U ime Boga

Jednog dana sjedio sam na obali rijeke.  Izvadio sam iz vode okrugao kamen i slomio ga.  Unutra je bio potpuno suv.  Kamen je ležao u vodi veoma dugo, ali voda nije prodrla u njega.  Tada sam pomislio da se ista stvar dogodila sa ljudima u Evropi.  Vijekovima su okruženi hrišćanstvom, ali hrišćanstvo nije prodrlo i ne živi u njima. 

David A Yallop, „U ime Boga: Istraživanje ubistva pape Jovana Pavla I“ (strana 56)

Pravda za sve

Bilo je to, sad već davne, 1996. godine. Upisao sam srednju elektrotehničku školu u Banjaluci pa me je drugar zamolio da mu kupim jednu kasetu u tamošnjem „šoping centru“, na čijem mjestu se sada gradi sportski centar, koliko čujem. U pitanju je bio četvrti po redu album američkog heavy metal benda Metallica, „And justice for all“ objavljen 1988. godine. Na omotu te audio kasete bila je slijepa boginja pravde, vezana konopcima čiji su tasovi izvrnuti pod teretom novčanica.

Ako nastavite pravo Jevrejskom ulicom, nekih tristotine metara dalje, stićićete do centra grada Banjaluke, ispred popularne „robne“ kuće Boska. Tu se već šezdesetak dana održavaju protesti velikog broja građana sa ciljem rasvjetljavanja slučaja nestanka i ubistva Davida Dragičevića (21) iz Banjaluke. Ucvijeljeni otac je siguran da zna krivce za smrt svog sina, za šta je prvobitna istraga utvrdila da je nesrećni slučaj. Opozicija optužuje vlast, vlast (tačnije neki njeni predstavnici i korisnici) se brani predstavljanjem protesta kao pokušajem još jedne od obojenih revolucija već sprovedenih širom svijeta od strane vodećih sila. A ožalošćeni otac, sa mnogima koji ga podržavaju, traga za pravdom.

Rođen sam u banjalučkoj bolnici, kao i moj sin tridesettri godine kasnije. U tom gradu sam završio srednjoškolsko obrazovanje i proveo predivnih šest godina sa svojom porodicom. Vrbas, Kastel, Gospodska, Banj brdo … a posebno ljudi koji žive na tim prostorima ostaju zauvijek u mom srcu. Nisam imao mnogo negativnih iskustava: i tih par blijede sve više  ostavljajući mjesta u sjećanju samo na ona ugodna. I zato sa tugom pratim i gledam sve što se dešava u tom gradu.

„Pravda za Davida.“ Roditelji, kao i mnogi drugi, ne mogu se pomiriti sa činjenicom da jedno dijete nastrada i da se to završi kao da se ništa nije desilo. Mi se zaista nikada ne bi smjeli pomiriti sa omalovažavanjem vrijednosti ljudskog života. A uveliko smo u tome: nastradali ljudi već odavno nemaju ni ime ni svoju istoriju nego samo broj i statistiku. Nisu tome doprinijeli samo filmovi sa bezbrojnim imaginarnim mrtvima nego i prethodni nemili, ratni događaji sa naših prostora gdje su mrtvi bili vrijedni samo ako su bili „naši“, a ne „njihovi.“ Sad smo se odjednom probudili: bolje ikad nego nikad. Osjećaji za uzvišenije vrijednosti mnogo su jači kada se dotaknu nas i naših najmilijih.

Da li je pravda uopšte dostižna? U kakvom obliku treba da stigne? Kakva satisfakcija se dobija pronalaženjem odgovornih i njihovim kažnjavanjem? Ovim ne negiram potrebu za istim, nego samo glasno razmišljam i pitam se. Ne znam kako bih ja reagovao da sam na mjestu Davora, Davidovog oca; znam samo da ne bih volio da budem u njegovoj koži. I da bih volio da u toj situaciji ne bude nikad niko drugi nikad više.

