Tada car Izrailjev sabra oko četiri stotine proroka, i reče im:
– „Hoću li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ću se okaniti?“ A oni rekoše:
– „Idi, jer će ga Gospod dati u ruke caru.“ A Josafat reče:
– „Ima li tu još koji prorok Gospodnji da ga pitamo?“ A car Izrailjev reče Josafatu:
– „Ima još jedan čovjek, preko kojega bismo mogli upitati Gospoda; ali ja mrzim na nj, jer mi ne proriče dobra nego zlo; to je Miheja sin Jemlin.“ A Josafat reče:
– „Neka car ne govori tako.“ Tada car Izrailjev dozva jednoga dvoranina, i reče mu:
– „Brže dovedi Miheju sina Jemlina.“
A car Izrailjev i Josafat car Judin sjeđahu svaki na svojem prijestolu obučeni u carske haljine na poljani kod vrata Samarijskih, i svi proroci prorokovahu pred njima. I Sedekija sin Hananin načini sebi gvozdene rogove, i reče:
– „Ovako veli Gospod: ovijem ćeš pobosti Sirce dokle ih ne istrijebiš.“ Tako i svi proroci prorokovahu govoreći:
– „Idi na Ramot Galadski, i bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke.“ A poslanik koji otide da dozove Miheju reče mu govoreći:
– „Evo, proroci proriču svi jednijem glasom dobro caru; neka i tvoja riječ bude kao riječ njihova, govori dobro.“ A Miheja reče:
– „Tako da je živ Gospod, govoriću ono što mi Gospod kaže.“ I kad dođe k caru, reče mu car:
– „Miheja! hoćemo li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ćemo se okaniti?“ A on mu reče:
– „Idi, bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke.“ A car mu reče:
– „Koliko ću te puta zaklinjati da mi ne govoriš nego istinu u ime Gospodnje?“ Tada reče:
– „Vidjeh sav narod Izrailjev razasut po planinama kao ovce koje nemaju pastira; jer reče Gospod: ovi nemaju gospodara; neka se vrate svak svojoj kući s mirom.“
Demokratija se zasniva na načelu Abrahama Linkolna da možete neko vrijeme varati sve ljude, i možete varati neke ljude svo vrijeme, ali ne možete od svih ljudi praviti budale svo vrijeme. Ako je jedna vlada korumpirana i ne čini ništa da narodu poboljša život, na kraju će to shvatiti dovoljno građana da smijenu vladu. Samo što kontrola vlade nad medijima potkopava Linkolnovu logiku zato što sprečava građane da uvide istinu. Zahvaljujući monopolu nad medijima vladajuća oligarhija može stalno iznova da svaljuje krivicu za svoje neuspjehe na druge i da skreće pažnju na spoljnje prijetnje – stvarne ili izmišljene. Kad živite pod takvom jednom oligarhijom, uvijek je tu neka kriza koja ima prednost nad tako dosadnim pitanjima kao što su zdravstvena zaštita i zagađenje. Ako se nacija suočava s opasnošću od stranog osvajača ili nekim demonskim podrivanjem iznutra, ko još ima vremena da brine zbog toga što su bolnice preopterećene ili rijeke zagađene? Svojeručno stvarajući beskrajni niz kriza, korumpirana oligarhija može u beskonačnost da produžava svoju vlast.
Prije deset godina, tačnije 8. septembra 2010. godine sam pisao na svom blogu tekst sa istim naslovom. Zato se ovaj zove isto tako, samo “drugi put”. Iako je bilo mnogo više izbora, ne mislim da sam ja adekvatan da propratim i komentarišem svaki od njih. Šta više, nisam ja mnogo politički pismen mada živimo u vremenu kada svako za sebe misli da to jeste. Budući da je moja profesija i preokupacija – kao što i samo ime ovog bloga kaže – duhovna stvarnost, pokušaću da iz te perspektive (duhovnost, teologija, Sveto pismo) dam svoje mišljenje o ovoj pojavi.
Ljudi su se oduvijek grupisali i organizovali na određene načine. Šira porodica, pleme, selo, grad, država … Kroz istoriju su se ti oblici razvijali i stigli smo do današnje demokratije kao najkorisnijeg koncepta za najveći broj ljudi. Kao i sve drugo što je ljudsko, i ona je daleko od idealnog i savršenog i uveliko zavisi od korisnika i izvođača, sa obe strane: i onih koji biraju i onih koji su birani. Ako je to tačno onda dolazimo do pitanja karaktera, morala, vrijednosti, pa čak i duhovnosti.
