Poruke iz svete zemlje: Wadi Qelt

Poslednji tekst o mom putovanju u Izrael sam napisao prije jedanaest sedmica. Pisao sam o Vitaniji kod Jordana, a pošto nas je put vodio dalje za Jerihon, zaustavili smo se kratko na mjestu koje se naziva Wadi Qelt. Dok ovo pišem sjedim sa mladićem iz Irana koji mi objašnjava da na arapskom jeziku ova riječ označava dolinu između dvije planine, što upravo možete i da vidite na ovim slikama. Ja se sjećam da su nas učili u školi da je to isušeno korito rijeke, što Nazar, Iranac, poriče.

Kako god, Wadi Qelt se prostire od istoka ka zapadu u judejskoj pustinji, 24 km istočno od Jerusalima, na 775 km nadmorske visine. To je dio prostora koji se često u vijestima spominje kao “West bank” ili “Zapadna obala.” Neki će ga i označiti i kao okupirano područje Palestine od strane izraelske države. Ovuda je vodio poznati (u Bibliji) put od Jerusalima prema Jerihonu. Putovanje bi obično trajalo do osam sati hoda, ali sa za porodicu sa malom djecom bi se znao produžiti i do dva dana. Poznata Hristova priča o Milostivom Samarjaninu se odvija na ovom putu (jev. po Luki 10:25-37).

Pustinja je igrala važnu ulogu u životu ljudi s ovog područja. Danas se na ovom mjestu mogu pronaći male grupe beduina, ali u ranije vrijeme prostor je bio u potpunosti nenastanjen. Ipak, to ne znači da se na ovom mjestu nisu, s vremena na vrijeme, mogli pronaći ljudi. Kada sam izrazio svoju želju da ovim putem najzad dođemo do grada (Jerusalima), naš vodič je sa nama podijelio lokalnu mudrost: “Ko želi da omudra odlazi u pustinju, a ko želi uživanja ide u grad.” Iskustvo prolaska jevrejskog naroda kroz pustinju je uveliko doprinijelo kreiranju ove izreke. Činjenica da nije bilo nikakve vanjske podrške osim Božjih čuda u njihovu korist, učinilo je da oni doživljavaju pustinju kao učionicu za duhovnost i posebno mjesto za povezivanje sa božanskim uticajem.

Nakon Hristovog odlaska u pustinju i iskustva borbe sa đavolom (jev. po Mateju 4:1-11, Marku 1:12-13, Luki 4:1-14) i hrišćani ovo područje počinju da posmatraju na sličan način. Iskustvo osamljivanja postaje jako važno i za Hristove učenike: čitamo i da je veliki propovjednik jevanđelja, apostol Pavle, takođe proveo jedno vrijeme na sličnom mjestu, u arapskoj pustinji (Galatima 1:17). Dvije stotine godina kasnije, ovaj koncept će ojačati, te će nastambe popularnih “pustinjaka” postati mjesto okupljanja hodočasnika – manastir. Na ovom mjestu, Wadi Qelt, nalazi se pravoslavni manastir sv. Đorđa od Kozibe. Istorija kaže da je nekoliko monaha iz IV vijeka želeći doživjeti (pustinjsko) iskustvo proroka nastanilo se u pećini za koju su vjerovali da je pripadala sv. Iliji (1. O car. 17:5-6). Jovan od Tebe (kasnije Jovan od Kozibe) osniva manastir 480. godine, koji biva razrušen 614., a obnovljen 1878. godine od strane grčkog monaha Kalinikosa.

Tradicionalne crkve (pravoslavna i katolička) i dalje daju vrijednost ovakvim duhovnim centrima, iako se ponekad ponekad ne slažu sa svim aktivnostima u koje se takvi centri pretvore (kao što je slučaj sa Međugorjem u Hercegovini, iako nema konkretnih odluka i čvrstog zvaničnog stava). Protestantske crkve, nastale reformacijskim pokretom, odbacuju ovaj pristup duhovnosti. (Zanimljivo, reformacija je pokrenuta, pored ostalih, upravo od strane jednog od monaha katoličke crkve.) Ali sa druge strane, osamljivanje ili izdvajanje iz svakodnevne gužve života, protestantske zajednice vide kao neophodnu praksu za zdrav duhovni život i rast.

