Oče, gdje si?

Kao dječak nisam mogao da podnesem rep muziku. Moje konzervativno vaspitanje nije moglo da proguta način oblačenja i životni stil onih koji su promovisali ovaj muzički žanr. Nisam ni danas pobornik ove muzike ali mi se čini da postoje mnoge pjesme ovog žanra koje postavljaju izuzetno važna životna pitanja. Jedna od takvih je i pjesma „Papaoutai“ od belgijskog izvođača poznatog pod umjetničkim imenom Stromae (ime dolazi od „maestro“ sa francuskog šatrovačkog jezika). Naziv pjesme je takođe igra riječi i potiče od pitanja „Papa où tu es?“ (Oče, gdje si?) U videospotu koji je pogledan više od 690 miliona puta prikazan je dječak koji pokušava da komunicira sa svojim ocem. Otac, koga glumi Stromae, se ponaša kao lutka, potpuno je beživotan i nepokretan. Dječak kroz prozor vidi roditelje sa djecom dok je njegov otac potpuno nedostupan: sve što dječak posjeduje je njegova figura. 

Stromae je rođen kao Paul van Haver, majka mu je iz Belgije a otac porijeklom iz Ruande. Rano je počeo da se interesuje za muziku, učio solfeđo i sviranje bubnjeva. Počinje da piše i objavljuje svoje pjesme na youtube. Proslavlja ga prvi hit Alors on danse (2010) i omogućava mu saradnju sa poznatim muzičarima, mnoge nominacije i par nagrada. Pjesma „Papaoutai“ je izraz njegovog teškog životnog iskustva. Kada je imao devet godina, 1994. godine, njegov otac odlazi u posjetu svojim rođacima u Ruandu. To nije bio najbolji trenutak jer tada u Ruandi bjesni rat između plemena Tutsi i Hutu. Njegov otac se ne pojavljuje, a majka krije tu činjenicu čak tri godine, nadajući se da je živ i da će se jednog dana vratiti. Tek tri godine kasnije on shvata da mu je otac umro. Zato u pjesmi ponavlja pitanje,

Où t’es, papa où t’es?
Où t’es, papa où t’es?
Où t’es, papa où t’es?
… Maman dit que lorsqu’on cherche bien
On finit toujours par trouver
Ah sacré papa
Dis-moi où es-tu caché?
Ça doit, faire au moins mille fois que j’ai compté mes doigts

„Oče, gdje si, gdje si …
mama kaže kada dobro tražimo,
da na kraju uvijek pronalazimo (aluzija na tekst iz jevanđelja)
O, tata
reci mi gdje se kriješ? 
Najmanje hiljadu puta sam brojao prstima“ 

U sredini smo sedmice kada hrišćani obilježavaju praznik Hristovog vaskrsenja. Gregorijanski datum je prošao, a julijanski je pred nama. U isto vrijeme, veliki dio svijeta nalazi se u karantinu zbog pandemije virusa. Kao nikada ranije, pitanje iz ove pjesme postaje relevantno ako ga upućujemo „nebeskom“ ocu. Zašto Bog, ako postoji, dopušta ovakve događaje, je drevno ljudsko pitanje. Jedan prijatelj koji prolazi kroz tešku roditeljsku muku razmišlja glasno: „Nevidljiv, tih, zagonetan, kontroverzan, nerazumljiv, pristupačan jedino putem teško komplikovane eksegeze grčkog i jevrejskog teksta starog nekoliko hiljada godina, Bog kojemu se godinama možeš moliti, danonoćno, bez da ti ikada konkretno, jasno, razumljivo odgovori.“  Neki uspijevaju da žive s ovakvim i sličnim pitanjima, pronađu neka svoja rješenja; drugi napuštaju i samo traganje za odgovorom, povrijeđeni i ogorčeni. 