Sa te strane su jako zanimljivi stavovi duhovnih vođa (na Balkanu). Oni veoma rijetko daju svoja (kritička i analitička) mišljenja o djelovanju vladajućih (i ostalih) stranaka. To bi bilo dobro kada bi se poštovao sekularni aspekt i odvojenost vjere i države. Ali to se u potpunosti mijenja pred izbore. Tada duhovne vođe, veoma često, staju na stranu određenih stranaka – po pravilu onih na vlasti – i javno pozivaju i usmjeravaju vjernike u pravcu njihovih biračkih spiskova. Koliko bi ljepše i korisnije bilo da čujemo – za promjenu – od vjerskih vođa da pozovu na ljepše komuniciranje između stranaka, manje sukoba, prljavih političkih poteza i ružnih riječi na koje smo tako navikli u predizbornom periodu da ih smatramo normalnim i poželjnim. Vjerske vođe bi trebalo da upozore protiv kulta vođa, ličnosti, i na kraju, prevelikog uzdanja u čovjeka. Riječi Svetog pisma su veoma jasne: “Prođite se čovjeka, kojemu je dah u nosu, jer šta vrijedi?” Ovim riječima prorok Isaija nije negirao vrijednost čovjeka nego preveliko uzdanje u istog. Sa druge strane, trebalo bi da biramo one najbolje među nama, one koji uistinu vrijede i rade za dobro svih. Naviknuti na pragmatizam oligarhije mnogi će se pitati da li takvi uopšte postoje među nama.
Kada sam zadnji put pisao o ovoj temi, boravio sam u svojoj zemlji. Sada ove riječi pišem hiljaduišeststotina kilometara daleko od svoje kuće. Ova sredina je (politički) malo bolje uređena, ali čovjek je svuda ist. I ovdje je ljudska priroda ista, pokvarena, grešna i sebična (prema učenju Svetoga pisma). Ono što je malo izgrađenije jeste sistem kontrole na svim nivoima. Zapadna Evropa i drugi dio bogatijeg svijeta još se održava na pokradenom bogastvu iz vremena kolonizacije. Ali i to dolazi svom kraju. Možda zato treba da promijenim naslov: “Iza izbora je potrebna vjera.” Ukoliko su politički sistemi i vodeće ličnosti jedino u čemu vidimo izlaz iz krize u kojoj se nalazimo, nećemo daleko stići. Možda do nekih izlaza iz zemlje, graničnih prelaza, gdje će nas opet sresti neki drugi sistemi koji malo nude, a puno traže.
Za kraju ću kopirati par rečenica iz prethodnog teksta: “Ja ću se ipak ove godine na izborima opredijeliti za istu opcije kao i na svim prethodnim. Mnogo mi je lakše povjerovati u Onog koga ne vidim, nego u ove koje vidim i gledam već godinama. Tako da pozivam sve da za sebe lično izaberu Boga, koji jedini može da unese red u život svakog pojedinačnog glasača.”
Bilo je to, sad već davne, 1996. godine. Upisao sam srednju elektrotehničku školu u Banjaluci pa me je drugar zamolio da mu kupim jednu kasetu u tamošnjem „šoping centru“, na čijem mjestu se sada gradi sportski centar, koliko čujem. U pitanju je bio četvrti po redu album američkog heavy metal benda Metallica, „And justice for all“ objavljen 1988. godine. Na omotu te audio kasete bila je slijepa boginja pravde, vezana konopcima čiji su tasovi izvrnuti pod teretom novčanica.
Ako nastavite pravo Jevrejskom ulicom, nekih tristotine metara dalje, stićićete do centra grada Banjaluke, ispred popularne „robne“ kuće Boska. Tu se već šezdesetak dana održavaju protesti velikog broja građana sa ciljem rasvjetljavanja slučaja nestanka i ubistva Davida Dragičevića (21) iz Banjaluke. Ucvijeljeni otac je siguran da zna krivce za smrt svog sina, za šta je prvobitna istraga utvrdila da je nesrećni slučaj. Opozicija optužuje vlast, vlast (tačnije neki njeni predstavnici i korisnici) se brani predstavljanjem protesta kao pokušajem još jedne od obojenih revolucija već sprovedenih širom svijeta od strane vodećih sila. A ožalošćeni otac, sa mnogima koji ga podržavaju, traga za pravdom.
