Krvna grupa

Majku ne volim. Otvoreno joj kažem da je mrzim. I još gore, da je kurva, klošarka, alkoholičarka. Znate tužno je što joj to kažem, ali je istina. Kući dovodi nepoznate muškarce, piju, kockaju se, i svašta rade. Ne mogu da kažem, prema meni su fini, niko me ne dira.

Ona i nije nikakva majka; ostavila me na ulici kad sam se rodila. Neka žena me našla i odnela u dom za bebe. Posle, kad se pojavio tata, priznao me za ćerku. On je mnogo pio. Sad više ne pije, ali dok je bio sa mojom majkom mnogo je pio. Razišli su se, a u stvari nikad nisu ni bili venčani.

Onda je ona tražila izdržavanje, kao za mene, a on je rekao: – Ne dam, teraću do suda, to nije moje dete. Čik dokaži, kaže ona i odemo svi troje u zavod za krv. Posle toga kažu: – Mile ti nije otac. Pitala sam majku, kako to da mi Mile nije otac, a ona kaže: – Ko ti je kriv što imaš levu krvnu grupu. Ja je pitam, pa dobro ko mi je onda otac? Otkud znam, pored tolikih, kaže moja majka meni. Da me je slagala lakše bi mi bilo. Uvek se ljuti kad je pitam ko mi je otac i uvek kaže: – Ne znam.

Pre dva dana je bila ovde u prihvatilištu da me poseti. Kaže, hoće da mi uzme prezime, da je ne brukam. Ja ne znam da li to može, i šta ću ja bez prezimena. Htela sam zato da odem kod Mileta, da sa njim razgovaram, ali on je stalno na putu. Ne znam da li će mi on dati prezime, kad kažu da mi je niko i ništa. Kao da je najvažnija kakva mi je krvna grupa. Čula sam da može tačno da se utvrdi ko ti je otac, samo do pete godine. A te krvne grupe, to uopšte nije sigurno. Možda su meni menjali krv dok sam bila u domu za bebe. A možda je i moj tata imao neku nesreću pa su i njemu menjali krv.

Ako i Mile neće da mi da svoje prezime, ne znam gde da ga tražim, kad mog pravog oca ne zna ni moja majka. Možda je ipak Mile moj otac.

Devojčica, 13 godina; učenica VII razreda osnovne škole.
“Vršeći svoju redovnu službu u auto-patroli u gorenavedenom vremenu našao sam Milicu na Kalemegdanu gde bez veze skita po parku, sklanjajući se od hladnoće ispod drveća” (iz prijave milicionera)

Materijal za ovu knjigu je nastao tokom redovnog rada na radnim mjestima psihologa u Centru za socijalni rad Zemun i Prihvatilištu za decu i mladež u Beogradu.

Savremeni izazovi tradicionalne porodice

Hodam tako ulicom i vidim majku sa djetetom. Romi. Prose. Česta slika za mnoge iz ovog naroda. Gledam dijete i pitam se, šta je ono učinilo, zaslužilo, da bude tu gdje je, u takvoj situaciji i u toj porodici. Nije imalo nikakvog izbora i nikakvih opcija. Tu je gdje je: za bolje ne zna. I sjetim se tada socijalnih službi u zemljama zapadne Evrope i njihovog stava prema problemima u porodici. Posebno onih slučajeva kada roditelji izgube pravo da budu roditelji. I pomislim, pa možda to i ima nekog smisla, u nekim slučajevima.