Bez želje da olako govorim o tuđoj patnji i muci, želim usmjeriti pažnju na jedan detalj vezan uz spomenuti hrišćanski praznik. Možda se tu može pronaći ako ne odgovor, onda bar slično pitanje. Dva od četiri jevanđelja spominju jedno čudno Hristovo pitanje, veoma slično ovom našem. Na aramejskom jeziku one zvuče nešto kao „Eloi, Eloi lama sabahtani?“ a znače „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ U trenutku kada je Hristos postavio to pitanje, On nije mogao da vidi preko groba. Njegovo pitanje ostavlja prostor za postavljanje pitanja dok prolazimo kroz teške periode življenja. Bilo bi korisno ako bi mogli nastaviti da hodamo, čak i bez dobijenog odgovora. Ili rečeno poznatim riječima Čerčila, „Ako prolaziš kroz pakao, nastavi da hodaš.“ Onaj što je na krstu postavio pitanje je nadvladao i smrt. U tome je suština praznika koji ukazuje na nadu i kada se ona ne vidi.

Bog i ljudska patnja

Bilo je to teško vrijeme za njegov narod. Bili su već sedam godina u okupaciji, ruka neprijatelja je postala veoma teška i nasilna. Narod je iz straha napuštao svoja naselja i tragao za pećinama i sličnim prirodnim skloništima. Hrane je već ponestajalo i panika se širila poput jutarnje magle. Jedan mladi sin tog naroda je skupio hrabrosti i izašao na njivu da sabere nešto malo pšenice i pobjegne sa njom prije nego stignu neprijateljski vojnici. U tom trenutku mu se javio anđeo i pozdravi ga posebnim riječima: “Gospod je s tobom, hrabri junače!” Taj pozdrav kao da je isprovocirao ovog čovjeka koji je kratko zastao u svom radu, okrenuo se i upitao: “Ako je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? I gdje su sva čudesa Njegova, koja nam pripovijedaše oci naši … a sada nas je ostavio i predao u ruke neprijateljima!” 

Bez obzira koliko zreli vjernici bili, trenuci lične i kolektivne patnje podstiču pitanja. Zašto? Zašto se ovo dešava ako je Bog svemoćan i dobar? Posvećeni ljudi tragaju za odgovorima i pokušavaju da osmisle svoje situacije oslanjanjem na neke od biblijskih stihova i koncepata. Dešava se često da dati odgovore ne obuhvataju dovoljno realne situacije i znaju praviti štetu umjesto da budu od koristi. Prije nego pređem na neke od uobičajenih odgovora i primjedbe za iste, treba se podsjetiti da nisu sva zla jednaka. Postoje tzv. 

  1. Prirodna zla – na koje nema direktnog ljudskog uticaja (poplave, cunami, tornada …) 
  2. Incidentna zla – kada neplanirani događaji utiču na ljudske živote (pad zgrade, sudar …) 
  3. Moralna zla – ono što nastaje zbog ljudske grešne prirode (holokaust, ubistva, ropstvo …) 

Različiti odgovori

  1. Mora postojati neki smisao u patnji. Ovo je prirodna težnja ljudskog uma da uskladi život i pojave u njemu. Ako postoji Bog koji je stvorio svijet sa ciljem, mora postojati neki razlog za patnju. Problem s ovim pristupom je da se na taj način sve može opravdati. 
  2. Patnja kao kazna. Postoje biblijski tekstovi koji neke situacije objašnjavaju ovim putem. Ali to ne znači da svaku situaciju mi možemo staviti u isti koš. Knjiga o Jovu, kao i neke Hristove izjave, ukazuju da nije ispravno praviti univerzalnu primjenu ovog odgovora. 
  3. Patnja kao lekcija. Prema ovom mišljenju, patnja nas obučava i pročišćava naš karakter. Sigurno da se to može desiti ali dok je ovo adekvatan odgovor za neke situacije, nije – kao ni prethodni – ispravno primjenjivati ga na sve. Ne samo da je problematičan nego može biti i destruktivan. Ovaj pristup ide tako daleko da može tvrditi kako je zlo neophodno za ljudsko sazrijevanje i rast. 
  4. Patnja kao test. Bog dopušta patnju onima za koje zna da će položiti ispit. U Bibliji nalazimo primjere i za ovo (Avram, Jov) ali je od veoma male koristi za osobu koja prolazi kroz muku. Posebno pitanje se postavlja: ko određuje šta je test, a šta nije? Ovo zasigurno nije posao za ljude koji posjećuju one što se muče i pate. 
  5. Patnja ukazuje na vječnu slavu. Postoje biblijske reference i za ovo mišljenje (2. Kor. 4:17, npr). Ali ako se generalno prihvati, ono negira emotivni bol koji može donijeti dugotrajne negativne psihološke posledice pojedincu. Takođe, ovaj pristup se ne bavi traganjem za uzrokom patnje. 
  6. Đavo kao uzročnik svakog zla. Sve naše patnje i zla ovog svijeta pripisuju se jednom izvoru. Ovaj pogled je prilično dramatičan i uvjeravajući, posebno u kontekstu ideje o velikoj borbi između dobra i zla u koju je uključena svaka pojedinačna osoba na ovom svijetu. 

