“Ako…” – Rudyard Kipling

Ako možeš da sačuvaš prisebnu glavu, kada svi oko tebe gube svoju, i okrivljuju te za to,
Ako možeš da vjeruješ sebi, kada svi u tebe sumnjaju i sam dodaješ njihovim sumnjama,
Ako možeš da čekaš – a da ti ne dosadi čekanje,
ili ako si prevaren – da sam ne varaš,
ili ako si omrznut – da sam ne mrziš,
a da pritom ne izgledaš predobar ili premudar,
Ako možeš da sanjariš a da snovi ne ovladaju tobom,
Ako možeš da maštaš, a da ti maštanje ne bude cilj,
Ako možeš da se suočiš sa uspjehom i neuspjehom
i smatraš te dve varke kao da su potpuno iste,
Ako možeš da podneseš da istinu koju si rekao
izvrnu nitkovi kako bi od nje napravili zamku za budale,
ili da posmatraš propast onoga čemu si posvetio sav život,
i da pogrbljen, sa dotrajalim alatom opet novo stvaraš,
ako možeš da prisiliš svoje srce, nerve i tetive, da te služe dugo, iako si ih nemilice trošio,
i da izdržiš kada nema nišega više u tebi sem volje koja ti dovikuje – ISTRAJ
Ako možeš da razgovaraš sa nižima od sebe i ne istakneš svoju superiornost,
ili da u društvu sa višima od sebe sačuvaš svoje dostojanstvo,
Ako ni prijatelj, ni neprijatelj ne mogu da te uvrijede,
Ako te svi cijene, ali ne previše,
Ako možeš da ispuniš jedan minut sadržajem koji traje šezdeset sekundi,
tvoja je zemlja i sve što je na njoj, i iznad svega,
bićeš ČOVJEK, SINE MOJ.

A vi, šta vi čekate?

Stanica Vincennes, linija RER A, Pariz

“Čekaj me, ja ću sigurno doći…” pisao je Konstantin Simonov, a otpjevao Toma Zdravković. Jedna od naših najvećih pjesnikinja, Desanka Maksimović, je na poseban način opisala koncept čekanja u ljubavi stihovima “… jer sreća je lepa samo dok se čeka.” Bob Marley je pjevao o uzaludnom čekanju (Waiting in vain).

Ljudi danas, posebno u velikim gradovima, mnogo vremena provedu u čekanju. Čekanju na prevoz, čekanju u redovima za kupovinu, u redovima za plaćanje računa, u čekanju na promjenu prilika, čekanju da im se osmijehne sreća, u čekanju na pravog ili pravu, čekanju na dokumente, čekanju na kraj radnog vremena, čekanju na penziju, čekanju na godišnji odmor … lista je beskrajna.

Pripadam grupi onih koji čekaju. Iako je dio života znam kako čekanje zna da bude naporno. Nemamo mnogo izbora bez obzira na sve ljudske pokušaje da se čekanje smanji: ko uštedi na mostu, mora da čeka na ćupriji. Ali postoji i nešto što možemo da učinimo dok čekamo. Možemo da izaberemo društvo koje nam odgovora i kreiramo atmosferu koja će nam olakšati taj period. Zato krenite, šta čekate?

Moćnici

Nešto se u svetu uveliko sprema
Bore se moćnici da vladaju svuda,
Poštenom čoveku više mira nema
Sad je na udaru svaka rodna gruda!

Kažu pola sveta da nestane treba
Da bi oni mogli komotno da žive,
I misle da nema za sve ljude hleba
Čemu onda služe livade i njive?

Na rodnim poljima golf terene prave
Svu bahatost svoju, svima da pokažu,
Radije će mnoge gladne da ostave
Nego svojim novcem ljude da pomažu.
Mnogo takvih ima na njihovoj listi,
Ne shvataju da smo svi pred Bogom isti!

R. Antonijević 05. dec. 2015.