Dok sam boravio u manjim sredinama, posebno za vrijeme perioda života provedenog na selu, nisam vidio nikakvu potrebu za posebnim trenucima izdvajanja. Moj život je tada prirodno imao trenutke mira i tišine, aktivnosti i pauze, te svakodnevnog boravka u prirodi. Ali odlaskom u veći grad u potpunosti sam shvatio ovu potrebu. Život koji se svakodnevno odvija samo na ulicama velikih gradova traži izdvajanje i osamljivanje onih koji žele da održe zdravim duhovnu stranu svoje ličnosti. Ukoliko nam ugled bivaju biblijske ličnosti koje sam spomenuo (Isus Hristos, apostol Pavle) onda to odvajanje ne podrazumijeva stalno napuštanje vlastite porodice i svakodnevnih obaveza. U njihovim slučajevima to je uvijek povremeno i u skladu sa Hristovom molitvom: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla” (jev. po Jovanu 17:15).

Poruke iz Svete zemlje: Vitanija kod Jordana

Sledeće u nizu mjesta koje sam posjetio tokom svog putovanja po Izraelu je Vitanija kod Jordana ili Qaser el-Yahud. Vjerovatno nam je svima poznatije kao mjesto krštenja Isusa Hrista. Naravno, kao i svaka druga lokacija u ovom području, i ova je označena na par mjesta kao autentična. Tačnije, nekoliko bliskih prilaza rijeci Jordan je uređeno za turiste kao mjesto krštenja. Jevanđeoski tekst ne daje preciznu lokaciju nego opisuje: ” … dođe Isus iz Galileje na Jordan k Jovanu da se krsti” (Matej 3:13)

Ova lokacija je prilično izdvojena od naseljenog mjesta i, slobodno se može reći, pusta. Do nje vodi put od najbližeg većeg gradića, Jerihona. Budući da sama lokacija graniči sa susjednom zemljom Jordanom, neophodno je proći kontrolu vojnog punkta. Sama lokacija nije pretrpana sa vojnicima kao što je to slučaj na nekim drugim mjestima: samo dvojica raspoloženih mladih vojnika su primijećena u blizini.

Mjesto je veoma posjećeno od strane turista koji upravo ovdje žele obaviti vjerski obred krštenja. Ostaci pagansko-ritualno-magijskih ideja su još uvijek prisutni među mnogim hrišćanima i oni ih potiču da smatraju posebno svetim određena mjesta i predmete. Ovo je prilično strano jevanđelju Isusa Hrista, čija misija spasenja je obuhvatala i pokušaj promjene fokusa u tadašnjoj religiji Jevreja: sa forme na suštinu. Tako sam na samom ovom mjestu susreo dvije posebne zanimljivosti.

Prva je vezana direktno uz ovo mjesto i ono što ono predstavlja. Grupa turista koja je zajedno sa svojim sveštenikom izašla iz autobusa rumunskih registracija je privodila kraju obred krštenja. Opšte je poznato da je Isus Hristos, kao i njegovi sledbenici u prvih par vijekova, kršten uronjavanjem. To znači da je cijelo tijelo osobe pogruženo (umočeno) u vodu. Ovo potvrđuje i sam grčki glagol βαπτιζο koji van religiozne upotrebe objašnjava bojanje tkanina potpunim potapanjem u vodu. Krštenje na škropljenjem nastaje u kasnijim vremenima i pravdalo se nedostatkom vode ili mogućnosti za pogružavanje. Spomenuti rumunski turisti su prevalili više od 2800 km da bi taj obred obavili na ovom istorijskom mjestu. Ali sam obred je obavljen škropljenjem a ne uronjavanjem u vodu. Ne kritikujem ničije neznanje niti praksu. Jednostavno sam bio zatečen velikom željom pojedinaca da se ovaj obred obavi na ovom mjestu, a koji je ipak učinjen na drugačiji način od originalnog. Tome je posvjedočila i jedna od krštenih osoba koja je nakon obreda škropljenjem, kada su svi krenuli ka autobusu, ušla sama u vodu i sama se uronila.