Patnja je besmislena

Izuzetno je važno zapamtiti da patnja nikada nema smisla. To znači da ni odgovori koje dajemo osobi u patnji, ne mogu biti u potpunosti zadovoljavajući. Patnja je stvarna, ali ujedno i tajanstvena i mučna. Sveto pismo je prikazuje kao stvarnost ovog života, ali ne daje detaljne odgovore na sva pojedinačna pitanja koja možemo imati. Svaka situacija je posebna i zahtijeva drugačiji pristup. Ipak, ne smijemo zaboraviti, da nisu svi odgovori podjednako korisni. Neki ozbiljno koče ljude u traganju za Bogom u trenucima muke. Ljudi su stvoreni da postavljaju pitanja. Svaki odgovor koji to sprečava ne služi na čast Bogu koga predstavljamo. Mi svi možemo iskusiti patnju i muku jer živimo na zemlji gdje zlo vlada. Ali moramo zapamtiti: patnja nevinih nikada nije Božija volja. On u Svetom pismu obećava uništenje zla i muke, ali je neophodno istrajati čekajući u nadi. 

Zato se uzdržimo od svako povezivanja patnje sa ličnim grijesima i duhovnošću. Često se čuje kako se muka dešava zbog učinjenog grijeha, nedostatka vjere ili kao potreba za ličnim rastom. Izbjegavajmo racionalizovanje tuđe patnje. Umjesto toga ponudimo utjehu i ohrabrenje onima koji prolaze kroz mračne periode svog života. Tišina i prisutnost može pomoći mnogo više nego mnogi odgovori zajedno. Usmjerimo njihove pažnju na biblijske tekstove koji ulivaju nadu, služimo onima koji pate, izbjegavajmo brze i jednostavne odgovore, budimo otvoreni za višedimenzionalnu prirodu patnje, koristimo adekvatan jezik i pokažimo jevanđeosku poniznost. 

Bog je na patnju odgovorio na silan način u ličnosti Isusa Hrista. On je iskusio muku, patnju i bol, kao i mnogi drugi ljudi. Njegov uzvik “Bože, zašto si me ostavio?” daje prostora svakome da podijeli svoja pitanja i bol sa Bogom. Hristos se poistovijetio sa onima koji pate bilo da su nevini ili krivi. Njegovo vaskrsenje nije samo utjeha i obećanje nego znak glasnog božanskog protesta protiv patnje ljudskih bića. 

John Stott je pisao, “Nikada ne biih mogao da vjerujem u Boga da nije krsta.  Jedini Bog u koga ima smisla vjerovati je Bog kome se Niče rugao – kao Bogu krsta.  U svijetu u kome su bol, patnje i nevolje svakodnevna pojava, kako neko može služiti Bogu koji je neosjetljiv prema svemu što se dešava Njegovim stvorenjima.  Ulazio sam u mnoge budističke hramove u mnogim azijskim zemljama i s poštovanjem stajao pred kipom Bude, koji je, skrštenih nogu i ruku, sklopljenih očiju, s jedva primjetnim osmjehom na usnama, odsutnog pogleda, djelovao kao odvojen od ljudskih patnji.  Ali svaki put bih se, poslije izvjesnog vremena, okrenuo do njega.  U mašti sam se, umjesto njemu, obraćao usamljenom, izobličenom, izmučenom tijelu na krstu, ruku i nogu probodenih klinovima, leđa naruženih bičevanjem, polomljenih udova, čela okrvavljenog trnovim vijencem, usta suvih i nesnosno žednih – tijelu utonulom i tamu napuštenosti od Boga.  To je za mene Bog!  Odrekao se svoje neosjetljivosti na bol.  Ušao je u naš svijet krvi i mesa.  Patio je za nas.  Naša patnja postala je podnošljiva u svjetlosti krsta.  I dalje je ljudska patnja pod znakom pitanja, ali preko nje smjelo stavljamo još jedan znak – krst koji simbolizuje božasnku patnju.  Hristov krst … jedini je znak Božjeg samoopravdanja u svijetu kakav je naš.“