Dok ovo pišem, sjetio sam se pjesme koju je na Prvom đurđevdanskom festivalu devedesetčetvrte u Banjaluci otpjevao Stefan Nikić. Nisam nikada uspio da poslušam tu pjesmu a da ne zaplačem. U pjesmi dječak pjeva:

„Kad stane rat i snjegovi,
Moj će tata meni doći,
Kad stane rat i mrazevi,
Moj će tata da me zagrli.

Kad stane rat stigne proljeće,
Moj će tata da mi dođe,
Kad stane rat, sunce nasmiješi,
Moj će tata da me poljubi.

Ja neću lutke krpane ni lopte šarene,
Želim samo da se, da se tate kući vrate“

Rat se završio, neke su se tate vratile, mnoge druge – i naše i njihove – nisu. Mnogo toga se promijenilo, a mnogo toga ostalo isto. Strašno je i tragično što nas sada ne napuštaju samo odrasli nego naša djeca i to na najgori mogući način. Ja nemam nikakvo rješenje ni odgovor, samo žalost i ogromnu tugu što rat – između dobra i zla – još uvijek traje. Činjenica ostaje da bi se mnoge posledice tog rata mogle smanjiti i ublažiti ukoliko bismo se odlučili za dobro. A to dobro mora da bude dobro i za druge, ne samo za mene. Davoru – i svakom drugom roditelju koji je izgubio svoje dijete – mogu samo da ponudim svoju molitvu da mu Bog pomogne i da snage za dalji život bez svog djeteta.

„… čekam vaskrsenje mrtvih, i život budućeg vijeka“ (Simvol vjere) 

Traganje za pravdom

what-is-justice-1Ko nije doživio nepravdu? Volio bih da upoznam takvu osobu i shvatim kako joj je to uspjelo. A svi ostali koji jesu vjerovatno će bolje razumjeti ovaj tekst. Da odmah razjasnim: nisam ja u pitanju. Ne kažem da nisam nikada doživio nepravdu, nego nisam ovaj put. Pišem o svom prvom susretu za tuđim traganjem za pravdom kroz sudski proces.

Nisam morao biti tamo, ali sam odlučio da budem i dopustili su mi. U glavi sam imao sve silne slike suda iz filmova, poput Nekoliko dobrih ljudiZakon u Los Anđelesu, i slično. Ne zato što vjerujem da sve što vidim na televiziji je istina nego što nisam imao nikakvo drugo iskustvo sa sudom osim ovog vizuelnog, koje će se ispostaviti sasvim pogrešno.

Pri samom dolasku pred zgradu suda prvi, iako mali, šok. Iz auta izvode nekoga koga su uhapsili ko zna zbog čega, otvaraju se zadnja vrata vozila i izvode žensku osobu srednjih godina. Šta li je ona skrivila? Priznajem, prva misao je bila vezana za nekakvu ilegalnu trgovinu čarapama na nedozvoljenom mjestu ili neplaćeni porez. Valjda nije nikoga ubila, ili nešto gore, ako toga ima. Sa druge strane, mnogi od onih o kojima stalno slušamo u medijima, koji su pronevjerili silne tuđe novce i dalje su na slobodi i dalje se pojavljuju na tim istim medijima. „Zakoni su paučina kroz koju prolaze velike muhe, a u koju se hvataju male“ (Honoré de Balzac). Prva primjedba pravdi ili nepravdi: nekako su ova dva termina teška za razlučiti.

l_a_law_8-h_2016Ulazimo kroz ona vrata što pište, cijelo jutro se pokušavam sjetiti kako se zovu. Neću da googlam neka ostane tako. Traže da ostavimo telefone! A ja dobio na poklon novi prije dvije sedmice. I šta da radim bez telefona, mislio sam čitati kindle knjigu kad bude dosadno? Neumoljivi su. Ili bolje reći nezainteresovana (ženska osoba je u pitanju) koja mi je samo rukom pokazala na ormarić sa ključem gdje treba da ostavim telefon. Kasnije, tokom sudskog procesa, jedan od advokata razgovara na telefon: usred rasprave! Da li je to druga primjedba (ne)pravdi ili mi se čini?

