mnoge sadašnjosti ali i strah da se ništa neće promijeniti ni u budućnosti.
3. Vrijednost i važnost porodice: da li je to zbog toga što su emocije „usađene“ u životinje pa one dolaze tako jako do izražaja? Ili jednostavno svaki put kad vidimo ljubav roditelja prema djeci mi shvatamo da je to ono suštinsko i najvažnije? Šta god bilo, jako moćno je prikazana ljubav Cezara prema svojoj porodici, čak i u njegovoj želji da ih osveti. Sa druge strane stoji vojni zapovjednik koji skreće umom nakon što ubija svog sina koji je napadnut virusom opake bolesti. Odnos roditelja i djece uveliko određuje cijeli naš život. Mislimo o tome i uradimo nešto pozitivno za naše najbliže i najdraže.
4. Evolucija i revolucija: tvorci filma očigledno vjeruju da su čovjekoliki majmuni stvarni preci homo sapijensa. Iako spominju mnoštvo biblijskih i evanđeoskih termina (o njima  kasnije), stoji misao da su ovi primati sposobni za mnogo više od onoga što smo do sada mislili o njima. Ne samo da nauče ljudski jezik, nego su i njihove analitičke sposobnosti daleko iznad nekih ljudi. Jasna je poruka da se evolucija nastavlja. Sa druge strane, kroz borbu za moć i podizanje revolucija ljudska vrsta stagnira i postoji mogućnost da nestane. Da bi to spriječili (neki) ljudi prihvataju uvriježeno mišljenje da jači opstaju i zbog toga žele da unište oni koje smatraju nižom vrstom. Među njima postoje i pozitivni primjeri, utjelovljeni u bolesnoj djevojčici koja nastavlja svoj život sa majmunima. Ona dobija simboličko ime Nova (novorođenje nastaje druženjem sa drugačijima) jer je ona drugačija od svog roda koji želi da uništi majmune.

5. Svaki film i priča imaju istu strukturu, još davno je to utvrdio Vladimir Prop. I ovaj ima heroja koji prolazi kroz svoje lične krize i borbu sa ”mrakom u sebi.” Kao i svaki pravi heroj, on pobjeđuje sebe (odustaje od osvete) i ostaje pozitivan do kraja. Nemoguće je ne vidjeti biblijsku sliku Isusa Hrista u Cezaru. Možda bi neki hrišćani na ovu rečenicu reagovali poput nekih Muslimana na karikature Muhameda. Kako god, i Cezar je razapet i žedan, a jedan iz njegove vrste – izdajnik – mu se ruga i zlostavlja ga. Cezar poziva svoje ne jedinstvo i uvjerava ih da su samo tako snažni. Za razliku od majmuna Kobe, uči ih da majmun ne smije ubijati majmune. Ima tu i mojsijevskih momenata: vođenje u obećanu zemlju i umiranje pred istom. Cezar je vidi izdaleka, oni sada mogu i bez njega, jer su druge potencijalne vođe spremne za svoj zadatak: Moris progovara na samom kraju, a Cezarov sin Kornelijus je spašen.
6. Zlo biva kažnjeno: u današnjem svijetu relativizacije, lijepo je podsjetiti se ove misli i pokušati vjerovati u nju. Zlo i nosioci istog neće trajati vječno. Za razliku od mnogih drugih filmova u kojima je za uklanjanje zla potrebna nadčovječanska snaga glavnog junaka, ovdje je drugačije. Zlo samo sebe uništava: vođu napada bolest i on izvršava samoubistvo, a sve ostale zatrpava lavina izazvana detonacijama. Da li je to naučavanje o postojanju božanske pravde ili o nasumičnom djelovanju sila priroda? Trenutak pokretanja lavine je previše tačan da bi bio slučajan.
7. Ideja žrtvovanja za druge je neizostavna u skoro svakom filmu. Zašto je to tako? Zašto je upravo ova ideja nezaobilazna i obavezna kao glavno pokretačko sredstvo najviših vrijednosti i najdubljih emocija? Jedan od odgovora na ovo pitanje je dao i Meša Selimović sledećim riječima: „Poslanstvo Isusa Hrista, svejedno da li se naziva Isus Hrist, Isus Krist ili Isapejgamber, to je najljepši i najplemenitiji simbol koji je čovječanstvo stvorilo. Otkako mi je dr Drago D. ukazao na njegovu ljepotu, sve do danas – mada već odavno ateista – nisam otkrio ništa ljepše i sadržajnije: čovjek koji svojom patnjom iskupljuje grijehe drugih ljudi – to je grandiozna moralna i poetska slika najvećeg humaniteta, i ostala je neokrnjena bez obzira na sve devijacije hrišćanstva.“ Kao ateista, on vjeruje da je čovjek stvorio ovaj simbol. Onim drugima je ovo istorijska stvarnost i činjenica. Krajnje je vrijeme da nas, koji vjerujemo u istinitost ovog simbola, on/On potakne u pravom pravcu djelovanja i razmišljanja.