A život baš zna da nas natjera da situaciju sagledamo i sa drugih strana, na sebi poseban način. Samo par dana kasnije, sretnem se sa čovjekom koga mogu da nazovem dobrim poznanikom i drugarom (još uvijek ne prijateljem). I u jednom trenutku, on mi otvori dušu i podijeli svoju priču, poslednji problem. On je, poput mene, stranac u ovoj zemlji. Došao je ovdje sa porodicom i suočava se sa svim izazovima sa kojima se suočavaju oni koji se suočavaju sa novom kulturom i drugačijim životnim stilom i navikama. Djeca to još teže podnose od odraslih: sve silne promjene, gubitke prijatelja i stabilnosti. Tako da su oni doživjeli jednu situaciju u javnosti, pred školom, koju su svi drugi razumjeli na sebi specifičan način. Majka i šesnaestogodišnja ćerka su se sporečkale, kao što to svuda biva kada su djeca u tom, za njih i za sve druge, specifičnom periodu odrastanja. Osoblje škole je odmah obavijestilo socijalnu službu. Ona je nedugo zatim obavila razgovor sa ćerkom, koja je situaciju opisala onako kako svijet i roditelje, porodicu i dom, vide djeca njenih godina. Porodica bi zaboravila na tu situaciju da nije osam mjeseci kasnije dobila poziv na sud. Tamo je presuđeno da njihova ćerka sledećih godinu dana provede van svoga doma i porodice, u nekom posebnom centru za mlade. “Kada god uđem u kuću i vidim njenu praznu sobu, ja počinjem da plačem,” govori mi čovjek od skoro pedeset godina. A dok on to govori, ja počinjem da plačem: od žalosti, od gorčine, od nemoći da pomognem …

Kako to da sada sve izgleda drugačije? Neko će reći da su u pitanju dva različita slučaja. Moguće. Ali je isto tako moguće da je ovo bliže, poznatije i samim tim djeluje ozbiljnije i važnije. A zar je zaista tako? Zar bol i tuga svake osobe nije isti, bez obzira da li je mi poznajemo ili ne?

Sledeći dan putujem sa drugom osobom koja priča mnogobrojna slična iskustva u koje je lično bila uključena. Šestogodišnjak izjavljuje da ne želi da živi sa roditeljima jer mnogo rade i nemaju dovoljno vremena za njega. Socijalna služba ga odvodi od roditelja. Neki roditelji svoju djecu nisu vidjeli i nakon što su napunila dvadeset godina! Ja nisam poklonik teorija zavjere: ovo se zaista dešava u našem svijetu. Najgore od svega, gore i teže od muke oca i suza majke, što je većina ljudi ovo prihvatila kao normalno, adekvatno i samim tim ispravno. Niko se ne buni osim onih malobrojnih koji su izgubili djecu.

Kako da objasnimo smjer u kome se kreće većina društava ovog svijeta? Ukoliko čovjek pozitivno evoluira i društvo napreduje, zašto neki među nama ne mogu da prihvate ovakve situacije? Zašto se nešto duboko u nama buni kada god se nasilje manifestuje u porodici i oko nje? Kako to ne možemo da prevaziđemo? Šta uopšte danas znači stara mantra kako je porodica osnovna ćelija ljudskog društva? Možemo li uopšte preživjeti kao vrsta ukoliko zanemarimo neke drevne moralne vrijednosti koje su roditelje i djecu vezivale mnogo čvršće i ispravnije nego što to danas vidimo oko sebe?

Nemam nikakve odgovore – ako izostavim one koje sam učio na teologiji. Tada ostaju samo pitanja. I nada da će se ovo nekako zaustaviti prije nego riječ normalno ne izgubi svaki smisao.

Bratstvo svih ljudi

Nazivaju ljude Vaša ekselencijo, Vaša svetlosti, Vaša plemenitosti, milostivi gospodine, gospodaru, ali samo jedan naziv priliči svima, a nikog ne vređa.

Taj naziv je brate ili sestro. Taj naziv je još i stoga dobar što nas podseća na onoga Oca po kome smo mi svi braća i sestre.

Sve dok ljudi ne budu sve druge ljude smatrali braćom, a život najvišim od svih dobara, uvek će se iz ličnih interesa uništavati život drugih ljudi.

Lav Nikolajevič Tolstoj

Najbolji novogodišnji poklon

Da, znam: malo kasnim sa temom. Nova godina je već iza nas. No zavisi, postoji još novih godina u ovom i sledećem mjesecu koje će ljudi proslaviti. Ali vjerovatno ima i onih- poput mene – koji još nisu podijelili novogodišnje poklone svojim najmilijima. Tako da pišem o najboljem novogodišnjem poklonu kojeg možete da podarite svojoj djeci.

