Najčešći uzroci ličnog neuspjeha

 

Podavno sam dobio mail s ovim zanimljivim mislima na gore navedenu tematiku, pa sam mislio da nije loše to podijeliti sa drugima. Čine mi se posebno korisnim sada, u ovom posebnom periodu kad mnogi od nas provode više vremena primorani da se suočimo sami sa sobom. Dakle, ovo je samo za one koje su spremni na introspekciju. Posmatranje samog sebe kao i analiza svojih psihičkih doživljaja i iskustva nije nešto što mi po prirodi radimo. Na to se trebamo skoro pa primorati, navesti i natjerati. Možda su ovi dani “vanrednog stanja” dobra prilika za tako nešto. Slobodno se može reći da je ovo samo za hrabre; svi ostali mogu produžiti dalje u sledeću slijepu ulicu interneta. Amazon prime i Netflix su još uvijek dostupni, hljeba i igara čini se da ne nedostaje. Ono što je očito jeste da nema ljudi; možda je krajnje vrijeme da mi postanemo jedni od njih.

1. Navika lutanja kroz život bez konačnog i jasno definisanog cilja, misije i pravca.

2. Negiranje “zakona sjetve i žetve” – Prenaglašavanje Božije milosti i praštanja, i odnos prema Bogu kao prema supermenu koji ići za nama i popraviti sve što smo mi pokvarili.

3. Zanimanje za tuđe poslove, više nego za svoje – svako od nas ima svoju ulogu u životu i svoj posao, i prvenstveni cilj treba da nam bude da obavljamo svoje poslove i nosimo svoje terete. Treba završavati svoje poslove i dužnosti, pa onda pomagati drugima. Ne „zabadati nos“ u tuđe poslove i ne izigravati arbitra.

4. Propuštanje da se osposobljavamo, stičemo znanja i vještine neophodne za svoju misiju – duhovnost ne ukida potrebu za znanjem, tj. pogrešno je misliti da će Bog nadomještati našu nespremnost da se usavršavamo i učimo.

5. Nedostatak samodiscipline:
– popuštanje apetitu i ličnim prohtjevima,
– propuštanje prilika. 

6. Nedostatak ambicije: 
– „nisam ja za to“, „ne mogu to ja“, „to će neko drugi“…

7. Narušavanje zdravlja ili smanjenje fizičke kondicije zbog lošeg životnog stila. 

8. Nedovoljna upornost i istrajnost.

9. Negativan mentalni stav – “ne može se uspjeti u ovakvom okruženju”, “svi oko mene su loši i samo smetaju”. 

10. Nedovoljno kontrolisanje emocija: 
– „padanje u vatru“, plahovitost, neobuzdavanje jezika,
– odlučivanje u afektu. 

11. Težnja za dobitkom bez ulaganja adekvatnog truda – pokušaj da se sa minimalnim ulaganjima dobije maksimalan rezultat. 

12. Presporo ili prebrzo donošenje odluka.

13. Popuštanje strahovima. 

14. Loš izbor bračnog partnera. 

15. Prevelika ili nedovoljna opreznost. 

16. Loš izbor profesije. 

17. Loše upravljanje vremenom. 

18. Loše upravljanje novcem – trošenje nezarađenog, trošenje na stvari koje nisu neophodne. 

19. Nepoštovanje partnera u poslu – nelojalnost, neprilagodljivost, neprepoznavanje potreba saradnika …

20. Nedostatak vizije, mašte, kreativnosti. 

21. Egoizam i sujeta. 

22. Nepraštanje. 

23. Nespremnost da se daje više od očekivanog. 

Ljudski jad je svuda isti

Prolazim ulicama tuđeg grada, ali ja znam da je ljudski jad svugdje isti.

Na prozorima se cere bjelinom jastuci, perine i pokrivači kao da se utroba ovih tamnih zgrada pomalja kroz prozore; čini mi se da do mene dopire oduran dah noći, nakaznih života i ružnih briga.

Sunce, koje naliči suncu, sja tupo iza kupole kolodvora. U meni ledeno bolno kajanje kao klečanje na studenim crkvenim pločama pod kojima leže užasni grobovi. Na uglu sablasno drhti i plamsa jedna pokvarena svjetiljka i izgleda kao zakasnio pijanica sa svojim histeričnim plamenom koji je izgubio ravnotežu i sad plamsa u svjetlu dana posljednjim zamasima i umire jadnom i smiješnom smrti. Prilazim stražaru što stoji nepomično na raskršću i pitam ga za Spasiteljevu ulicu.

Ivo Andrić, 9. oktobar 1892, Dolac – 13. mart 1975, Beograd

TV i seksualno sazrevanje dece

tv-i-seksualno-sazrevanje1Televizija ima ogroman uticaj na razvoj seksualnosti kod mladih. Ona moćno utiče na oponašanje zamršenih “ljubavnih” veza kakvim obiluju TV-serije, i modela vanbračnih, površnih, nasilnih seksualnih odnosa bez imalo bliskosti i topline.

* * *

Na kongresu adolescentne ginekologije održanom u Italiji, sa zabrinutošću je naglašeno da prerana seksualnost dobija vrlo zabrinjavajuće razmere. Podsećajući da je do pre pedesetak godina pubertet u proseku nastupao oko 13. godine, profesor dr Đanbatista Masi kaže da se taj prosek sada spustio na osam ili devet godina. Jedna od posledica je niži rast devojčica jer, zbog prerane menstruacije, nastaju poremećaji u razvoju kostiju.

tv-i-seksualno-sazrevanje2
“Koliko trebam imati godina da bih se prvi put udala?”

