Koga briga za patke?

autumn-walk-by-the-river-blMoja ćerka ide u osnovnu školu u različitim smjenama: jedne sedmice je jutarnja, a druge sedmice je popodnevna. Volim ove druge jer tada nemam obavezu ranog ustajanja. Priznajem svoj grijeh: volim da spavam. Ali kako zima prolazi i ljepši dani se bliže, sve manje i manje mi je problem da ustajem ranije. Nakon što naložim vatru (da, grijemo se na drva), a ona ustane i sa mamom se spremi za polazak, pristajem da odšetam sa njom tih sedamsto metara do škole. Nema neke posebne potrebe, ona već odavno ide sama i vraća se sama, čak i u zimskim popodnevnim časovima. Ali kako moja djeca rastu, a ja starim, tražim više mogućnosti i vremena da budem sa njima, makar na kratko.

Nakon što se izljubimo, pozdravimo i ostavim je pred školom, nastavim sa šetnjom. Radije bih se vratio nazad, pogotovo kad je pohladno, ali natjeram se na još jedan krug šetnje pored Vrbasa. Pređem rebrovački most i onda polako, nastavljajući da slušam podcast koga sam dan ranije započeo. Tim puteljkom u to doba dana kreću se uglavnom iste osobe: oni kojima je to najkraći put do posla i oni malobrojniji koji se u ranim jutarnjim satima odluče za hodanje, rekreaciju ili šetnju sa psom. Neki se već prepoznajemo.

A jutros je bilo i nekih novih stvorenja pored vrbaske staze za šetanje. Par pataka, valjda su patke, je odšetalo prilično podaleko od vode. Tačnije, dvije njih; bar sam ih ja toliko vidio. I stajale su tu u blizini staze, ne plašeći se ljudi. Dekica sa crnim psom, ne znam koje rase, mi je nešto dobacio sa klupe. Nisam ga čuo zbog slušalica, pa sam zamolio da mi ponovi. “Prekrasne su,” kaže čikica. “Da,” odgovaram ja želeći da budem kulturan dok vraćam slušalicu u uvo. Ali sam ipak zastao da napravim par (mutnih) fotografija telefonom jer su me zaista privukle da ih posmatram.

Koga briga za patke? Ko ima vremena da ih posmatra u rano jutro? Toliko obaveza i zadataka koje imaju kako zaposleni tako i nezaposleni, a jedan im je zajednički: preživjeti dan. A pataka ima, mnogo; ne znam im se ni broj vjerovatno. Web stranice koje sam proguglao daju 16641035_625325660985622_191977821342998451_npodatak između 140 i 183 različitih vrsta pataka. Prosječna osoba poput mene ne bi bila u stanju prepoznati više od dvije-tri različite i potvrditi da su patke. Gdje god da smo odrasli i nastavili živjeti mi smo se odvojili od prirode, a naši potomci nastavljaju dalje i brže u tom lošem pravcu. Bilo da vjerujemo da su patke nastale evolutivnim putem ili da su rezultat direktnog Božijeg stvaranja u peti dan … one su nam daleke i nevažne. Kao i mnoštvo drugih bića i stvorenja oko nas. Naletih na drugu informaciju slučajno ovih dana: postoji 800 000 opisanih vrsta insekata. 800 000! Od toga 20 000 skakavaca, 170 000 leptira, 120 000 mušica, 110 000 mrava i pčela …Stosedamdeset hiljada a neki od njih ne žive duže od par dana. Ali šta nas uopšte briga za leptire i mrave. Jer, polako ali sigurno i stvorenje obdareno razumom i govorom takođe nam biva sve manje važno; pogotovo ako nije naše. Pa čak i da je naše: sjetimo se starih roditelja koji žive sami, bez igdje ikoga.

