Ispunjen život

Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu. Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.
“Ne treba nam dugo” – odgovoriše ribari.
“A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?” Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove porodice.
“Pa šta radite sa tolikim slobodnim vremenom?”
“Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom a popodnevni odmor provodimo sa svojim ženama. Uveče izlazimo u selo, sastajemo se sa prijateljima, družimo se i otpjevamo par pjesama. Naš je život ispunjen.”
Gospodin turista im predloži: “Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod.”
“I šta onda?”
“Uz veći brod ulovićete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati direktno sa velikim poizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Meksiko Siti, Los Anđeles ili čak Nju Jork! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!”
“Koliko bi nam vremena trebalo za to?”
“Dvadeset do dvadeset pet godina”.
“I onda?”
“Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milione!”
“Milione? Stvarno? A onda?”
“Onda možete otići u penziju, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom a večeri s prijateljima uz druženje i pjesmu.”
“Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?” – upitaše Meksikanci.

Naravoučenije: “Jer šta je vaš život? On je para, koja se za malo pokaže, a potom je nestane.” (Sveto pismo)

Kad ste roditelj, a dijete vam idiot

I sam sam roditelj. Zato sam sebi dopustio ovakvo naslovljavanje ovog teksta. Imam dvoje djece za koje ne znam šta će postati kada nastane vrijeme da budu nezavisni i kada se smanji moj, nadam se pozitivni, uticaj na njih. No krenimo redom.

Moj drug Goran mi je ispričao jedan događaj koji je nas, tada mlade očeve, naveo na razmišljanje. Njegova ćerka Sara se rodila i prošlo je nekoliko mjeseci kada dijete počinje sa razvijanjem osnovnih sposobnosti i vještina koje će joj biti neophodne za cijeli život. U isto vrijeme, njegov poznanik je dobio dijete istog doba. Razlika je bila ta, što je majka kolege predstavljala svoju unuku i njen razvoj svim mogućim superlativima. “Ona je bila najmirnije dijete, najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj.” Goran se pitao šta nije u redu sa njim ili njegovim djetetom, jer je ono imalo sve normalne muke i nevolje na svom putu odrastanja. Nije to bilo samo bakino oduševljenje prvim unučetom: bilo je tu više nekog nezdravog takmičenja i upoređivanja djece, koja se u stvarnosti, u tim prvim godinama, i nisu mnogo razlikovala. Pravi problemi nastaju kasnije. Svi iskusni roditelji to znaju: mala djeca mala briga, a velika djeca … a odrasla djeca? Da li djeca ikada prestaju to da budu svojim roditeljima?

O tome razmišljam danas dok čitam u novinama o događaju iz grada u kome sam proveo lijepe godine svog života. Naslov je grdan, tipično novinarski: “Objesio se zatvorenik osumnjičen za pedofiliju.” Vidio sam ga par puta, ali mnogo bolje poznajem njegovog sina. Jako simpatičan klinac: na djeci ne možete da prepoznate tako lako ožiljke koje mogu da nose iz porodice. A on ih je zasigurno imao jer danas saznadoh iz novina da je majka njega i muža ostavila i otišla s drugim. (Ne, ova rečenica nema za cilj da uveća niti da umanji težinu situaciju: ona je samo informacija). U Njemačku – a gdje bi drugo iz Bosne?

Majku ovog nesrećnog pokojnika poznajem još bolje. Da li je znala, naslućivala ili kao i većina roditelja problematične djece bila nesvjesna, odsutna ili nije sebi htjela to da prizna? Ko zna, osim nje. A ona to neće reći, naročito ne sad. Muka i težina će je najvjerovatnije navesti da ga vidi kao žrtvu. “Neko mu je to podmetnuo, nije on taki, kad t’ kažem, bolan,” pokušavaće uvjeriti kroz suze ljude koji će doći da je požale i izvuku informaciju više da bi se pohvalili u čaršiji kako znaju ono što niko drugi ne zna. Sve dok ne izađe novi članak u novinama sa još grdnijim naslovom koji će učiniti da na ovaj zaboravimo. Ali ne i ona, ne majka.

