O pisanju bloga

Mnogobrojne obaveze i tok života me je poprilično odvojio od ovog mog hobija, pisanja (bloga). Pokušavajući da reorganizujem životne prioritete, želim i ovom svom interesu da vratim raniju važnost, kada sam sedmično objavljivao bar jedan tekst, prvenstveno sebe radi. Naravno, bilo je ugodno dobiti povratne misli nekih od vas, one male grupe ljudi koji su još uvijek usmjereni ka tekstu u svijetu slike, bilo pokretne ili statične. Čini mi se da oni koji pišu to ne rade zbog potencijalnih čitalaca koliko zbog ugodnog nizanja smislenih karaktera, na listu papira ili danas ekranu kompjutera. Taj oblik stvaranja, ili riječima drevnog cara Solomuna, “taj mučni posao koji Bog dade sinovima ljudskim da se muče oko njega” (Knjiga propovjednikova 1:13) ima sličnost sa porađanjem. (Upravo završih razgovor sa svježim ocem koji iščekuje poziv iz bolnice). Konačni ishod je takav da se na kraju zaborave muke koje su mu prethodile. “Žena kad rađa trpi muku; jer dođe čas njezin: ali kad rodi dijete, više se ne opominje žalosti od radosti, jer se rodi čovjek na svijet” (jev. po Jovanu 16:20).

pixabay.com

Drugi problem je napravila platforma koju koristem za pisanje. Prije nekog vremena, WordPress je klasično uređivanje postova zamijenio onim što je nazvao block editorom. Čini se da sam ostario jer mi ova novost nije bila ugodna. Trebalo je navikavati se na novi izgled, druge komande, pretraživati i učiti kako da se šta uradi. Sreća u nesreći je što iza sedam gora i iza sedam mora može da se uključi opcija izbora:
Block editor
Classic editor

Jedno vrijeme sam bio zadovoljan tom mogućnošću ali sada se upuštam u ovaj novi izazov. Povjerovaću da je ova opcija bolja i korisnija i za nas, amaterske blogere. Tako da od sada možete očekivati češće objave na ovom blogu, koji je bio skoro pa “zamro”. O čemu ćete moći čitati? Pa o onome što čitam, o događajima iz mog života, tuđe tekstove i prepise zanimljivih tuđih misli, kao i moja razmišljanjima. Ranije sam bio mnogo strožiji prema tekstu i prema svojim čitaocima, smatrajući da ovdje treba da budu samo oni tekstovi koji mogu da budu od koristi, daju rješenja, odgovore na potrebe … Znam, znam; reći ćete da sam se zanosio mesijanskim kompleksom ali, ne zaboravite, bio sam mlad. A to svi mladi ljudi misle da trebaju da rade.

Sile koje sprečavaju dobro

Drevni pagani, poput nekih animista danas, posmatrali su svijet nastanjen neprijateljskim, ili potencijalno neprijateljskim, silama. Ako biste krenuli na put po moru, dobro bi bilo da se prvo pomirite sa bogom mora. Ako ste započinjali rat, trebali ste Marsa na svojoj strani. Ako ste zaljubljeni, bolje osigurajte pomoć Afrodite. I tako dalje, i tako dalje. U stvari, njih je bilo toliko mnogo da je život postao izuzetno komplikovan i veoma prijeteći. I mnogo običnih ljudi obavljalo je svoje svakodnevne poslove u atmosferi straha i nesigurnosti. Radili su najbolje što mogu da izbjegnu nevolje; ali često to najbolje nije bilo dovoljno dobro i demoni su izvirivali iz svakog grma pokušavajući da vas uhvate. 
Međutim, bogovi i demoni bi često djelovali preko ljudi. Ako je Rim pobijedio, to je bilo zato što je rimska boginja bila jača od britanske. Zemaljsko i nebesko bojno polje nisu bili razdvojeni velikim jazom; nebesko je bilo skrivena dimenzija zemaljskog: dodatna karakteristika uobičajene stvarnosti koja je objašnjavala šta se “stvarno” događa. Sile i vlasti nisu bili udaljene. One su bile unutrašnja dimenzije vanjskih događaja.

Da li se smijemo ovakvom pogledu na svijet? Ako je odgovor pozitivan, onda se smijemo svom licu u ogledalu. Ko upravlja našim svijetom? Političari? Nikako. Oni se sami izjašnjavaju nemoćnima; oni su žrtve “sila” koje su van njihove kontrole. Oni prisvajaju čast kada se stvari odvijaju na dobro, ali kada stvari krenu naopako onda se otkriva sva istina. Sve zavisi od ekonomskih sila. Sila? Ja ne vidim nikakve sile. Ali one mora da se u jako moćne. One drže cijeli svijet u recesiji već nekoliko godina. One stvaraju potoke izbjeglica i najmoćniji ljudi svijeta ne mogu da ih zaustave. Te sile us milione ljude ostavile bez posla. Gurnule su hiljade poslova u bankrot. Prošetajte velikim gradovima i vidjećete mlade beskućnike kako prose. Ko ih je smjestio tamo? Pitajte bilo kog političara, bilo kog ekonomistu: ekonomske sile, reći će vam. Takva je bila politička klima. U pitanju je svjetska ekonomska situacija. 