Profesor Masi smatra da televizija, kao i film, novine i drugi mediji, prenose poruke pred kojima su deca bespomoćna, pa su tako i mališani od šest ili sedam godina bukvalno bombardovani slikama i podsticajima koji su u vezi sa seksom. Dovoljno je podsetiti se samo pojedinih reklamnih spotova. Na primer, da bi se prodao automobil pokazuju se delovi ženskog tela, a na kraju kao dominantna poruka ostaje seks. To, pre svega, deluje na najmlađe, a kod devojčica, zbog preteranog seksualnog stimulansa, pojačava se rad hipofize što podstiče lučenje hormona koji ubrzavaju pojavu prve menstruacije. Naravno, na raniji ulazak u pubertet utiče i obilnija hrana, veoma osiromašena zbog tehnološke obrade i puna hormona, što doprinosi bržem biološkom razvoju.

Nema više sumnje da televizija ima ogroman uticaj na razvoj mladih. Engleski istraživači Džejn Braun i Danijel Or su čak dokazali da što se više vremena provodi pred televizorom to se i ranije stupa u seksualne odnose i sve je više neželjenih trudnoća. Takođe, što se više gleda televizija, sve je i veća sklonost da se normalnim smatraju komplikovane “ljubavne” veze kakvim obiluju sapunske opere, modeli vanbračnih, površnih, nasilnih seksualnih odnosa bez imalo bliskosti i topline. Ako tu nema roditelja koji je spreman i sposoban da pomogne detetu da razlikuje stvarnost od fikcije, neminovno je da će shvatanje seksualnosti kod mladih biti duboko poremećeno.

Prevremeni fizički razvoj vrlo ozbiljno brine stručnjake, jer na primer, desetogodišnjak koji je već obuzet željama i podsticajima kakvi su primereni odraslom čoveku, skoro neminovno će postati žrtva psihičkih trauma. I ne samo to. Taj razvoj ne proističe iz stvarne zrelosti, već je izazvan televizijskim modelima. Zbog toga su najmlađi uskraćeni za sve one važne stvari koje bi period detinjstva mogao da im pruži, da bi spremni mogli da stupe u doba adolescencije.

U mnogim emisijama vidimo devojčice u “seksi izdanju” koje su već predmet želje. Kao da su već prave žene. A one to nisu. Po fizičkom izgledu, doduše, one jesu procvetale, ali u odnosu na svoje vršnjakinje iz ranijih vremena, u stvarnosti su još nezrele. Nekada, u sedamnaestoj godini, posebno su devojke sa sela bile spremne da postanu majke, jer su iskustvo sticale starajući se o mlađoj braći i sestrama, znale su kako se vodi domaćinstvo. Danas je zrelost, na žalost, samo prividna. I što je još gore, mnogima nije ni stalo da se ta deca pravilno razvijaju, bez žurbe i u skladu sa svojim stvarnim dobom.

tv-i-seksualno-sazrevanje3Televizija ne poštuje postepenost dečijeg razvoja, već neoformljene dečije umove prerano dovodi u dodir sa svetom odraslih, tako da deca gledaju nešto što ni u kom slučaju nije za njihov uzrast – činjenice i protivrečnosti života kao što su: preljuba, promiskuitet, razvod, homoseksualnost, incest, nasilje, sadizam… Istinama i činjenicama koje su i odraslima teško podnošljive bombarduju se adolescenti i deca koja su potpuno nespremna da rukuju tako “zapaljivim materijalom”. Rezultat toga je “kratki spoj” centara za unutrašnju moralnu i duhovnu kontrolu ko zna koliko miliona dece pod uticajem preuranjenog sučeljavanja sa stvarnošću u kojoj odrasli žive – nakon čega sledi bežanje od ovih neizbrisivih aveti slepim ulicama alkoholizma, narkomanije, nastranog seksa i samoubistva.

Tako TV i drugi moderni mediji često stvaraju ciničnu, od svega već umornu, bezvoljnu, senzualnu, izopačenu decu, kojoj su oduzeti neophodni detinji i mladalački snovi nametanjem “stvarnosti” televizijskog iskustva, te su “katapultirani” u vizuelno odraslo doba mnogo godina pre nego što mogu da podnesu “preopterećenje mreže”.

Industrijalce ne zanimaju ničija deca. Njih zanima samo jedno – potrošnja robe. Nije potrebno biti stručnjak da bi se primetilo da TV-industrija, na putu do profita, eksploatiše i raspaljuje ljudsku požudu, taštinu i pohlepu. Ako roditelji ne zaštite svoju decu od neprestanog emocionalnog napada televizije, ko će to učiniti?

Prenešeno za Znakovi pored puta

Pozitivna vrijednost negativnih vijesti

Prije par dana, razgovarajući sa prijateljem spomenuo sam termin “smrt.” On me je pozvao da budem obazriviji, kada su u pitanju takvi termini, jer bili smo u društvu djece. Pitao sam “Šta je problem sa smrću, ona je dio – šta više kraj – života?” “Znam, znam, ali nije baš ugodno razgovarati o tome – i ne treba se baviti negativnim pojavama,” priveo je kraju naš razgovor, ovim riječima. Continue reading “Pozitivna vrijednost negativnih vijesti”