I da nema unuka, koji sada neće imati nikog osim babe, ona će se svega sjećati i cijeli život osjećati: mučni bol po sred stomaka, na onom istom predjelu gdje je ga je svih devet mjeseci dodirivala dok ga je, kao mlada, sretna majka, nosila. I maštala i hvalila se kako je baš njeno dijete najnaprednije, najmirnije dijete, koje je najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj. Često se pitala šta će njen sin postati kada poraste, ali ni u najluđem snu odgovor na ovo pitanje nije bilo ono što je mogla da pronađe u novinama: osumnjičeni, zatvorenik, pedofil, samoubica.

Dok ovo pišem osjećam tvoj bol, Maro, skoro kao da je i moj. Pregledam police s knjigama i tražim naslove poput “Совети за правилно воспитување на детето” (žena mi je Makedonka), “Ljubav i brak,” “Usudi se da voliš iz dana u dan,” “Tajna ljubavi,” “Drzugo lice erosa,” “Pet jezika ljubavi,” “Roditeljske brige: iskustva i savjeti,” “Mi i naša djeca” … Od njih očekujem da me umudre i osposobe da budem ono najbolje što moja djeca trebaju od muškog roditelja u svijetu u kome se sve manje smije na glas reći da on postoji. I sumnjam da je u rješenje u knjigama. I shvatam da je potrebno mnogo više od znanja: natprirodno djelovanje Više Sile da sačuva roditelje i djecu u adekvatnom odnosu za cijeli život. Sve druge mogućnosti smo kao čovječanstvo iscrpili. Ostalo je jedino da se nadamo (Božjem) čudu i da se molimo za njega. I za ovu majku koja doživjela iskustvo koje niko nije želio.

Porodica nije važna stvar. Ona je sve. (Michael J. Fox)

Jevanđelje srijedom: Matej 19. poglavlje

“Nikad ne znaš u šta će nekoga ženidba pretvoriti. Jedne učini boljima nego što su bili, a drugi postanu godi od najgorih. Tu nema nikakvog pravila. Istopi se želja u čovjeku kao ona kocka leda koja ispadne konobaru i zazvecka po ljetnoj terasi. Postoji još nekoliko sekundi i pretvori se u vodu i ništa.” Tako piše Miljenko Jergović u zbirci pripovjedaka Inšallah, Madona, inšallah. Opisujući socijalne prilike u Bosni i Hercegovini kroz vijekove, nerijetko se dotiče braka i porodice. A kako da ih se i ne dotakneš, kad se u tome rađamo i u njima, a još češće bez njih, umiremo.

U seriji Jevanđelje srijedom pišem svoja razmišljanja na tekstove iz Biblije. Počeo sam sa jevanđeljem po Mateju ne samo što je to prvi tekst u Novom zavjetu, nego što je jedan od meni najzanimljivijih tekstova. U tom piskaranju, stigao sam do devetnaestog poglavlja, a ono se bavi sa najmanje tri teme, a sve tri su vezane za porodicu: razvod braka, odnos prema djeci i susret Hrista sa bogatim mladićem. Ovoj prvoj ću pokloniti najviše prostora.

Rasprava o pitanju razvoda između fariseja (jevrejska vjerske skupine) i Hrista započinje pitanjem “Da li je dozvoljeno mužu da se razvede od svoje žene za svaku (njenu) krivicu?” Ovo je bilo vruće pitanje u to vrijeme; postojale su dva pogleda istaknuta od dvojice poznatih učenjaka. Jedan, rabi Šamaj, je tvrdio kako je razvod dozvoljen samo u slučaju bračne nevjere, dok je drugi, rabi Hilel, smatrao da je i loš ručak sasvim dovoljno opravdanje. No, u samom pitanju vidimo pogrešne polazišne tačke.

Inicijator razvoda je muškarac, a ne žena. Ne postavlja se pitanje održanja braka, nego se traži pravna osnova za njegovo prekidanje. Za krivicom se traga (i pronalazi) samo na jednoj strani: ovo je slučaj i sa dobro poznatim slučajem zahtjeva za kamenovanjem žene uhvaćene u preljubi o kojoj piše jevanđelista Jovan (jev. po Jovanu 8:4). U mnogo slučajeva, hladno slijeđenje pravne mogućnosti davanja “raspusne knjige” (5. Moj. 24:1) – omogućavanja stupanja u drugi brak nakon razvoda prvog – vodilo je legalnoj serijskoj poligamiji.