Čekamo pred vratima da počne. U jednom ćošku tužitelj sa advokatom i svjedocima, u drugom tuženi sa istima. Poznajem obe strane, veoma dobro. I oni se poznaju, ali se to trenutno ne vidi, i čini mi se, tužitelj je manje zainteresovan za to poznanstvo u ovom trenutku. Počinje, pozivaju nas unutra. A to „unutra“ je moje sledeće razočarenje: prostorija 3×5 m, nečiji špajz je veći. Dobro, možda i 4×6, ali sigurno nije više. Sudija i zapisničar, obe ženske osobe; dakle, sudijinica i zapisničarka (gender inclusive language je komplikovana stvar za mene). Samo šest stolica, većinu vremena sam stajao ili sjedio na prozoru i radijatoru: osim kada je stajao advokat – onda bih sjeo na njegovo mjesto.

c7f62898-e06d-4e1c-9a3c-5dd245a9cc7dNakon popisa prisutnih počinje ispitivanje svjedoka. A meni muka u stomaku: jesam li ja toliki slabić ili je to normalna reakcija? Nisam kriv, nisam svjedok, ne tuže mene … ali svejedno. Ružno iskustvo sa još ružnijim osjećanjima. Pauza. Prilazim tužitelju, grlimo se i pitamo za zdravlje i porodicu. Kaže, „mora ovako, nema prekida bez obzira na sve ponude druge strane. Ovo je laž, Bog sve vidi.“ Eh, to isto misli i ona druga strana. Valjda su zato i na sudu. I sad to neko treba razriješiti, te njihove nedoumice, razmirice, sukobe, tužbe i žalbe. Ovdje je najveća (moja) primjedba pravdi i nepravdi!

Posmatram sudijinicu dok zaustavlja svjedoke i suflira zapisničarki šta da se unese, a šta da se obriše. Zar to ne ide drugačije, zar ta što zapisuje ne može sve da hvata redom i unosi bez usmjerava? Zašto stalno prekidanja i molba da se govori sporije da bi moglo da se „stigne“? Šta je s ovim:

„Zapisničar treba pisati brzo kako bi stigao zapisati sve što se govori. Medjutim, čovjek piše sporije nego što govori. Zapisničar zbog toga zapisuje samo najvažnije. Ako je, medjutim, važno zapisati sve, služi se stenografijom. Stenografija je skraćeno pismo s posebnim sustavom znakova koje omogućuje brzo zapisivanje govora. Stenografira se na posebnom papiru za stenografiju, a naknadno se stenogram dešifrira i strojno prepisuje. Vrsni stenografi, koji tako brzo stenografiraju da je u zapisniku sastanka zabilježena svaka izgovorena riječ, nazivaju se debatni stenografi. Postoje i posebni strojevi s tipkovnicama na kojima su stenografski znakovi.“

Ništa. Mi smo u špajzu gdje nema stolica a daleko je sunce. Napolju pada snijeg. Sudiji i advokatu postaje dosadno i ubrzavaju proces. Čak to i čini advokatica tužitelja koji pred sobom ima zadnjeg, glavnog (krunskog, je l’?) svjedoka. Poslije svakog pitanja, sudija pita ima li još pitanja, dajući time znak da se privodi kraju. To i čine. Izlaze svi, ja se vučem polako zadnji da još šta vidim, čujem i razumijem. Imam i šta: sve troje (sudija i dva advokata) se slažu: dugačko ovo bi, treba to skratiti. Ha! Jesam li ja to dobro čuo!? A gdje je interes za pravdu, za istinu? Jadni svi oni zaneseni i prevareni koji ovdje dolaze po pravdu.