Druga zanimljivost je vezana za jednog drugog turistu s ovog istoga mjesta. Bio je to jedan fini dobrodržeći gospodin u svojim kasnim godinama koji je na ovo mjesto, čini mi se, došao sa svojom suprugom. Ono čime se on izdvajao od svih drugih turista je bio njegov talisman. Ukucajte ovu riječi u google pretraživač i wikipedia će vam reći da je to “riječ arapskog porijekla koja označava predmet ili neku drugu stvar koja se čuva i nosi, jer po opštem vjerovanju donosi sreću, odnosno štiti vlasnika od nesreće. Svaki predmet ili stvar može biti talisman, što je individualno. Mora se dobro čuvati jer je i sam gubitak znak buduće nesreće.” Nasmiješeni brkati čikica veoma spreman da mi pozira nosio je oko vrat krst. To ne bi bilo ništa novo da ovo nije bio zaista veeeliki krst, ali napravljen, izgleda, od nekog laganog drveta jer se nije primjećivalo da mu pravi probleme pri hodu. Dok je bio na ovoj zemlji Gospod Isus je pokušavao da ljude uputi na pravi oblik ispoljavanja duhovnosti. I u njegovo vrijeme su postojali ljudi koji su vlastite podvige (u obliku crkvenih predmeta i zgrada) smatrali velikim, zaboravljajući na njihovu stvarnu namjenu. Sve je trebalo da usmjerava ljude u pravcu Boga bez pokušaja da istakne veličinu niti pobožnost pojedinca (Matej 6:1). Hristos je upozoravao da je on veći od crkvenih građevina (Matej 12:6) i važniji od bilo kojih velikih ljudi iz prošlosti (Matej 12:42, Jovan 8:58).

Iako su sve ovo sasvim uobičajene pojave u hrišćanskoj tradiciji, očekivao sam da će ljudi koji odlaze na ova putešestvija i toliko mnogo ulažu u njih, biti zainteresovaniji za suštinu od forme. A opet, bez obzira gdje se nalazili, svako od nas može pasti u ovu istu zamku. Potrebno je pronaći istinski autoritet za hrišćansku duhovnost i djelovati prema istom. Za hrišćane svih vijekova i lokacija to je bilo Sveto pismo. Pišem bilo, jer očigledno je ono vremenom postalo zatrpano mnogim drugim glasovima. Potrebno je da obrišemo prašinu sa ove knjige i zapitamo se, svako od nas za sebe lično, šta kaže Gospod.

Poruke iz Svete zemlje: Kumran

Nastavljajući dijeljenje svojih utisaka sa putovanja po Svetoj zemlji stižem do Kumrana. Za razliku od En Gedija, o kome sam pisao zadnji put, ovo je još jedna u nizu svjetski poznatih lokacija iz ovog dijela svijeta. Zato se postavlja pitanje, šta napisati a da to već nije rečeno? Podijeliću par svojih utisaka s ovog mjesta, onoliko koliko se sada, skoro dvije godine kasnije, uspijem sjetiti.

U pitanju je arheološko nalazište koje je danas pretvoreno u Nacionalni park. Jedno od onih mjesta na Zapadnoj obali koje privlači mnoštvo turista. Sjećam se gužve autobusa na parkingu i provlačenja s mukom kroz prodavnicu suvenira. Na ovom mjestu se nalazi restoran sa prodavnicom, mali muzej sa eksponatima, a iza cijelog kompleksa se prostiru iskopani ostaci gdje je živjela esenska zajednica.

