Da li svijet zaista postaje bolji?

“Vjerujte mi, svijet zaista postaje bolji, a ne lošiji.” Ovo su riječi koje je početkom godine, tačnije 4. januara, napisao za časopis Time jedan od najbogatijih ljudi današnjice i osnivač kompanije Microsoft. Gospodin Gates navodi i razloge zašto vjeruje u ovu svoju izjavu. Nikada u istoriji ovako veliki procenat djece nisu imali mogućnost obrazovanja. Sa druge strane, broj djece ispod pet godina koja umiru je najmanji do sada, tvrdi Gates. Broj žena koja imaju vodeću poziciju u javnim institucijama je u porastu, a više od stotinu zemalja svijeta su donijele zakone koji štite prava homoseksualaca. Većina ovoga se ne vidi i ne čuje zbog toga što su mediji preplavljeni negativnim vijestima, završava IT mogul svoje viđenje današnjeg stanja našeg svijeta.

Još je Voltaire kritikovao Lajbnicovu ideju o “najboljem od svih mogućih svjetova” na šta podsjeća ovaj Gatesov tekst. Optimistički pogled na svijet je uveliko splasnuo nakon Drugog svjetskog rata. Misao da će tehnološki napredak donijeti do poboljšanja kvalitete življenja je odavno napuštena. Mnogo je prisutniji strah od gubitka svake vrste slobode te preuzimanja uprave nad našim životima od strane automata koje je čovjek napravio. Ali mene nešto drugo muči, što mi kvari doživljaj ovog sve boljeg i boljeg svijeta. Juče sam izgubio kišobran.

Nije to bio običan kišobran koji se može bilo gdje kupiti. Dobio sam ga na poklon od Thomasa iz Beča. Imao je duplo kvalitetno, skoro nepoderivo platno. Iako anarhijskih boja, crveno-crno se veoma lijepo slagalo sa čvrstom, masovnom, ergonomskom ručkom. Već sam ga jednom bio zaboravio, ali na mjestu gdje su ga ljudi sačuvali i vratili. Ovo se desilo na stanici: vjerovatno ga je neko pokupio čim sam ušao u javni prevoz. Sramota!, bar onih koji su sjedili do mene čekajući prevoz. Mogli su me podsjetiti kada sam krenuo. Čak ni naknadno raspitivanje u službi “izgubljeno-nađeno” nije pomoglo. Sve se ovo desilo dok sam išao na sahranu: Boris je izgubio oca.

Svijet može postajati bolji ali to tebi i meni ne mora apsolutno ništa značiti. I to nije sebični pogled nego lični i jedini koji imamo. “Zato što nas patnja pogađa na tako ličan način, kad patimo skloni smo misliti da su nepovoljne okolnosti koje su nas našle jedinstvene, da niko drugi ne pati kao mi, ili da se naša bol ne može uporediti ni sa jednom drugom. Na određeni način, to i jeste tako.” (Baden, Suočavanje s patnjom) Spinozin pogled “sub specie æternitatis” ne pomaže mnogo kada muka i patnja dotakne nas lično. Da bi svijet bio bolji, mora biti bolje meni i onima oko mene. A meni teško da bude dobro dok je drugima – posebno onima do kojih je meni stalo – oko mene loše. Jedino bi se svijet, o kome je Hristos govorio, u kome je svima dobro mogao nazvati boljim. “Smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više…” Naravno, za većinu današnjeg svijeta je to utopija. Ali zato skupo plaćamo i spremno kupujemo i čitamo oligarhijske priče.

Moje saučešće Borise; ja ću možda ponovo imati tako dobar kišobran, ali ti svog oca ne. Osim ako ne postoji neki drugi, mnogo bolji i drugačiji svijet, u koji čvrsto vjerujem i kome se nadam.

Ja vjerujem, vjeruj i ti!

