“Otac i sin” – Đura Jakšić

Jedanput ide stari Amidža
ko neki sedi mandarin;
a za njim tapka, trči, skakuće
junačke krvi najmlađi sin.

Vašar je bio; a na vašaru
sablje, pištolji, arapski at,
tuniske kape, srebro i zlato,
mletačka svila, ženevski sat.

– E, šta ćeš, sine, da kupi babo? –
deteta sklonost kušaše svog.
– Hoćeš li sablju tu, britku, sjajnu,
il’ voliš ata misirskog?

Il’, možda, želiš od svile ruho?
Neka ti bude svileno sve!
Govori, sine, govori brže,
da kupim one toke zlaćene? –

Dete se češka rukom po glavi,
kao da ne zna šta bi od sveg:
– Ah, babo, babo, kupi mi, babo,
pečenja kupi jarećeg

Sad se i babo češe po glavi,
gledajuć dugo sinčića svog:
“E, ja sam volo sablje i koplja,
a sin mi jarca pečenog!”

Đura Jakšić (1832-1878)

Putevi

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaš da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve )

Mak Dizdar

U ropstvu

Nekad smo svi znali jasno,
od najnepismenijeg seljaka
pa do gospode i dece njine,
šta je rodoljubivo i časno,
i šta treba da čine
potomci negdanjih junaka.

Ne mogu da poznam narod
čije su pevali vrline
pesnici od Branka do sada.
Naše stado malo
sve do poslednjeg runa
razbilo se i ošugalo.

Desanka Maksimović (1898-1993)

Postali smo zemlja
robova i potkazivača
i stokatnih zelenaša.
Pune su nam ulice sada
poštovanih zlikovaca,
a zatvori nevinih robijaša.

Na leđima kao da grbu
nosim od bola i stida,
i ulicama kad idem,
kao da mi blato baca
pogled oholih stranaca
u lice, i svakog dana
veo mi se po veo skida
sa rugoba naših rana.

Desanka Maksimović