Hristov odgovor povezuje brak sa stvaranjem i ističe njegovu doživotnu trajnost. Zato ne čudi što negiranje biblijskog izvještaja o stvaranju čovjeka vodi ka omalovažavanju braka kao monogamne heterogamije: trajne zajednice jednog muškarca i jedne žene. Sa druge strane, mnogi su posmatranjem i doživljajem braka iz ove perspektive dobili silu i mudrost za trajnu sreću i puninu u zajedničkom životu. Pored ostalog, to podrazumijeva ulaganje u zajedništvo, prihvatanje, zaštitu, ljubav, odanost, eksluzivnost, povjerenje, podrška … Prema Hristovim riječima, prekid braka “osim za kurvarstvo” je neprihvatljiv. Imajući u vidu višeznačnost pojma porneia (kurvarstvo), Hristovo proglašavanje požudnih misli preljubom (jev. po Mateju 5:28), širi kontekst Svetog pisma (npr. 1. Kor. 7:10-15), postoji mišljenje da su incest, zlostavljanje djece, homoseksualna praksa takođe adekvatni razlozi za odvajanje iz bračne zajednice, bar na određeno vrijeme. Bilo bi skroz suprotno duhu jevanđelja i Hristovih riječi savjetovati nekoga (bilo mušku ili žensku stranu) da iz dogmatskih razloga trpi konstantno fizičko i psihičko ponižavanje i zlostavljanje. Naravno, druga strana medalje je relativističko i subjektivno razumijevanje gore spomenutih razloga. No to je ono na šta razumijevanje i praktikovanje individualne slobode mora biti spremno.

Hristovi učenici u nekim od Hristovih riječi vide težinu i smatraju da je takav oblik braka teret (jev. po Mateju 19:10), na šta Isus odgovara: “Ne mogu svi primiti ovih riječi …” Drugim riječima, brak nije za svakoga. Činjenica da svakog karakteriše polnost i želja za seksualnim ispunjenjem nije dovoljan razlog za ulazak u bračnu zajednicu. Potrebno je mnogo više od toga. Ako na sprovođenje jevanđeoskih principa u braku nismo spremni, onda je bolje ne formirati isti, jer brak se tiče i drugih osoba (bračnog druga, djece, uže i šire rodbine …). Ako ovome dodamo biblijski princip da se seksualnost upražnjava jedino u braku, onda sve ovo djeluje tako uskogrudo i ograničavajuće, suprotno svemu što zeitgeist našeg vremena promoviše. No, možda vam razgovor sa onima koji su prošli kroz užas rasturenih domova i nasilje izopačenih bračnih zajednice može pomoći da shvatite važnost ovih smjernica. Do kraja života traje ovi ožiljci. Sloboda je predivna ali i potencijalno opasna i štetna: mudro je iskoristimo.

Jevanđelje po majmunu

Prošle sedmice pogledah poslednji nastavak popularne franšize o majmunima, Planet of the Apes. Toliko mnogo zanimljivih poruka u tom filmu. Dijelim nekoliko ideja kojih se još uvijek mogu sjetiti:
1. Razlike i različitost: govori se o dvije grupe bića, ljudi i majmuni. Možemo se pitati za šta nas sve mediji pripremaju kroz ovakve filmove, ali je jasno da su ljudi svjesniji danas potrebe za zaštitom onih koji su različiti i drugačiji. I kako i oni imaju prava i potrebe i slobode. I da, nisu u pitanju samo seksualne manjine, koje su dobile medijski prioritet, nego one druge i ostale o kojima se malo kada priča.
2. Kritika imperijalizma i kolonizacije: nemoguće je ne vidjeti ideje holokausta izmiješane sa nacizmom i drevnim Rimom. Vojska maršira svako jutro i pozdravlja zaluđenog vođu uz (američku) zastavu i himnu. Prisilni rad bez osnovnih uslova za preživljavanje nije samo stvar prošlosti nego za mnoge sadašnjosti ali i strah da se ništa neće promijeniti ni u budućnosti.
3. Vrijednost i važnost porodice: da li je to zbog toga što su emocije “usađene” u životinje pa one dolaze tako jako do izražaja? Ili jednostavno svaki put kad vidimo ljubav roditelja prema djeci mi shvatamo da je to ono suštinsko i najvažnije? Šta god bilo, jako moćno je prikazana ljubav Cezara prema svojoj porodici, čak i u njegovoj želji da ih osveti. Sa druge strane stoji vojni zapovjednik koji skreće umom nakon što ubija svog sina koji je napadnut virusom opake bolesti. Odnos roditelja i djece uveliko određuje cijeli naš život. Mislimo o tome i uradimo nešto pozitivno za naše najbliže i najdraže.
4. Evolucija i revolucija: tvorci filma očigledno vjeruju da su čovjekoliki majmuni stvarni preci homo sapijensa. Iako spominju mnoštvo biblijskih i evanđeoskih termina (o njima kasnije), stoji misao da su ovi primati sposobni za mnogo više od onoga što smo do sada mislili o njima. Ne samo da nauče ljudski jezik, nego su i njihove analitičke sposobnosti daleko iznad nekih ljudi. Jasna je poruka da se evolucija nastavlja. Sa druge strane, kroz borbu za moć i podizanje revolucija ljudska vrsta stagnira i postoji mogućnost da nestane. Da bi to spriječili (neki) ljudi prihvataju uvriježeno mišljenje da jači opstaju i zbog toga žele da unište oni koje smatraju nižom vrstom. Među njima postoje i pozitivni primjeri, utjelovljeni u bolesnoj djevojčici koja nastavlja svoj život sa majmunima. Ona dobija simboličko ime Nova (novorođenje nastaje druženjem sa drugačijima) jer je ona drugačija od svog roda koji želi da uništi majmune.