Ali pogledajte šire. Zašto nismo riješili probleme Bosne, Ruande, Sjeverne Irske? Imamo šijunske satelite koji nam mogu reći sve što želimo o svijetu. Imamo političke i ekonomske odsjeke na univerzitetima širom svijeta. Imamo kompjutere koji nam mogu reći bilo šta o bilo čemu. Ali ne možemo zaustaviti ljude da se grudvaju niti da mačetama tjeraju jedni druge iz domovina. Zašto ne možemo? Političke sile. Takva je klima nastala nakon hladnog rata. Plemenske podjele. I ako neko pita zar nije ova planeta savršeno sposobna da uzgoji dovoljno hrane i podijeli je svakom čovjeku, ženi i djetetu koje diše, a opet milioni od njih gladuju, odgovor je isti. Postoje sile koje nas onemogućavaju da to uradimo. 

N. T. Wright

 

Kao prvo, ne moram ja ništa!

Već nekoliko godina pišem svoja razmišljanja i dijelim ih na ovoj ovdje platformi. Napravio sam neki svoj raspored da svake srijede objavim po jedan tekst. Tekstovi nisu uvijek rezultat napora mojih moždanih vijuga nego ima i dosta onih koje prenesem sa drugih izvora (knjiga, web stranica, blogova). Ali ovim sedmičnim ritmom sam stvorio jednu vrstu obaveze samom sebi i, ponekad, dodatnog napora i opterećenja. Posebno to primjećujem u ovom periodu kada sam u procesu intenzivnog učenja stranog jezika. Nedostatak onog laganog toka misli koje se slivaju niz moje prste, preko tastature, na ekran kompjutera mi zaista smeta. U nekim trenucima se mozak ukoči i ne može da pronađe pravu riječ za misao koja ostaje u vazduhu. Pa se pitam, šta je to sve trebalo čovjeku u ovim godinama?

Sa druge strane, svakodnevno se suočavamo sa obavezama koje treba da budu ispunjene. Vjerovatno su najnapornije one koje se najčešće ponavljaju. Čak i kada uđemo u rutinu, one znaju da opterećavaju i mi čekamo trenutak da pobjegnemo od istih. Jedan vozač autobusa, zasićen problemima u kući i na poslu, uzeo je autobus i odvezao se stotinama kilometara daleko od svog mjesta boravka. Kampovao je u autobusu i uživao u novonastalom miru i tišini. Kada je pronađen i vraćen nazad, desilo se nešto neobično. Štampa, radio i TV su mu u svojim izvještajima o ovom njegovom činu bili veoma naklonjeni. Dok se u društvu određenih službi vraćao autobus nazad, mnogi ljudi su izlazili pored puta i pozdravljali ga kao heroja. On je u stvari učinio ono o čemu mnogi dugo sanjaju – činilo se kao da je pobjegao od svojih obaveza i problema. Iako svi znamo da se baš ništa ne postiže ovakvim stavom: ono od čega smo željeli pobjeći (loši odnosi, problemi, obaveze) čekaju nas na istom mjestu gdje smo ih ostavili.

Meni lično je pomogla podjela obaveza i poslova u četiri kategorije: važno i hitno, te njihove suprotnosti: nevažno i ono što nije hitno. Međusobnim sučeljavanjem ovih kategorija dobijamo četiri nove podvrste obaveza i poslova:

  1. važno i hitno
  2. važno i nije hitno
  3. hitno i nevažno
  4. nevažno i nije hitno

Klasifikacija obaveza koje nastaju kombinacijom četiri – gore spomenute (važno, nevažno…) – kategorije olakšavaju izvođenje svih obaveza. Prve obaveze koje dobijamo tim putem, važne i hitne (1), traže naše trenutno djelovanje: one se ne mogu odlagati. Druga vrsta, važnih ali ne tako hitnih poslova i obaveza (2) daje nam prostor da izaberemo kada ćemo se njima pozabaviti. Zadaci koji su okarakterisani kao nevažni daju nam mogućnost da ih se potpuno riješimo i to na dva načina. Ono što mora brzo da se uradi, a nije važno – ukoliko za to imate mogućnost – prenesite na nekoga drugog (3). Možda nađete nekoga ko voli više od vas da se bavi takvim stvarima. Na kraju, ono što nije važno i nije hitno (4), možete u potpunosti da napustite. Smatram da u ovu poslednju kategoriju (onoga što nije hitno i nije važno) spada mnogo više pojava oko nas nego što to mislite. U poslednje vrijeme se bavim pokušajima da sve takve pojave koje uzimaju moje vrijeme i energiju uklonim iz svog iskustva. Pronašao sam ih mnogo više nego što biste ikada pomislili da ih ima. A posebno su vezani uz upotrebu kompjutera, interneta i društvenih mreža. Tako izreka “Kao prvo, ne moram ja ništa” čini se da zaista zaživljava u našoj stvarnosti. U suprotnom, uvijek možete da “posudite” autobus javnog prevoza i odvezete se daleko od svojih obaveza i problema. Mada, nisam siguran da će vam klicati, kao u priči, kada se budete vraćali nazad.