Zajednica nastaje zbog neslaganja sa postojećim sveštenstvom u Jerusalimu. Grupa onih koji su zahtijevali brižljivije držanje zakona se odvojila slijedeći onoga koga u tekstovima često nazivaju Učitelj pravednosti (jedna od mnogih hipoteza). Smatrali su da postoji jasna podjela na sinove svjetla i sinove tame, i njihov sukob stalno traje čime se objašnjava stanje stvari na ovoj zemlji. Kao u većini izolacijski usmjerenih vjerskih podviga, smatrali su da svojim aktivnostima doprinose ispunjavanju Božjeg plana za taj narod, dio svijeta pa i šire. U konačnici sve to treba da dovede do pobjede svjetla nad tamom i uspostavom Božje vlasti preko Njegovih slugu. Budući da je Jovan krstitelj djelovao “nedaleko” od ovog mjesta, postoji često pravljenje veze kumranske zajednice sa Hristovim pretečom. U samom muzeju na ovom mjestu se prikazuje film koji, pored ostalog, daje ove aluzije.

No najveći doprinos Kumrana se vidi u otkrivanju spisa s ovog područja. Pećine koje se nalaze u ovom kraju pružaju idealne uslove za očuvanje spisa iz drevnih vremena. Dobro poznata priča kaže kako je jedan mali beduinski dječak, čuvajući koze na tom području i igrajući se kamenčićima, slučajno otkrio ono što je danas poznato pod imenom Kumranski spisi ili Spisi s mrtvog mora. U pitanju je kolekcija od skoro hiljadu različitih manuskripata čije pronalaženje i izlaganje traje još od 1946. godine do danas. To su uglavnom tekstovi istorijskog, vjerskog i lingvističkog značaja jer uključuju neke među najstarijim rukopisima. Među njima su posebno značajni oni koji se tiču biblijskog kanona Starog zavjeta jer su to prevodi koji uveliko potvrđuju današnji tekst koji posjedujemo. Ovo mnogima pomaže da potkrijepe svoje uvjerenje kako tekst Svetoga pisma nije identičan drugim istorijskim spisima nego se ističe i razlikuje kao Božija riječ koju je on održao i očuvao nepromijenjenu do današnjih dana. Ipak, usuđujem se reći da najveći argument u prilog nadahnuća Biblije ne potiče iz arheologije koliko sa područja antropologije. Promijenjeni život onih koji dopuste da sila koja stoji iza Svetog pisma napravi pozitivnu razliku je jači argument od svih, jer je to cilj postojanja i čitanja ove drevne knjige.

Završio bih jednom ilustracijom iz knjige Ateizam ili hrišćanstvo. Pretpostavimo da vjerujem kako je Johan Sebastijan Bah veliki muzičar. Ljudi mogu sedam dana preko medija govoriti kako je on jedan od najvećih kompozitora svih vremena. Mogu iznajmiti salu i pozvati najveće umjetnike da izvode njegova djela. Ali sve to nije dovoljno. Kada odlučim da u tišini slušam Bahovu muziku, kad ona dodirne moj um, srce i moja osjećanja, kada lično za sebe otkrijem njenu ljepotu, nikakva kritika neće umanjiti ljepotu ove muzike. Sveto pismo sadrži najsavršenije i najljepše kompozicije koje je Bog nadahnuo. Možda još nisi uvjeren u to, ali pozivam te da čitaš, jer jedno je sigurno: poslije toga nećeš ostati isti.

Poruke iz Svete zemlje: Masada

O malim stvarima i pojavama možete pisati mnogo, a o velikim koliko god da napišete nije dovoljno. Tako se osjećam dok nastavljam da dijelim svoje kratke utiske sa putovanja u Izrael koje se desilo u septembru 2015. godine. Kada god se tog putovanja sjetim, imam različite emocije. Uzbuđenje zbog onoga što sam vidio i doživio tamo biva potisnuto blijeđenjem uspomena i željom što nisam više, bolje, duže gledao, slikao, snimao, slušao vodiča … Sad ostaju samo slike, od kojih neke dijelim ovdje na blogu, i uz njih par informacija o ovoj fantastičnoj, predivnoj drevnoj tvrđavi koja prenosi jednu od najsilnijih i najtragičnijih priča o odanosti grupe ljudi jednoj ideji.

