Poruke iz Svete zemlje: Kumran

Nastavljajući dijeljenje svojih utisaka sa putovanja po Svetoj zemlji stižem do Kumrana. Za razliku od En Gedija, o kome sam pisao zadnji put, ovo je još jedna u nizu svjetski poznatih lokacija iz ovog dijela svijeta. Zato se postavlja pitanje, šta napisati a da to već nije rečeno? Podijeliću par svojih utisaka s ovog mjesta, onoliko koliko se sada, skoro dvije godine kasnije, uspijem sjetiti.

U pitanju je arheološko nalazište koje je danas pretvoreno u Nacionalni park. Jedno od onih mjesta na Zapadnoj obali koje privlači mnoštvo turista. Sjećam se gužve autobusa na parkingu i provlačenja s mukom kroz prodavnicu suvenira. Na ovom mjestu se nalazi restoran sa prodavnicom, mali muzej sa eksponatima, a iza cijelog kompleksa se prostiru iskopani ostaci gdje je živjela esenska zajednica.

Zajednica nastaje zbog neslaganja sa postojećim sveštenstvom u Jerusalimu. Grupa onih koji su zahtijevali brižljivije držanje zakona se odvojila slijedeći onoga koga u tekstovima često nazivaju Učitelj pravednosti (jedna od mnogih hipoteza). Smatrali su da postoji jasna podjela na sinove svjetla i sinove tame, i njihov sukob stalno traje čime se objašnjava stanje stvari na ovoj zemlji. Kao u većini izolacijski usmjerenih vjerskih podviga, smatrali su da svojim aktivnostima doprinose ispunjavanju Božjeg plana za taj narod, dio svijeta pa i šire. U konačnici sve to treba da dovede do pobjede svjetla nad tamom i uspostavom Božje vlasti preko Njegovih slugu. Budući da je Jovan krstitelj djelovao “nedaleko” od ovog mjesta, postoji često pravljenje veze kumranske zajednice sa Hristovim pretečom. U samom muzeju na ovom mjestu se prikazuje film koji, pored ostalog, daje ove aluzije.

No najveći doprinos Kumrana se vidi u otkrivanju spisa s ovog područja. Pećine koje se nalaze u ovom kraju pružaju idealne uslove za očuvanje spisa iz drevnih vremena. Dobro poznata priča kaže kako je jedan mali beduinski dječak, čuvajući koze na tom području i igrajući se kamenčićima, slučajno otkrio ono što je danas poznato pod imenom Kumranski spisi ili Spisi s mrtvog mora. U pitanju je kolekcija od skoro hiljadu različitih manuskripata čije pronalaženje i izlaganje traje još od 1946. godine do danas. To su uglavnom tekstovi istorijskog, vjerskog i lingvističkog značaja jer uključuju neke među najstarijim rukopisima. Među njima su posebno značajni oni koji se tiču biblijskog kanona Starog zavjeta jer su to prevodi koji uveliko potvrđuju današnji tekst koji posjedujemo. Ovo mnogima pomaže da potkrijepe svoje uvjerenje kako tekst Svetoga pisma nije identičan drugim istorijskim spisima nego se ističe i razlikuje kao Božija riječ koju je on održao i očuvao nepromijenjenu do današnjih dana. Ipak, usuđujem se reći da najveći argument u prilog nadahnuća Biblije ne potiče iz arheologije koliko sa područja antropologije. Promijenjeni život onih koji dopuste da sila koja stoji iza Svetog pisma napravi pozitivnu razliku je jači argument od svih, jer je to cilj postojanja i čitanja ove drevne knjige.

Završio bih jednom ilustracijom iz knjige Ateizam ili hrišćanstvo. Pretpostavimo da vjerujem kako je Johan Sebastijan Bah veliki muzičar. Ljudi mogu sedam dana preko medija govoriti kako je on jedan od najvećih kompozitora svih vremena. Mogu iznajmiti salu i pozvati najveće umjetnike da izvode njegova djela. Ali sve to nije dovoljno. Kada odlučim da u tišini slušam Bahovu muziku, kad ona dodirne moj um, srce i moja osjećanja, kada lično za sebe otkrijem njenu ljepotu, nikakva kritika neće umanjiti ljepotu ove muzike. Sveto pismo sadrži najsavršenije i najljepše kompozicije koje je Bog nadahnuo. Možda još nisi uvjeren u to, ali pozivam te da čitaš, jer jedno je sigurno: poslije toga nećeš ostati isti.

