Najbolji novogodišnji poklon

Screen Shot 2016-01-04 at 11.36.34Da, znam: malo kasnim sa temom. Nova godina je već iza nas. No zavisi, postoji još novih godina u ovom i sledećem mjesecu koje će ljudi proslaviti. Ali vjerovatno ima i onih- poput mene – koji još nisu podijelili novogodišnje poklone svojim najmilijima. Tako da pišem o najboljem novogodišnjem poklonu kojeg možete da podarite svojoj djeci.

Nekoliko sedmica prije Nove godine počeli su na moju email adresu pristižu sve mogućnosti za potencijalne darove. Jedna od njih je bila od poznate američke korporacije koja se bavi proizvodnjom i prodajom komjutera, telefona i tableta. I oni su me uvjeravali kako “još uvijek nije kasno da se pokloni nešto posebno.” A to posebno je, naravno, jedan od njihovih skupih uređaja. I mi tome uveliko vjerujemo: poseban poklon mora biti opipljiv i skup. Tome učimo i našu djecu: oni imaju takva očekivanja. No postoji jedan mnogo bolji poklon, i mnogo potrebniji, neprocjenjivo vrijedan i skup, koji roditelji mogu dati svojoj djeci.

Vrijednost i važnost tog poklona sam tek prepoznao nakon odlaska u jednu ustanovu u gradu u vrijeme darivanja. To je dom za djecu bez roditelja. Praznici su vrijeme kada se mnogi ove djece sjete i tada ova djeca imaju mnoštvo poklona i darova. Prije par godina bio sam saradnik jednog projekta koji je nosio naziv “Stariji brat, starija sestra.” Ideja je da svako dijete iz ovog doma ima jednu stariju osobu – najidealnije studenta srodnih studija – koji će provoditi vrijeme sa tim djetetom i “izigravati” starijeg brata ili sestru. Dok sam bio dio tog projekta, dobio sam sledeću informaciju od osoblja doma: “Svako od ove djece ima na raspologanju 5-6 osoba koje pokušavaju da odgovore na sve njegove potrebe. Inače, u normalnim okolnostima, za sve to su dovoljne samo dvije osobe: majka i otac.”

nashville-gay-parents-jason-demarcoMajka i otac! Kako te dvije riječi silno zvuče. Na žalost, u našem vremenu one više nemaju istu vrijednost i važnost, kao nekada. Savremeni čovjek smatra da savremeno dijete može živjeti i bez toga; smatra kako je djetetu dovoljan samo otac, ili samo majka, ili dvije majke, ili dva oca – iako domovi za djecu bez roditelja potvrđuju sasvim suprotno. Ono što vašem djetetu najviše treba u novoj kalendarskoj godini, dok biva starije, svjesnije, pa čak i samostalnije, su otac i majka. To je najveći poklon koji možete da im pružite.

Volim sledeću pričicu i sa njom završavam ovaj kratak tekst. Djeca su se na nekom rođendanu hvalila svojim majkama. Sve je počelo kada je jedan dječak rekao: “Moja mama pravi najbolje pite na svijetu.” Jedan drugi upao mu je u riječ: “Moja majka svira na klaviru bolje od svakog drugog!” Jedna djevojčica, pokazujući na svoju haljinu, kazala je: “Moja mama šije ljepše haljine od onih koje se mogu naći u radnjama.” Očigledno da je svako dijete imalo majku koja se odlikovala izuzetnim sposobnostima.

Ali, jedan dječak kao da nije imao ništa da kaže. Ćutao je sve dok ga neko nije upitao: “Da li tvoja majka zna nešto da radi?” Ustima koja su bila puna kolača, promrmljao je: “Možda ne zna.” Ali tada su njegove oči zasijale i on je sa oduševljenjem dodao: “Ali sa njom je neobično lako živjeti!”

44595c3b8e95d7c78689ff8adaa2eb74U svijetu koji ne znamo šta da donosi, a koji toliko toga nudi i obećava, naročito onima koji su najmanji i najranjiviji, potreban je dom, potreban je otac i potrebna je majka. Potrebna je sredina u kojoj mogu odrastati na pravilan način. Tome neće pomoći skupe igračke, rođendaonice i igraonice, dadilje i plaćene radnice vrtića. To mogu da daju samo roditelji. I sam sam otac dva djeteta i znam koliko je to izazovno, ali čvrsto vjerujem da će donijeti bolji rezultat od najskupljeg Apple, Samsung ili bilo kog drugog gadžeta ili poklona.