Nekoliko sedmica prije Nove godine počeli su na moju email adresu pristižu sve mogućnosti za potencijalne darove. Jedna od njih je bila od poznate američke korporacije koja se bavi proizvodnjom i prodajom komjutera, telefona i tableta. I oni su me uvjeravali kako “još uvijek nije kasno da se pokloni nešto posebno.” A to posebno je, naravno, jedan od njihovih skupih uređaja. I mi tome uveliko vjerujemo: poseban poklon mora biti opipljiv i skup. Tome učimo i našu djecu: oni imaju takva očekivanja. No postoji jedan mnogo bolji poklon, i mnogo potrebniji, neprocjenjivo vrijedan i skup, koji roditelji mogu dati svojoj djeci.

Vrijednost i važnost tog poklona sam tek prepoznao nakon odlaska u jednu ustanovu u gradu u vrijeme darivanja. To je dom za djecu bez roditelja. Praznici su vrijeme kada se mnogi ove djece sjete i tada ova djeca imaju mnoštvo poklona i darova. Prije par godina bio sam saradnik jednog projekta koji je nosio naziv “Stariji brat, starija sestra.” Ideja je da svako dijete iz ovog doma ima jednu stariju osobu – najidealnije studenta srodnih studija – koji će provoditi vrijeme sa tim djetetom i “izigravati” starijeg brata ili sestru. Dok sam bio dio tog projekta, dobio sam sledeću informaciju od osoblja doma: “Svako od ove djece ima na raspologanju 5-6 osoba koje pokušavaju da odgovore na sve njegove potrebe. Inače, u normalnim okolnostima, za sve to su dovoljne samo dvije osobe: majka i otac.”

Majka i otac! Kako te dvije riječi silno zvuče. Na žalost, u našem vremenu one više nemaju istu vrijednost i važnost, kao nekada. Savremeni čovjek smatra da savremeno dijete može živjeti i bez toga; smatra kako je djetetu dovoljan samo otac, ili samo majka, ili dvije majke, ili dva oca – iako domovi za djecu bez roditelja potvrđuju sasvim suprotno. Ono što vašem djetetu najviše treba u novoj kalendarskoj godini, dok biva starije, svjesnije, pa čak i samostalnije, su otac i majka. To je najveći poklon koji možete da im pružite.

Volim sledeću pričicu i sa njom završavam ovaj kratak tekst. Djeca su se na nekom rođendanu hvalila svojim majkama. Sve je počelo kada je jedan dječak rekao: “Moja mama pravi najbolje pite na svijetu.” Jedan drugi upao mu je u riječ: “Moja majka svira na klaviru bolje od svakog drugog!” Jedna djevojčica, pokazujući na svoju haljinu, kazala je: “Moja mama šije ljepše haljine od onih koje se mogu naći u radnjama.” Očigledno da je svako dijete imalo majku koja se odlikovala izuzetnim sposobnostima.

Ali, jedan dječak kao da nije imao ništa da kaže. Ćutao je sve dok ga neko nije upitao: “Da li tvoja majka zna nešto da radi?” Ustima koja su bila puna kolača, promrmljao je: “Možda ne zna.” Ali tada su njegove oči zasijale i on je sa oduševljenjem dodao: “Ali sa njom je neobično lako živjeti!”

U svijetu koji ne znamo šta da donosi, a koji toliko toga nudi i obećava, naročito onima koji su najmanji i najranjiviji, potreban je dom, potreban je otac i potrebna je majka. Potrebna je sredina u kojoj mogu odrastati na pravilan način. Tome neće pomoći skupe igračke, rođendaonice i igraonice, dadilje i plaćene radnice vrtića. To mogu da daju samo roditelji. I sam sam otac dva djeteta i znam koliko je to izazovno, ali čvrsto vjerujem da će donijeti bolji rezultat od najskupljeg Apple, Samsung ili bilo kog drugog gadžeta ili poklona.