5. Svaki film i priča imaju istu strukturu, još davno je to utvrdio Vladimir Prop. I ovaj ima heroja koji prolazi kroz svoje lične krize i borbu sa ”mrakom u sebi.” Kao i svaki pravi heroj, on pobjeđuje sebe (odustaje od osvete) i ostaje pozitivan do kraja. Nemoguće je ne vidjeti biblijsku sliku Isusa Hrista u Cezaru. Možda bi neki hrišćani na ovu rečenicu reagovali poput nekih Muslimana na karikature Muhameda. Kako god, i Cezar je razapet i žedan, a jedan iz njegove vrste – izdajnik – mu se ruga i zlostavlja ga. Cezar poziva svoje ne jedinstvo i uvjerava ih da su samo tako snažni. Za razliku od majmuna Kobe, uči ih da majmun ne smije ubijati majmune. Ima tu i mojsijevskih momenata: vođenje u obećanu zemlju i umiranje pred istom. Cezar je vidi izdaleka, oni sada mogu i bez njega, jer su druge potencijalne vođe spremne za svoj zadatak: Moris progovara na samom kraju, a Cezarov sin Kornelijus je spašen.
6. Zlo biva kažnjeno: u današnjem svijetu relativizacije, lijepo je podsjetiti se ove misli i pokušati vjerovati u nju. Zlo i nosioci istog neće trajati vječno. Za razliku od mnogih drugih filmova u kojima je za uklanjanje zla potrebna nadčovječanska snaga glavnog junaka, ovdje je drugačije. Zlo samo sebe uništava: vođu napada bolest i on izvršava samoubistvo, a sve ostale zatrpava lavina izazvana detonacijama. Da li je to naučavanje o postojanju božanske pravde ili o nasumičnom djelovanju sila priroda? Trenutak pokretanja lavine je previše tačan da bi bio slučajan.
7. Ideja žrtvovanja za druge je neizostavna u skoro svakom filmu. Zašto je to tako? Zašto je upravo ova ideja nezaobilazna i obavezna kao glavno pokretačko sredstvo najviših vrijednosti i najdubljih emocija? Jedan od odgovora na ovo pitanje je dao i Meša Selimović sledećim riječima: “Poslanstvo Isusa Hrista, svejedno da li se naziva Isus Hrist, Isus Krist ili Isapejgamber, to je najljepši i najplemenitiji simbol koji je čovječanstvo stvorilo. Otkako mi je dr Drago D. ukazao na njegovu ljepotu, sve do danas – mada već odavno ateista – nisam otkrio ništa ljepše i sadržajnije: čovjek koji svojom patnjom iskupljuje grijehe drugih ljudi – to je grandiozna moralna i poetska slika najvećeg humaniteta, i ostala je neokrnjena bez obzira na sve devijacije hrišćanstva.” Kao ateista, on vjeruje da je čovjek stvorio ovaj simbol. Onim drugima je ovo istorijska stvarnost i činjenica. Krajnje je vrijeme da nas, koji vjerujemo u istinitost ovog simbola, on/On potakne u pravom pravcu djelovanja i razmišljanja.