Bogovi umiru

Bogovi ovog svijeta su bolesni na smrt. Ako neko u to ne vjeruje, sledeći put kad se probudi u velikoj noćnoj tišini ili po danu, neka samo posluša. I malo kasnije, u srcu tišine, čuće zvuk koji dolazi: tupi, nezgrapni topot nogu bogova koji se teturaju po zemlji; ogromne bijele ruke se vijore poput moljaca; kratki jauk muke i očaja. I svi drhtimo na taj zvuk jer svjedoči smrti bogova što je zastrašujuća stvar.

Kojih bogova? Onih koje obožavamo. Bogova koje obožavaju naši neprijatelji. Njihova sveta imena? Tu je nauka, kao prva: ona koja je trebala da spasi svijet od sirotinje i bolesti, na čijim ramenima čovječanstvo je trebalo krenuti naprijed i u visine, do zvijezda. Tu je i komunizam, taj sveti čovjek strašno željan krvnih žrtava ali veličanstven u obećanjima mesijanskog doba: od svakoga prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama. Ili demokratija, taj nježni bog sa svojim jevanđeljem slobode za sve, uključujući i one ljude koji nakon vijekova iskorištavanja i zanemarivanja od strane starijih demokratija mogu biti oslobođeni sada osim ako ne upadnu u opasnost zamke novih eksploatatora. A s ovog spiska umirućih ne smijemo izostaviti ono što je često prolazilo kao bog crkve: boga koji posvećuje našu spoljnju politiku i naše poslovne metode, naše političke stavove i rasisitičke predrasude. Bog koji je, blagosloven bio, tražio tako malo a obećavao tako mnogo: mir uma, kraj naših kompleksa inferiornosti. Otiđi u crkvu i osjećaj se bolje. Porodica koja se moli zajedno ostaje zajedno. Ne može svako da si priušti psihijatra ili dvije sedmice solidnog odmora negdje u unutrašnjosti, ali svako može da si priušti ovakvog boga. On se nabavlja jeftino.

Ovo su bogovi u koje je svijet stavio svoje potpuno povjerenje. Neki od njih su naših posebni bogovi, a postoji i dosta drugih, svako može imenovati svoga. I gdje su oni sada? Oni umiru, umiru, i njihov sumrak se zgušnjava u noć. Gdje je sigurnost koju su obećavali? Gdje je mir? Strašna istina je da bogovi ovoga svijeta nisu više vrijedni našeg potpunog povjerenja ništa više od ljudi koji su ih stvorili. Uslovno povjerenje da, ali ne potpuno.

Iz knjige Magnificent Defeat, Frederick Buechner

6 važnih pitanja

hoax-category1Sa naslovom uvijek imam problema. Nekako, nikad nije dovoljno jasan i određen da bi tačno prenio ono što će kasnije u tijelu teksta da se pojavi. Tako je i u ovom slučaju. Ako pitate o kakvih šest pitanja je riječ, a ne želite da čitate cijeli tekst da biste o tome saznali, pokušaću da vam kažem proširujući naslov: šest važnih pitanja koje treba da postavite kada prihvatate tuđe stavove, mišljenje, činjenice … naročito sa interneta.

Internet je predivna stvar. On služi povezivanju ljudi i upoznavanju sa onim što bi teško uspjeli da saznamo bez njega. Informacije koje dobijamo sa lica mjesta, od učesnika samih događaja, su neprocjenjive. Cenzura interneta i prosleđivanje samo onih informacija koje neko drugi želi da saznamo je uveliko otežana. Naravno, postoje i one negativne pojave na internetu, za koje nije kriv internet sam po sebi, nego oni koji ga (zlo)upotrebljavaju.

Cijena interneta je još uvijek dostupna veeeelikom broju ljudi. Postoje ideje u glavama onih koji žude za cenzurisanjem da se internet smanji ili onemogući sadašnjem velikom broju korisnika. Jedan od predloga jeste brže učitavanje „važnih i glavnih“ web stranica, a sporije „nevažnih i sekundardnih,“ kao što su privatni blogovi, na primjer. Dok se to ne ostvari, dijelimo i dalje sve ono što mislimo, vjerujemo, stvaramo i želimo da podijelimo na korist ljudima oko nas.