Josif Flavije piše se da je tvrđavu sagradio hazmonejski kralj Aleksandar Janej (103-76 prije Hrista), čiji novčići su pronađeni na mjestu iskopavanja. Neki naučnici ga povezuju sa Jonatanom, bratom Jude Makabejca, koji je prvosveštenik u Jerusalimu. Arheolozi se ne slažu sa Flavijem i ne mogu sa sigurnošću da datiraju ovaj objekat u hazmonejski period.

Irod, vladao od 37. prije Hrista do 4. poslije Hrista, je bio jako svjestan strateške lokacije ove tvrđave. Izabrao ju je kao sklonište od neprijatelja i kao svoju zimsku palatu. Tokom njegove vladavine ona je izgrađena i uređena. Nakon njegove smrti, rimski garnizon biva smješten u Masadu.

Grupa pobunjenika predvođena Jonatanom ben Jairom se sklanja u Masadu nakon uništenja Jerusalima od strane Rimljana 70. godine poslije Hrista. Ona ostaje poslednje uporište Jevreja još par godina. Deseta rimska legija pod vođstvom Flavija Silve. Josif Flavije piše “Poslije smrti Basove preuze upravu Flavije Silva i vidjevši da je sva zemlja ratom pokorena, a da je jop samo ostala jedna tvrđava, podiže vojnu na nju skupivši svu vojsku iz mjesta, a tvrđava se zove Masada” (Judejski rat, 504). Opsada je trajala nekoliko mjeseci. Kada su pobunjenici unutar tvrđave izgubili svaku nadu, njihov vođa je održao dva govora kojima je njih 960 uvjerio da je bolje izgubiti život nego živjeti sramno kao rimski rob.

“Nekada smo bili riješeni junaci, da ne robujemo niti Rimljanima, niti ikome drugome, osim Bogu, jer je samo on istiniti i pravedni gospodar ljudi, a sada je došao čas koji nam naređuje da djelima potvrdimo rješenje. … Nama je već unaprijed jasno da ćemo sutra pasti u ruke neprijatelja, ali još imamo slobodan izbor da sa svojim milima umremo časnom smrću. … Naše žene treba da umru neoskvrnute, a naša djeca slobodna od ropstva, a iza njih, mi ćemo jedan drugome ukazati plemenitu milost, i sačuvavši slobodu nadomjestiti junačku sahranu. A prije toga vatrom ćemo uništiti dragocjenosti i tvrđavu. Dobro znam da će Rimljani osjetiti bijes kada se ne budu mogli domoći naših tijela, a i plijen im izmakne. Samo ćemo ostaviti namirnice, jer one će svjedočiti, kada umremo, da nas nije salvadala glad nego kako smo od početka bili riješili tako i sada pretpostavljamo smrt ropstvu” (Judejski rat, 512).

“I nijedan se nije našao toliko slab za užasno djelo, nego svi smaknuše svoje najdraže. Strašne li nevolje koaj je nesretnicima dala da im se učini najmanjim zlom da pobiju svojim rukama svoje žene i djecu. … I čim su proboli sve svoje, bez oklijevanja izabraše kockom onog koji će, pošto ubije devetoricu, poslije svih sam sebe ubiti.” (Judejski rat, 518)

Iako ne želim veličati samoubistvo – posebno ne u kontekstu modernog nasilnog fundamentalizma – istrajnost u odabranom pravcu ostaje nešto što mi danas teško shvatamo. Slijeđenje političke korektnosti je postalo model po kome se rukovodimo. Sa druge strane, suludo je i umirati za svaku najmanju stvar koja se jedino vama čini velikom. Potrebno je pronaći sredinu i slijediti svoja osnovna ubjeđenja. Možda se dio rješenja nalazi u devizi koju sam davno čuo: “Strog prema sebi, a blag prema drugima.”