Iskupljenje mora doći

Jakov se sjeti riječi koje je njegov imenjak, praotac Jakov, izgovorio na samrtnoj postelji: „A što se tiče mene, kada sam došao iz Padana. Rahela je umrla pokraj mene, u zemlji Hananskoj, na ivici puta, kada nam je valjalo prijeći još samo malo da bismo stigli u Efrat; i ja je sahranim tamo …“

I njegovo ime bijaše Jakov, i on je izgubio voljenu ženu, kćer jednog neznabošca, izgubio je među tuđincima, i Sara je sahranjena pokraj puta, ostavljajući mu sina. I kao biblijski Jakov, i on će prijeći rijeku, noseći sa sobom samo jedan oslonac, a progoni ga jedan drugi Isav. Sve je bilo istovjetno: praiskonska ljubav, praiskonski bol. Možda će ponovo proteći četiri hiljade godina; možda će negdje, na nekoj drugoj rijeci, koračati neki drugi Jakov oplakujući neku drugu Rahilju. Ili su, možda, ko bi znao, to uvijek jedan te isti Jakov i ista Rahilja. Da, ali Iskupljenje mora doći. Sve ovo ne može vječno da potraje.

Jakov podiže pogled: „Vodi me Gospode, vodi. Ovo je tvoj svijet.“

Isak Baševis Singer, „Rob“ (Bigz: 1979), 230. 

Još uvijek ima nade

„Ozarilo ga je to dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog dobrog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe.
Dobro sam, kako si ti? Hvala ti što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora s tobom. I da znaš, divno je što neprestano stojiš na tom mjestu, nasmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe Božji! Niko nikad nije izmislio ljepši i jednostavniji pomen svome ljudskom srcu i želji da svima ljudima bude dobro.“

Tako piše Selimović u svom romanu „Ostrvo.“ Glavna ličnost ovog romana, gospodin Ivan, provodi penzionerske dane u razmatranju vlastitog života pitajući se kako je proveo protekle dane i godine. Pitanje „Kako si“ pronalazi urezano ispod jedne česme koju je neznani čovjek podigao za života. Oduševljem ovim ktitorskim potezom, razmišlja o sličnom poduhvatu. No, nedostajao mu je natpis. Nije mogao pronaći boljeg od onoga kojeg je pročitao. Trebalo je smisliti nešto drugo, a isto tako silno i jasno.

„Šta bi on to rekao ljudima (svim ljudima, ili bar najboljim), i to u časovima kad je najbolje raspoložen? Začudo, odmah je počinjao da smišlja govor koji bi im održao. Ne to! Jednu riječ! Pozdrav, poruku, lijepu želju! Uzalud. ONAJ je uzeo tu riječ.“

Koju biste riječ vi podijelili? Šta bi bila vaša verbalna ktitorska zaostavština svijetu koji vas okružuje? Jedna davno pročitana knjiga je meni dala ideju u ovom pravcu: „Još uvijek ima nade.“ Uvijek se iznova začudim kako nam je utjeha i nada svima potrebna. Bez obzira na godine, posao, poziciju, status, pol … svako od nas se susreće sa vlastitim problemom (ili više njih) te iščekivanjem rješenja za isto/(e). Ali utjeha i nada ne smije biti vještačka niti placebo efekat. Nego stvarno i istinsko.