“Ode ti, Simane, daleko,” ponoviće mi neko riječe Ibrage Kolosa iz Andrićeve pripovjetke. A ja bih volio da mu odgovorim Simanovim riječima “Mogu ja danas da idem kud god hoću”, ali ne mogu. Kao i pred mnogima od vas, preda mnom su obaveze koje zahtijevaju da danas budu urađene i završene. A veliki dio njih obavljam(o) vezani uz ekrane i patke vidim(o) samo na slici. Ponekad. A trebalo bi da je drugačije. Trebalo bi se izboriti za to drugačije.

Najbolji novogodišnji poklon

Screen Shot 2016-01-04 at 11.36.34Da, znam: malo kasnim sa temom. Nova godina je već iza nas. No zavisi, postoji još novih godina u ovom i sledećem mjesecu koje će ljudi proslaviti. Ali vjerovatno ima i onih- poput mene – koji još nisu podijelili novogodišnje poklone svojim najmilijima. Tako da pišem o najboljem novogodišnjem poklonu kojeg možete da podarite svojoj djeci.

Nekoliko sedmica prije Nove godine počeli su na moju email adresu pristižu sve mogućnosti za potencijalne darove. Jedna od njih je bila od poznate američke korporacije koja se bavi proizvodnjom i prodajom komjutera, telefona i tableta. I oni su me uvjeravali kako “još uvijek nije kasno da se pokloni nešto posebno.” A to posebno je, naravno, jedan od njihovih skupih uređaja. I mi tome uveliko vjerujemo: poseban poklon mora biti opipljiv i skup. Tome učimo i našu djecu: oni imaju takva očekivanja. No postoji jedan mnogo bolji poklon, i mnogo potrebniji, neprocjenjivo vrijedan i skup, koji roditelji mogu dati svojoj djeci.

Vrijednost i važnost tog poklona sam tek prepoznao nakon odlaska u jednu ustanovu u gradu u vrijeme darivanja. To je dom za djecu bez roditelja. Praznici su vrijeme kada se mnogi ove djece sjete i tada ova djeca imaju mnoštvo poklona i darova. Prije par godina bio sam saradnik jednog projekta koji je nosio naziv “Stariji brat, starija sestra.” Ideja je da svako dijete iz ovog doma ima jednu stariju osobu – najidealnije studenta srodnih studija – koji će provoditi vrijeme sa tim djetetom i “izigravati” starijeg brata ili sestru. Dok sam bio dio tog projekta, dobio sam sledeću informaciju od osoblja doma: “Svako od ove djece ima na raspologanju 5-6 osoba koje pokušavaju da odgovore na sve njegove potrebe. Inače, u normalnim okolnostima, za sve to su dovoljne samo dvije osobe: majka i otac.”

nashville-gay-parents-jason-demarcoMajka i otac! Kako te dvije riječi silno zvuče. Na žalost, u našem vremenu one više nemaju istu vrijednost i važnost, kao nekada. Savremeni čovjek smatra da savremeno dijete može živjeti i bez toga; smatra kako je djetetu dovoljan samo otac, ili samo majka, ili dvije majke, ili dva oca – iako domovi za djecu bez roditelja potvrđuju sasvim suprotno. Ono što vašem djetetu najviše treba u novoj kalendarskoj godini, dok biva starije, svjesnije, pa čak i samostalnije, su otac i majka. To je najveći poklon koji možete da im pružite.

Volim sledeću pričicu i sa njom završavam ovaj kratak tekst. Djeca su se na nekom rođendanu hvalila svojim majkama. Sve je počelo kada je jedan dječak rekao: “Moja mama pravi najbolje pite na svijetu.” Jedan drugi upao mu je u riječ: “Moja majka svira na klaviru bolje od svakog drugog!” Jedna djevojčica, pokazujući na svoju haljinu, kazala je: “Moja mama šije ljepše haljine od onih koje se mogu naći u radnjama.” Očigledno da je svako dijete imalo majku koja se odlikovala izuzetnim sposobnostima.

Ali, jedan dječak kao da nije imao ništa da kaže. Ćutao je sve dok ga neko nije upitao: “Da li tvoja majka zna nešto da radi?” Ustima koja su bila puna kolača, promrmljao je: “Možda ne zna.” Ali tada su njegove oči zasijale i on je sa oduševljenjem dodao: “Ali sa njom je neobično lako živjeti!”