Kalemegdanski park je divan u julu. Sve vrvi od boja i zvukova: veseli dječji glasovi miješaju se s cvrkutom raspjevanih ptica i šapatom Save i Dunava. Vozim rolere sa sestrom, i posmatram nasmijana lica šetača i zlatni odsjaj sunca u vodi. Osjećam umor i tražim slobodnu klupu, dok moja sestra neumorno juri dalje. Ali kao za inat, sve su zauzete! I gle sreće, na klupi koja je okrenuta prema rijekama, sjedi sama mlada djevojka sa tamnim naočarima na očima. Prilazim nesigurno i pitam:

“Da li je slobodno?”

“Da, da”, odgovara ona predusretljivo. “Samo ti sjedi.”

Sjedam pored nje i krišom je posmatram. Baš je lijepa. Duga kosa boje zrelog klasja uokviruje joj nježno ružičasto lice i u slapovima pada na ramena. Kakve li su joj boje oči? pitam se. Sigurno plave, blago njoj! Kako bih voljela da ja imam plave oči. Iz razmišljanja me prenu njen glas.

“Kako se zoveš?” pita me.

“Marija,” odgovaram.

“Koliko imaš godina?”

“Dvanaest” kažem i okrećem se prema njoj. Znatiželjno je posmatram dok ona nastavlja zagledana u daljinu.

“Ja sam Bojana,” kaže ona. “Imam četrnaest godina, volim Kalemegdan i njegove mirise. Miris trave, kamena, rijeka … Često me mama dovodi ovdje.”

“Stanuješ li daleko odavde?” pitam je.

“Ne,” odgovori, “ovdje blizu, u Knez Mihajlovoj.”

Nije mi jasno zašto nekoga ko ima četrnaest godina i ko stanuje tako blizu mora mama da dovede ali to pitanje sam sačuvala za sebe. A onda veseli razvigorac dunu sa rijeka, poigra se u mojoj kosi i ponese je ka Bojaninom licu. Jedan pramen dotače njen obraz. Ona se iznenada trže:

“Da li ti to imaš dugu kosu?” upita.

Bila sam zapanjena njenim pitanjem. Pa to je očigledno mislila sam, ali od iznenađenja još nisam mogla da progovorim. Osjetila je moje čuđenje. Pružila je ruku i dotakla me po ramenu.

“Marija, zar ne shvataš, ja sam slijepa, ovo nisu naočare za sunce.”

Pred mojim očima kao da je sijevnula munje. Bože, kako slijepa, zašto slijepa? Ne znam da li sam to glasno pitala ili je ona to pitanje osjetila.

“Rođena sam sa šest mjeseci. Nekoliko mjeseci sam provela u inkubatoru, on mi je omogućio život ali je oštetio vid.” Tu je zastala. Rukom je lagano dotakla moja obraze i njeni prsti su ispitivački klizili mojim licem i kosom. Sve je u meni drhtalo. Klupa na kojoj smo sjedili kao da se ljuljala. A onda je Bojana opet progovorila:

“Imaš divnu kosu, koje je boje?”

“Crne,” rekla sam kroz suze dok mi je glas podrhtavao.

“Oprosti mi,” rekla je, “nisam znala da ćeš tako reagovati, ali morala sam da ti kažem kad sam shvatila da ne primjećuješ. Sigurno da nisi imala prilike da sretneš nekoga kao što sam ja. Zato nisi shvatila i zato si tako iznenađena.”

Ali ja nisam bila samo iznenađena, bila sam izbezumljena. Sve je u meni jecalo. Rojila su se pitanja bez odgovora. Zašto se život tako surovo igra ljudima i njihovim sudbinama? Zašto neko tako lijep i osjećajan mora život da provodi u tami? Zašto ona nikad nije vidjela dugu, ni blistavo nebesko oko okupano jutarnjim suncem, i leptira na listu livadskog cvijeća i svica što leti nad noćnom tamom? Da li će ona to ikada vidjeti? Ali Bojana je nastavila:

“Ja nisam bez nade. Sledeće godine idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo se jednom ponovo sresti na Kalemegdanu.”

Njenu priču je prekinula visoka plava žena koja nam je prišla.

“Bojana, moramo kući, vrijeme ručka je odavno prošlo.”