cima_da_conegliano_god_the_fatherJoš davno su neki mislioci tvrdili kako sve što vidimo na zemlji ima svoj idealni pandan u svijetu ideja. Vjerovatno ljudi imaju tu misao u glavi kad se odlučuju za sudske procese: ima negdje pravde, samo je treba pronaći. Pravda je spora ali dostižna, mislili su i oni u Sluga Jernej i njegovo pravoProces, Jazavac pred sudom pa i Priča o kmetu Simanu … i utvrdili da je „nemoguće reći gdje se zakon zaustavlja i počinje pravda“ (Arthur Bear). A ako se već zanosimo idealima, možemo i drugima, zapisanim u jednoj staroj knjizi, koja je mnogim ljudima osnovni izvor informacija o životu, smrti, nepravdi i pravdi. U toj knjizi stoji da:

  • postoji glavni Sudija koji će jednog dana presuditi pravedno (jev. po Mateju 25:32, 1. Petrova 4:5)
  • smo pozvani na praštanje i izmirenje van sudskih procesa (jev. po Mateju 6:12, 5:25)
  • smo pozvani na radikalno prihvatanje štete (1. Korinćanima 6:7)
  • je na ovoj zemlji pravda teško dostižna (knjiga proroka Isaije 59:14)
  • smo svi sebični i nepravedni (1. O carevima 8:46, Rimljanima 3:23)

Ovi prinicipi bi nas trebali usmjeravati prije nego dođe do sudskih sporova. A kada dođe, onda se molite Bogu – vjerovali u njega ili ne – jer vam to jedino preostaje s obzirom na zemaljsku pravdu i sudske procese.

Isus i grešnica

U činu opraštanja ovoj ženi i hrabrenju da živi boljim životom, Isusov karakter odsjajuje ljepotom savršene pravde. Iako ne prikriva grijeh, niti smanjuje osjećanje krivice, On ipak ne želi da osudi, već da spase. Svijet je za ovu zabludjelu ženu iamo samo podsmijeh i prezir, ali Isus je izgovorio riječi utjehe i nade. Bezgrešni je imao saučešća prema slabostima ove grešnice, pa joj je pružio ruku pomoćnicu. Dok su je licemjerni fariseji optuživali, Isus joj je naložio: „Idi, i od sada više ne griješi.“

jesus1

Hristov sledbenik nije onaj koji odvraća svoje oči okrećući se od zabludjelih, ostavljajući ih da nesmetano idu putem koji ih vodi sve niže. Oni koji prednjače u osuđivanju drugih i koji revnuju da ih dovedu pred sud, često su u svom životu mnogo grešniji od njih. Ljudi mrze grešnika, dok vole grijeh. Hristos mrzi grijeh, ali voli grešnika. To će biti duh svih koji Ga slijede. Hrišćanska ljubav je spora da osudi, brza da zapazi pokajanje, spremna da oprosti, da ohrabri, da postavi onoga koji luta na stazu svjetlosti i održi njegove stope na njoj.

(Isusov život, misao na tekst iz jev. po Jovanu 8:2-11)

I zemlja će donijeti plod suza tvojih

Ako se nalaze oko tebe ljudi zlobni i bezosjećajni, koji neće da te slušaju, padni ničice pred njih i zamoli ih za oproštenje jer si zaista i ti kriv što neće da te slušaju. A ako već ne možeš da govoriš s ozlojeđenim ljudima, služi im šutke i ponizno, nikad ne gubi nade. Ako te svi ostave i otjeraju silom, te ostaneš sam, padni na zemlju i ljubi je, pokvasi je svojim suzama. I zemlja će donijeti plod od tvojih suza, mada te nije niko ni vidio ni čuo u tvojoj samoći. Vjeruj bezgranično, pa ma se čak i to desilo da svi na zemlji pođu stranputicom, a ti sam ostaneš u vjeri, i onda prinesi žrtvu i hvali Boga, ti jedini. A nađe li vas se dvojica takvih – u vama je već cijeli svijet, svijet žive ljubavi, zagrlite se i smjerno veličajte Bog, jer se ipak sačuvala njegova istina, pa makar samo u vama dvojici.

Фёдор Михайлович Достоевский (1821-1881)