Osmi mart

Osmi mart je dan koji različiti ljudi pamte (i obilježavaju) na različit način. To sam razumio tek kada sam prvi put napustio prostore bivše nam Jugoslavije. Otkrio sam da postoje “jadni” ljudi i “siromašna” mjesta gdje se ne zna za Osmi mart ni za Prvi maj. A za nas sve ostale, sa ovih naših (znam da ovaj prisvojni pridjev trpi najviše nasilja i tumačenja) prostora, to je dan kada smo kao mali odnosili cvijeće učiteljici u školu a donosili majkama kući. A sve to nije bilo zbog velikog uspjeha Cockte, jugoslovenske verzije Coca Cole bez kofeina i ortofosforne kiseline (predstavljena 8. marta 1953. godine) nego zbog … e sad, tu se već ni istorija ne može složiti zašto baš na taj datum.

Najčešće objašnjenje se vezuje uz ženskog komunistu po imenu Klara Cetkin koja je 1911. pokrenula Međunarodni dan žena zahtijevajući jednake mogućnosti (plate i rada) te pravo glasanja za žene. Zanimljivo je da ono što je počelo kao pokušaj oslobođenja žena danas se smatra propalim pokušajem i nije fokus radikalnog feminizma. Pokušaj uspostavljanja jednakosti između polova je danas zamijenilo negiranje pola i polne razlike. U svakom od ovih slučajeva, seksualnost (pogotovo ženska) je predimenzionirana i stavljena u prvi plan, kao da ne postoji ništa drugo. Dovoljno je pogledati kako se žensko tijelo u medijima upotrebljava i zloupotrebljava. Jedan od ponuđenih odgovora na ovu problematiku dolazi i od slavne Džene Džejmison koja poziva žene da one, najzad, preuzmu inicijativu i da one umjesto muškaraca stanu iza kamere. Sve ovo pokazuje da se za stvarni problem traži još uvijek pravo rješenje.

Naravno, niko i ne pomišlja da bi se rješenje moglo pronaći u drevnom spisu, svetom za hrišćane, koji počinje izvještajem da su čovjek I ŽENA načinjeni prema Božjem obličju. “I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.” (1. Mojsijeva 1:27) Ovakav pogled na ljudsko porijeklo daje veoma uzvišeni položaj i jednom i drugom, mnogo veći nego što to uspijeva ideja o naglo uspravljenim majmunima koji su odjednom postali svjesni svoje privlačnosti i seksualnosti. Šta više, ova stara knjiga govori da prema Božjem mišljenju, kada je u pitanju stav svake osobe pred njim, tu postoji najveća moguća jednakost: “Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu.” Vrhunska jednakost i najveća moguća vrijednost, do koje se ne stiže borbom, nego predanjem.

Evo kako o tome piše Rob Bel u svojoj knjizi “Sex God“:

U početku nas je Bog stvorio po svom obličju. Znači, prvo nam je dao da nosimo određeno obličje. Zatim, Bog nam je dao pol: muški i ženski. Onda nam je Bog dao nešto da radimo, da vodimo brigu o stvorenom svijetu. Tek kasnije su došle razlike: različita mjesta stanovanja, boje kože, jezici i kulture. Ono što mi radimo jeste da mijenjamo redoslijed Božjeg stvaranja. Mi počinjemo sa različitim kulturama, bojom kože i nacionalnostima, i tek kad sklonimo pogled sa tih stvari, u stanju smo da sagledamo ono što nam je zajedničko – svi smo nosioci Božjeg obličja sa istim zadatkom da vodimo brigu o Božjim djelima stvaranja.

Ovo takođe usmjerava i po pitanju razumijevanja različite uloge koju imaju muškarci i žene te poziva na međusobnu ljubav i poštovanje. Bez obzira na dugogodišnje iskrivljavanje ove slike i na desno (od kvazi religioznih) i na lijevo (od agresivno sekularnih) ova slika i dalje ostaje da postoji kao smjernica i putokaz rijetkom broju onih koji odbace svaki oblik isticanje svoga ega, bilo kroz seksualnost, nasilje ili vulgarnost.