Rođen sam u banjalučkoj bolnici, kao i moj sin tridesettri godine kasnije. U tom gradu sam završio srednjoškolsko obrazovanje i proveo predivnih šest godina sa svojom porodicom. Vrbas, Kastel, Gospodska, Banj brdo … a posebno ljudi koji žive na tim prostorima ostaju zauvijek u mom srcu. Nisam imao mnogo negativnih iskustava: i tih par blijede sve više ostavljajući mjesta u sjećanju samo na ona ugodna. I zato sa tugom pratim i gledam sve što se dešava u tom gradu.
„Pravda za Davida.“ Roditelji, kao i mnogi drugi, ne mogu se pomiriti sa činjenicom da jedno dijete nastrada i da se to završi kao da se ništa nije desilo. Mi se zaista nikada ne bi smjeli pomiriti sa omalovažavanjem vrijednosti ljudskog života. A uveliko smo u tome: nastradali ljudi već odavno nemaju ni ime ni svoju istoriju nego samo broj i statistiku. Nisu tome doprinijeli samo filmovi sa bezbrojnim imaginarnim mrtvima nego i prethodni nemili, ratni događaji sa naših prostora gdje su mrtvi bili vrijedni samo ako su bili „naši“, a ne „njihovi.“ Sad smo se odjednom probudili: bolje ikad nego nikad. Osjećaji za uzvišenije vrijednosti mnogo su jači kada se dotaknu nas i naših najmilijih.
Da li je pravda uopšte dostižna? U kakvom obliku treba da stigne? Kakva satisfakcija se dobija pronalaženjem odgovornih i njihovim kažnjavanjem? Ovim ne negiram potrebu za istim, nego samo glasno razmišljam i pitam se. Ne znam kako bih ja reagovao da sam na mjestu Davora, Davidovog oca; znam samo da ne bih volio da budem u njegovoj koži. I da bih volio da u toj situaciji ne bude nikad niko drugi nikad više.
Dok ovo pišem, sjetio sam se pjesme koju je na Prvom đurđevdanskom festivalu devedesetčetvrte u Banjaluci otpjevao Stefan Nikić. Nisam nikada uspio da poslušam tu pjesmu a da ne zaplačem. U pjesmi dječak pjeva:
„Kad stane rat i snjegovi, Moj će tata meni doći, Kad stane rat i mrazevi, Moj će tata da me zagrli.
Kad stane rat stigne proljeće, Moj će tata da mi dođe, Kad stane rat, sunce nasmiješi, Moj će tata da me poljubi.
Ja neću lutke krpane ni lopte šarene, Želim samo da se, da se tate kući vrate“
Rat se završio, neke su se tate vratile, mnoge druge – i naše i njihove – nisu. Mnogo toga se promijenilo, a mnogo toga ostalo isto. Strašno je i tragično što nas sada ne napuštaju samo odrasli nego naša djeca i to na najgori mogući način. Ja nemam nikakvo rješenje ni odgovor, samo žalost i ogromnu tugu što rat – između dobra i zla – još uvijek traje. Činjenica ostaje da bi se mnoge posledice tog rata mogle smanjiti i ublažiti ukoliko bismo se odlučili za dobro. A to dobro mora da bude dobro i za druge, ne samo za mene. Davoru – i svakom drugom roditelju koji je izgubio svoje dijete – mogu samo da ponudim svoju molitvu da mu Bog pomogne i da snage za dalji život bez svog djeteta.
„… čekam vaskrsenje mrtvih, i život budućeg vijeka“ (Simvol vjere)
Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.
Dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (tačnije vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Ako se podsjetimo da prvobitni biblijski tekstovi nisu bili podijeljeni na poglavlja i stihove već da je to učinjeno mnogo kasnije radi lakšeg snalaženja, ovo ima još više smisla. Cijeli odsjek počinje Hristovim ulaskom u Jerusalim, koji je privukao mnogo pažnje. Jerusalim je bio sjedište jevrejskih careva iz vremena nezavisnosti te je ovakav scenario (jahanje na magarici je bila jedna vrsta svečanog defilea) naišao na kritiku vladajuće elite. Grad Jerusalim je i ovih dana centar političkih dešavanja zbog premještanje ambasade SAD iz Tel Aviva u ovaj grad, čime mu je dana važnost istinskog centra jevrejske države, čemu se protive predstavnici palestinskog naroda.
Dakle, ovo poglavlje sadrži pet odvojenih događaja:
– Hristov ulazak u Jerusalim (21:1-11)
– Čišćenje hrama (21:12-17)
– Neplodna smokva (21:18-22)
– Govor Hristov u hramu (21:23-32) te
– Priču o vinogradarima (21:33-46).
Ono što je zajedničko glavnim mislima iz svih ovih tekstova jeste bavljenje jevrejskim narodom. Dvadeset prvo poglavlje izgleda kao Hristov poslednji pokušaj da uvjeri svoj vlastiti narod u svoje božansko poslanje. Dvadeset drugo poglavlje je još jedna prilika za diskusiju sa onima koji imaju dodatna pitanja. Ta diskusija se završava kada su njegovi protivnici iskoristili sve svoje argumente (Matej 22:46). Nakon toga je uslijedio Hristov ukor vođama kroz proročansku tužbalicu „teško vama!“ (23. poglavlje) kome slijedi negativno žaljenje zbog posledica odbacivanja Hristove ličnosti. Razorenje Jerusalima koje će uslijediti nekoliko godina kasnije (24. poglavlje) mnogi su povezivali s prethodnim događajem, iako sam Hristos ih ne dovodi u direktnu vezu.
Reakcija naroda na Hristov ulazak u Jerusalim je naznaka njihovog prepoznavanja mesijanskih simbola. Ako tome dodamo radosni uzvik „Hosana!“ te izricanje blagoslova nad onim „koji ide u ime Gospodnje“ (Matej 21:9), ne možemo se oteti utisku da narod ima velika očekivanja od Isusa. Problem je samo što se ta očekivanja razlikuje od onoga što Hristos smatra svojim zadatkom. Jedan od aspekata tog zadatka je simbolično čišćenje hrama, što podrazumijeva obnavljanje ispravnog bogosluženja i službe Bogu. Ilustracija neplodne smokve (21:18-19) je kritika onih kojima je mnogo dato i od kojih je mnogo očekivano. Ne možemo ne pomisliti da se ne radi o jevrejskom narodu pogotovo što se na nju nadovezuje govor u hramu. U tom govoru Isus jasno ističe, kroz priču o dva sina, neposlušnost afirmativnog i poslušnost negacijskog. Oni koji su ispovijedali vjeru u Bogu nisu prihvatili Njegovo djelo u ličnosti Isusa Hrista, dok oni koji su bili daleko od monoteizma, prepoznali su u Hristu mnogo više od još jednog jevrejskog proroka propasti.
Vrhunac nastupa u priči o vinogradarima. Ako je u svečanom ulasku u Jerusalim, čišćenju hrama, događaju sa neplodnom smokvom i priči o dvojici sinova ostalo šta nejasno, to je uklonjeno u ovom Hristovom diskursu. „Od vas će se uzeti carstvo Božije i daće se narodu koji njegove rodove donosi“ (Matej 21:43) nije moglo da se shvati na nekoliko načina. Matej bilježi da su vođe, glavari sveštenički i farseji, „razumjeli da za njih govori“ (Matej 21:45). Umjesto da ih to navede na razmišljaje, bili su potaknuti da se razračunaju sa glasnikom.
Jevanđelista Matej ne spada u antisemite zbog toga što implicitno ukorava jevrejski narod (kroz njihove vođe) za neprihvatanje Hristove službe. I on sam je pripadnik tog naroda kao i svi ostali apostoli. Vojno podupiranje izraelske države zbog njihove posebnosti od strane dispenzacionalistički motivisanih američkih političara je druga, pogrešna, krajnost. Jevanđelje ne poznaje etničke podjele. „Jer Bog ne gleda ko je ko“ (Rimljanima poslanica 2:11). Svi narodi imaju jednaku vrijednost u Božjim očima. Pismo je vrednije od poštara.