Ustala je, nježno me takla po ruci i tiho rekla: “Vidjećemo se Majo, sigurno ćemo se vidjeti, ja vjerujem u to. Vjeruj i ti.”

Sjedila sam i dalje na klupi i posmatrala kako odlazi s majkom. Pitala sam se da li ću je ikada stvarno vidjeti. Iako sam to stvarno željela, smatrala sam da je to nemoguće. Svake večeri sam dolazila sa sestrom i sjedila na toj klupi. Pričala bi sestri kako je svijet lijep, bez obzira da li ga vidiš. Šta vrijedi ako ga vidiš ako ga istinski ne osjećaš? Svaki put prije nego što bih legla izgovorila bih molitvu uplašena. Sjećala sam se njenih riječi: “Sledeće jeseni idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo jednom se sresti na Kalemegdanu, ja vjerujem, vjeruj i ti.”

Istina, vjerujem u to. Vjerujem svim srcem, vjerujem da će moja drugarica Bojana jednom progledati i da ćemo zajedno sjediti na Kalemegdanu i posmatrati zalazak sunca.

Marija Vlatković, Mladenovac

Za život vrijedan življenja

“Dragi Bože, pomozi mi da dam stvarni doprinos životu. Ne želim lak posao. Želim samo da sam u stanju da Ti potpuno vratim sve što si mi dao. Postavi me gdje sam Ti potreban. Ako mi daš težak posao, zahvaljujem Ti na povjerenju. Pomozi mi da imam na umu da nikada neću morati da se susretnem sa nečim što Ti i ja zajednički ne možemo savladati. Pomozi mi da smatram probleme izazovima i da shvatim da se poraz, odbijanje i teškoće ne mogu izbjeći. Pomozi mi da i na tome budem zahvalan.

Pomozi mi da budem častan i pošten. Bez obzira šta drugi čine, pomozi mi da ne varam. I na kraju Gospode, ako potpuno budem onesposobljen ili ako postanem bespomoćan uslijed bolesti ili starosti, pomozi mi da i to prihvatim.

A kada se spusti tama i borba se završi, ne želim na odlasku nikakve lažne pohvale. Sve što želim jeste da znam da Ti smatraš da sam u punini proživio svoj život.”

Tridesetog aprila 1940. godine za vrijeme drugog svjetskog rata, pilot Ed Nortern bio je oboren nad Denkerkom u Francuskoj. Vjerovatno je poginuo, pošto nikada nije pronađen. Među njegovim papirima ostala je i jedna rukom ispisana molitva. Ona sadrži poruku i otkriva njegov stav prema životu koji još uvijek predstavlja nadahnuće i izazov. Teško da bi se drugačijim riječima mogao da iskaže pobjedonosniji stav prema životu nego što je to Ed učinio u ovoj svojoj molitvi.

А ради чега се живи?

– И живјети ми се, – вели, – Божји човјече, не мили. Једино желим да умрем. Само то молим Бога. Сад сам изгубио сваку наду.”
А старац му рече:
– Не ваља ти што тако говориш, Мартине, ми не смијемо да просуђујемо Божија дјела. Није то по нашем разуму, већ по Божијој промисли. Бог је твом сину досудио да умре, а теби да живиш. Значи да је тако боље. А што ти очајаваш, то је зато што желиш да живиш за своје задовољство.
– А ради чега се живи? – упита Мартин.
– Ради Бога, Мартине, треба живјети. Он ти је дао живот, ради њега треба живјети. Када почнеш да живиш ради Њега, ни на шта се нећеш више жалити и све ће ти изгледати лако.
Поћута Мартин и вели:
– А како се живи ради Бога?
И старчић рече:
– А како се живи ради Бога показао нам је Христос. Јеси ли писмен? Купи јеванђеље и читај, тамо ћеш сазнати како се живи ради Бога. Тамо је све објашњено.
И ове ријечи коснуше Авејича у срце. И оде он истога дана и купи Нови завјет штампан крупним словима и поче читати.

Лав Толстој, Гдје је љубав тамо је и Бог