 

Poruke iz Svete zemlje: Bet Guvrin – Mareša

_MG_7257 2

Prošla su već tri mjeseca od mog putovanja u Izrael, što sam spomenuo jednom i o čemu sam bio počeo da pišem i stao. Krajnje je vrijeme da se prihvatim toga, ponajviše zbog želje da sačuvam svoje uspomene. Postoje ugodni i lijepi događaji koji nam se dese, ali koji bez nečeg vidljivog i opipljivog teže da se izgube, nestanu i blijede iz sjećanja, dovodeći nas u čuđenje i u sumnju jesmo li to uopšte mi ikada i doživjeli.

Prvo planirano odredište bio je Hevron (u svojim tekstovima ću koristiti transliteraciju imena iz prevoda Svetog pisma Daničić/Karadžić). No, budući da je tih dana bilo problema (čitaj sukoba) na tom području, došlo je do promjene plana te smo kratko posjetili dolinu Ili, a nakon toga nacionalni park Bet Guvrin – Mareša. Da li zbog nagle promjene temperature, izgubljenog kofera ili nečeg trećeg, ne sjećam se da sam napravio par slika u dolini Ili, mjestu sukoba Davida i Golijata. Nešto više je imao da ponudi nacionalni park Bet Guvrin – Mareša.

vojnici
Nezaobilazan dekor Svete zemlje

Judejski car Rovoam je izgradio ovaj grad u cilju odbrane regije, posebno od egipatskog faraona Sisaka. Grad se spominje u Svetom pismu, u 2. knjizi Dnevnika 11:5-8 kao Marisa. Nešto kasnije Sisakov sin će napasti Judu ali i doživjeti poraz od kralja Ase u blizini Mareše. Kao i mnoga druga istorijska mjesta, Mareša je imala svoje uspone i padove do konačnog uništenja 40. godine prije Hrista. Zajedno sa Marešom, Bet Guvrin čini nacionalni park upisan 2014. godine na UNESCO listu svjetske baštine.

Šta ovdje ima da se vidi, pitaće neko? Nekoliko stvari koje daju bogate uvide u život ljudi ovih prostora iz drevnih vremena: dobro očuvana kuća iz II vijeka prije Hrista, presa za cijeđenje ulja, golubarnik, pećine u obliku zvona… Krenimo redom.

Kuća koju imate priliku vidjeti u galeriji slika pokazuje kako je nekada izgledao život – mada je najvjerovatnije pripadala ne tako siromašnoj porodici. Korištena je za stanovanje i trgovinu u helenističkom periodu. Prizemlje, sa sobama raspoređenim oko centralnog dijela, je veće od 150 m2. Stepenice su vodile na sledeći sprat, a ispod se nalazilia cisterna sa vodom koja se u nju slivala preko krova, kanala i glinenih cijevi. Nedaleko odavde je jedna od 22 iskopane prese za masline. I danas se na ovim prostorima nalaze brojna drveta maslina.

Golubarnici su podzemni tuneli za uzgajanje golubova. Zidovi ove podzemne prostorije su tako dobro urađeni i sadrže preko 2000 pažljivo isječenih udubljena – niša. Ovo je bio uobičajen i unosan posao u helenističkom periodu. Meso i jaja su korištene u ishrani, a izmet kao đubrivo. Takođe su bili važne i u žrtvenom sistemu. U samoj Mareši je pronađeno nekih 85 golubarnika, sa preko deset hiljada niša.

Postoje mnoge pećine (poljska pećina, pećina kupatilo, lavirint pećina, sidonske pećine) u ovom nacionalnom parku, ali ove u obliku zvona, na području nekadašnjeg Bet Guvrina, čine se vizuelno najprivlačnijim. Isječene su najvjerovatnije u vizantijskom i ranomuslimanskom periodu. Korištene su kao kamenolom: omogućavale su materijal za građenje u ovom području i šire. Arapski putnik iz X vijeka Al Mukadaši je zapisao za ovaj kraj: “To je zemlja bogatstva i izobilja, sa mnogo kamenoloma mermera…” U parku se još mogu vidjeti crkva sv. Ane (izgrađena u vizantijskom periodu u čast majke Marije, Isusove majke), rimski amfiteatar, tvrđava krstaša te kupatilo iz rimske ere. Dalje putovanje će tek pokazati svu korisnost informacija stečenih na ovom mjestu.