Što je kleta para!

img_5765Pođem ja u čaršiju nizbrdo. Držim ruku u džepu od gunja i okrećem dvije akče, dvije tanke malene pare, sve bježe između prstiju, i što se više spuštam one, čini mi se, sve manje bivaju. Nisu to zdrave akče kao što su nekad bile kada sam za akču kupovao svijeću i po oke soli, ali ovo sada trgovci digli cijenu pa po oke soli akča, a svijeća akča. Znamo, obje potrošiti ne smijem, jer kud sam onda pristao, a za jednu što ću prije da kupim? Preturam ja među prstima one dvije nesrećnicu. Ispustim jednu u džep: so. Uzmem onu iz džepa, a ispustim onu prvu: svijeća. Ali nikako obje zajedno za jednu akču. A jedno bez drugog ne biva, jer u mene su djeca mimo svijet. Eto, recimo, kupiću svijeću, a neću so. Dobro, lijepo se vidi večerati i leći, alii sad druga muka: ono dvoje muške djece neće da srkne čorbe. Nije ovo čorba, kažu i plaču i biju kašikama o siniju (niska trpeza), dok se ja ne naljutim pa ne izbijem oboje. Oni pobjegnu pod jorgan, ali u snu još jecaju, jer bijen i sit nije jedno isto. A meni ih žao, iako neću da pokažem, pa mi i ono što sam pojeo onako neslano udara na nos od velike žalosti.

A opet, ako kupim so, onda – večeramo u mraku. Lijepo se djeca nakusaju slane čorbe sa ljebom, kakav je da je, ali ona moja najstarija razmažena i sve na neko gospodstvo sluti, pa neće da okusi. Ne vidim je, a znam, onako u mraku, da krivi usta na plač i čujem kako šapuće i traži da se zapali svijeća, «makar ovolicna», da rastjera mrak. Kusaj, kažem ja, budalo, dok imaš šta. Treba ti svijeća! Božje sunce je sirotinjska svijeća. Ali ona svoje pa svoje, hoće svijeću. Hvata mi se za rukav. «Ne mogu» – kaže – «babo, nije ma slatka večera pa da je begovska ovako u mraku». Ja je guram od sebe i tobože se ljutim, a dolazi mi da zaplačem zajedno sa njom.

0ea99c92f8c3c47142af9e8982614af5I dok tako, silazeći nizbrdo, mislim o svemu tome, dođe mi teško, stegnem onu taknu akču među prstima svom snagom i kažem sebi: «Ama kupiću i so i svijeću, pa makar poslije svi pomrli u mraku od gladi». A kad stignem kod Nanića na dućam i pazarim, kaže mi onaj momak njegov, ćelo: «Kriva ti ova jedna akča, nešto savijena». I igra se njome ne dlanu. A ja ga samo gledam, pa najposlije, ne mogu više nego planem: «Kriva? Slušaj, momče, krivo je meni otkad znam za sebe, nego mjeri so ili ja odoh kod drugoga».

Vraćam se kući. U torbi so, za kapom zadjenuta svijeća, a ruke u džepu prazne, prazan i džep. Dok sam silazio mogao sam da se razgovaram barem sa one dvije akče, a sad – sam sebi ne umijem dvije riječi da kažem. Što je kleta para! Dok imaš u džepu, pa makar i dvije, nekako si drugi čo’jek i u glavi i na jeziku. K’o krila da imaš! A ovo sada, svakom se sklanjaš s puta, svako ko da si nešto kriv. I samo jedno misliš: pare odoše, so će se pojesti i svijeća će sagorjeti. A onda? Mračno i neslano. I ne mili mi se ova svijeća za kapom kad pomislim da je valja zapaliti, a opet se sve mašam rukom za nju, pipam da li je na svom mjestu i pretrnem od pomisli da bih je mogao izgubiti. Svaki strah na siromaha čovjeka. Tako se čovjek muči i kad ima nešto da kupi, a već kad nema, onda kao da ni njega nema; još gore, jer je živ a živjeti mu se ne da. I sad ti meni kažeš: «Ostavi to!» Ostavio bih ja njega, ali neće ono mene. Ja opet kažem, pa kad bih znao da ću zbog toga sutra poginuti, da nešto tu ne valja, pa ne valja. Ili para nije dobro raspodijeljena po svijetu, ili so i svijeće i druga potreba. Nije, pa nije.

Ivo Andrić