44595c3b8e95d7c78689ff8adaa2eb74U svijetu koji ne znamo šta da donosi, a koji toliko toga nudi i obećava, naročito onima koji su najmanji i najranjiviji, potreban je dom, potreban je otac i potrebna je majka. Potrebna je sredina u kojoj mogu odrastati na pravilan način. Tome neće pomoći skupe igračke, rođendaonice i igraonice, dadilje i plaćene radnice vrtića. To mogu da daju samo roditelji. I sam sam otac dva djeteta i znam koliko je to izazovno, ali čvrsto vjerujem da će donijeti bolji rezultat od najskupljeg Apple, Samsung ili bilo kog drugog gadžeta ili poklona.

Slaviš li pravi Božić?

kinkade_nativityBožić je prelijep praznik. Nosi sa sobom mnoštvo ideja i poruka koje su čovjeku potrebne svakodnevno, a ne samo jednom godišnje. Ono što u vremenu otuđenosti uspije povezati rodbinu, porodicu, roditelje i djecu ima veliku vrijednost. Ipak, kao i u svemu dobrom i ovdje se znaju zavući neke manje dobre stvari koje pokvare cijelu sliku. Ne govorim o paganskim obredima niti o pogrešnim datumima.

Kad smo kod datuma, uglavnom je uobičajeno mišljenje kako postoje dva Božića, njihov i naš, naš i njihov … zavisi sa koje strane posmatrate i čiji su tvoji a čiji tuđi. No i to je pogrešno: Božić se ne slavi sedmog januara zato što je to sedmi januar po gregorijanskom (onom kojeg većina koristi) nego zato što je sedmi januar po gregorijanskom kalendaru 25. decembar po julijanskom kalendaru (po kome crkve na istoku računaju praznike). Dakle, ne postoje dva datuma za isti praznik nego jedan datum za isti praznik prema dva različita računanja vremena, kalendara. U suštini, za one koji slave, to je slavlje na isti datum: 7. januar = 25. decembar.

220px-AdventCandlesNegativna implikacija Božića na zapadu je svođenje praznika na poklone i konzumerizam. Iskoristiti sniženje po radnjama je mnogo važnije nego se zamisliti nad idejom utjelovljenja Boga: ogromni redovi kupaca koji stoje pred vratima radnji još od prethodnog dana u “hrišćanskim” zemljama su jasno prefokusiranje praznika na “sebe” i “meni”. Susret s nebeskim Bogom je zamijenjen ličnim “božanskim” iskustvom koje nastaje nakon povoljne kupovine.

Istok je uspio izbjeći komercijalnost Božića ali nisam siguran koliko svoje posebno iskušenje tradicije. Mnoštvo običaja, za koje je potrebna velika vještina i kreativnost da bi se objasnili sa biblijsko-hrišćanske tačke gledišta, često su u praksi centralni događaji  u glavama i srcima onih koji ga slave. Potrebno je prepoznati kada sačuvani ostaci tradicije idu na uštrb istinske vjere. Vezivanje uz tradiciju zna nositi isključenje drugih koji imaju drugačiju bozicili nemaju tradiciju uopšte, zaboravljajući kako ovdje možda vrijedi ona narodna “sto sela, sto običaja.” Time se univerzalna poruka svodi na lokalnu i etničku.

I dok se generalno raspravljamo čiji je praznik bolji, ljepši, ispravniji … kad su datumi i običaji u pitanju, trebalo bi se zapitati koliko ovaj praznik donosi promjene i stvarnosti hrišćanskih vrijednosti u mom životu. Istinsko slavlje ovog praznika će izbjeći svođenje veličanstvenog, svemogućeg i silnog Boga na malog i nejakog boga (“božića”) te će mu dopustiti da zaživi u životu slavljenika. Sa ovim željama vas pozdravljam: “Mir Božji, Hristos se rodi!”