ALI!

Postoji jedan veliki problem u svemu tome. Budući da mnogi koji imaju pristup internetu, ne uspijevaju uvijek da razlikuju zvanične podatke i stvarne činjenice od manipulacija onim što se naziva web hoax. Hoax je engleska riječ koja znači „obmana.“ A internet je jedan od najboljih medija za isto. Svako može da kreira web stranicu, kupi domen (čak veoma sličan nekom zvaničnom glasilu) i na njemu objavljuje dezinformacije. Nisam jednom morao da objašnjavam da samo zato što nešto „piše“ na internetu ne znači da je to tačno i istinito. Starije osobe koje koriste internet su podložnije ovom stavu. U tom pravcu prenosim šest važnih pitanja koja mogu da nam pomognu u boljem razlikovanju pravih od pogrešnih činjenica i stavova. Vjerujem čak da ova pitanja pomažu i u stvarnom svijetu, van interneta.

1. KO – ko je rekao? Neko koga poznaješ? Neko za koga si uvjeren da je do sada davao tačne informacije (iako u bilo kom trenutku on može da promijeni svoju praksu; ali ranije poznavanje pomaže u određenoj mjeri)? Da li je to zvanična informacija zvanične osobe / ustanove / organizacije? Da li je to zvanični izvor tih informacija? Koliko je važno da za određenu informaciju znamo njen izvor?

AccidentInvestigation2. ŠTA – šta je rekao? Da li su ponuđene činjenice ili mišljenja? Da li su dostavljene sve činjenice? Da li je nešto izostavljeno i zašto?

3. GDJE – gdje je to rečeno? U javnosti ili u privatnom okruženju? Postoji li mogućnost da čujemo i drugu stranu?

4. KAD – kad je to rečeno? Prije, poslije ili tokom događanja?

5. ZAŠTO – zašto je to rečeno? Da li je objasnio svoje mišljenje? Da li se izgovorenim neko pokušava učiniti da izgleda bolje ili gore?

6. KAKO – kako je to rečeno? Da li je osoba koja je to izgovorila ili prenijela bila sretna, ljuta, tužna ili joj uopšte nije bilo važno? (Ovo je malo teže ali ne i nemoguće otkriti tokom čitanja informacija). Da li je to napisano ili rečeno? Da li ste to razumjeli (kako treba)?

Naravno, postoje osobe koje će uvijek pročitati / čuti / razumjeti onako kako žele da pročitaju / čuju / razumiju. Razno razne teorije zavjere su njima svakodnevno omiljeno štivo. Ali njima nije ni namijenjen ovaj tekst.

Koliko je (ne)vjera u medicinu različita od (ne)vjere u Boga?

Povrijedio sam nogu. Glupavo mi je (čitaj „sramota“) da opisujem kako se to desilo. Jer, da sam bio spretniji i pažljiviji moglo je i da se ne desi. Sad, šta je tu je. Ostaje mi da trpim bol i zavijanja, ležim dok mi zadnjica ne utrni i koristim štake za kratke i teške korake od toaleta do kreveta. Najteže od svega mi pada to što više nisam slobodan: moram da slušam i ne mogu da radim šta hoću. Pročitajte više „Koliko je (ne)vjera u medicinu različita od (ne)vjere u Boga?“

3 – Povjerenje: valuta života

Možeš se prevariti ukoliko vjeruješ previše, ali ćeš živjeti u mučenju ukoliko ne vjeruješ dovoljno. – Frenk Krejn 

Kada god napustim svoju zemlju čudim se stranim valutama. Novčanice drugih država nikada mi ne izgledaju kao «pravi» novac. Ipak, ljudi koji žive tamo tako ih doživljavaju i posmatraju. Američka novčanica nosi moto. ‘Vjerujemo u Boga’ i u mnogim prodavnicama pored puta vidjećete takvu oznaku pored kase: Vjerujemo Bogu, ostali plaćaju kešom. Pročitajte više „3 – Povjerenje: valuta života“