Poruke iz Svete zemlje: Arad

2Iako se moja posjeta Izraelu desila, sada već prije više od pola godina, i dalje sakupljam utiske i često mislim kako nisam dovoljno dobro iskoristio to putovanje. Jedan od propusta je taj što sam ovo trebao pisati dok sam bio tamo. Ali, u tom trenutku je bilo toliko događaja i toliko toga za vidjeti i obići da jednostavno nije bilo moguće sve stići (ili je to samo jedan od standardnih izgovora). Kako god, sada, uz velike napore i naprezanja da što autentičnije prenesem svoje utiske, pišem o tom ugodnom iskustvu kojeg preporučujem svima koji to mogu sebi da organizuju.

Ovaj drevni gradić Arad je smješten u pustinji Negev, nekih tridesetak kilometara jugoistočno od Virsaveje, i zato smo krenuli u tom pravcu poslije posjete Virsaveji. Smješten je na jednoj uzvisini u sredini ogromne ravne pustinjske površine. To je ovom mjestu davalo izuzetnu poziciju zbog puta u blizini, koji se protezao od Jude do Edoma. 

Kada je jevrejski narod krenuo iz egipatskog ropstva ka obećanoj zemlji, car ovog grada po imenu Hananej (Biblija, 4. knjiga Mojsijeva 21:1-3) ih je napao, zarobivši neke iz naroda. Nakon što su se sabrali i organizovali, Jevreji napadaju Arad (moguće i neke druge gradiće iz okruženja), pobjeđuju i raskopavaju ga do temelja. Grad tada dobija novi izgled i novo ime: Orma (razorenje). Činilo se da je put u obećanu zemlju sada otvoren i da mogu krenuti ravno naprijed. Umjesto toga, Bog ih je poveo drugim putem obilazeći zemlju istočno od Edoma. Nikakvo čudo da je ta čudna promjena iznervirala narod koji se počeo buniti i vikati: “Zašto nas izvedoste iz Egipta da izginemo u ovoj pustinji?” (4. knjiga Mojsijeva 21:5) Iako se ovaj put mogao učiniti dužim i težim, ulazeći sa druge strane preko Jordnaa, u skoro samo središte Hanana omogućilo je Izraelu da kontroliše cijeli region i iz te perspektive bilo mnogo bolja strategija. 

Upravo je ovo mjesto gdje sam po prvi put u svom životu doživio pustinju i njene osobine. Vodiči su nam stalno naglašavali potrebu za vodom i podsjećali da je dovoljno nosimo sa sobom omogućivši nam da je kupimo – naravno po većoj cijeni 🙂 – u samom autobusu koji smo putovali. Nedaleko od glavnog lokaliteta Tel Arad, koji je dio nacionalnih parkova Izraeal, nalazila se i česma sa vodom kojom sam strašno bio razočaran: njenim okusom, mirisom, bojom, količinom … Bez želje da kritikujem jako dobro organizovan sistem nacionalnih parkova u Izraelu, koji su obezbijeđeni vodom i to aparatima koji hlade vodu, na ovom mjestu sam ipak po prvi put shvatio šta znači naći se u pustinji bez adekvatne vode. 

_MG_5088Ono po čemu je ovo mjesto jako značajno jeste otkriće hrama. Pošto je bogosluženje u drevnom Izraelu bilo centralizovano (postojalo je samo jedno mjesto molitve i prinošenja žrtvi), ovo otkriće iznenađuje. Arheolozi pretpostavljaju da ostaci ovog hrama sežu sve do vremena iz Davidovog carstva. Navike prinošenja žrtava na visinama i, “pod svakim zelenim drvetom” kako su proroci voljeli kritički da se izražavaju, čini se da je potrajala među jevrejskim narodom i nakon uspostavljanja centralnog mjesta za bogosluženje. Oltar za žrtvovanje je još uvijek lako prepoznatljiv u unutrašnjosti ovih ruševina. Pretpostavlja se da je služba na ovom mjestu prekinuta u vrijeme vjerskih reformi od strane cara Jezekije (2. knjiga o carevima, 18. poglavlje). 

Arheološka istraživanja se nastavljaju na ovom području. U američkim novinama New York Times (moguće i na drugim mjestima, ali ja sam ovdje “naletio” na ovu vijest) objavljeno je jedno od poslednjih. U pitanju je drevna lista za nabavku: Elijasiv, upravitelj ove pustinjske tvrđave, primio je nalog za dostavu ispisan na grnčariji: vino, brašno i ulje. Čini se da je pismenost bila mnogo raširenija nego što se ranije vjerovalo. Istraživači zaključuje da je najmanje šest različitih ruku bilo uključeno u pisanje. Profesor Izrael Finkelštajn sa Univerzitetat u Tel Avivu tvrdi “da su pisali jako dobro, skoro bez ikakvih grešaka.” Cijeli članak možete pronaći na ovom linku