Gospodin Ivan je jedno vrijeme skupljao pare da pretoči svoju misao u djelo. Nakon nekog vremena je sa tim novcem kupio nove cipele svoje ženi. Selimović završava ovu priču negativnim tonom: njegov Skadar na Bojani nije dovršen. Ali možda se dio odgovora nalazi u gore spomenutoj kupovini cipela. Možda se nada i utjeha nazire tek onda kada je počnemo dijeliti sa drugima. Vrijedi pokušati.

Da li svijet zaista postaje bolji?

„Vjerujte mi, svijet zaista postaje bolji, a ne lošiji.“ Ovo su riječi koje je početkom godine, tačnije 4. januara, napisao za časopis Time jedan od najbogatijih ljudi današnjice i osnivač kompanije Microsoft. Gospodin Gates navodi i razloge zašto vjeruje u ovu svoju izjavu. Nikada u istoriji ovako veliki procenat djece nisu imali mogućnost obrazovanja. Sa druge strane, broj djece ispod pet godina koja umiru je najmanji do sada, tvrdi Gates. Broj žena koja imaju vodeću poziciju u javnim institucijama je u porastu, a više od stotinu zemalja svijeta su donijele zakone koji štite prava homoseksualaca. Većina ovoga se ne vidi i ne čuje zbog toga što su mediji preplavljeni negativnim vijestima, završava IT mogul svoje viđenje današnjeg stanja našeg svijeta. 

Još je Voltaire kritikovao Lajbnicovu ideju o „najboljem od svih mogućih svjetova“ na šta podsjeća ovaj Gatesov tekst. Optimistički pogled na svijet je uveliko splasnuo nakon Drugog svjetskog rata. Misao da će tehnološki napredak donijeti do poboljšanja kvalitete življenja je odavno napuštena. Mnogo je prisutniji strah od gubitka svake vrste slobode te preuzimanja uprave nad našim životima od strane automata koje je čovjek napravio. Ali mene nešto drugo muči, što mi kvari doživljaj ovog sve boljeg i boljeg svijeta. Juče sam izgubio kišobran.

Nije to bio običan kišobran koji se može bilo gdje kupiti. Dobio sam ga na poklon od Thomasa iz Beča. Imao je duplo kvalitetno, skoro nepoderivo platno. Iako anarhijskih boja, crveno-crno se veoma lijepo slagalo sa čvrstom, masovnom, ergonomskom ručkom. Već sam ga jednom bio zaboravio, ali na mjestu gdje su ga ljudi sačuvali i vratili. Ovo se desilo na stanici: vjerovatno ga je neko pokupio čim sam ušao u javni prevoz. Sramota!, bar onih koji su sjedili do mene čekajući prevoz. Mogli su me podsjetiti kada sam krenuo. Čak ni naknadno raspitivanje u službi „izgubljeno-nađeno“ nije pomoglo. Sve se ovo desilo dok sam išao na sahranu: Boris je izgubio oca.

Svijet može postajati bolji ali to tebi i meni ne mora apsolutno ništa značiti. I to nije sebični pogled nego lični i jedini koji imamo. „Zato što nas patnja pogađa na tako ličan način, kad patimo skloni smo misliti da su nepovoljne okolnosti koje su nas našle jedinstvene, da niko drugi ne pati kao mi, ili da se naša bol ne može uporediti ni sa jednom drugom. Na određeni način, to i jeste tako.“ (Baden, Suočavanje s patnjom) Spinozin pogled „sub specie æternitatis“ ne pomaže mnogo kada muka i patnja dotakne nas lično. Da bi svijet bio bolji, mora biti bolje meni i onima oko mene. A meni teško da bude dobro dok je drugima – posebno onima do kojih je meni stalo – oko mene loše. Jedino bi se svijet, o kome je Hristos govorio, u kome je svima dobro mogao nazvati boljim. „Smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više…“ Naravno, za većinu današnjeg svijeta je to utopija. Ali zato skupo plaćamo i spremno kupujemo i čitamo oligarhijske priče.

Moje saučešće Borise; ja ću možda ponovo imati tako dobar kišobran, ali ti svog oca ne. Osim ako ne postoji neki drugi, mnogo bolji i drugačiji svijet, u koji čvrsto vjerujem i kome se nadam.