Jevanđelje srijedom: Matej 9. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Nakon duže pauze nastavljam sa kategorijom „Sveto pismo“ u kojoj pišem na osnovu jevanđelja po Mateju. Do sada ste mogli da čitate misli na prvih osam poglavlja, a u ovom postu biće ukratko obrađeno deveto poglavlje ovog jevanđelja u kome se zapisani sledeći događaji: 

  • uzeti bolesnik koji biva donesen i izliječen (9:1-8)
  • poziv Mateju i razgovor s Jovanovim učenicima (9:9-19)
  • Jairova kći i bolesna žena (9:20-26)
  • dva slijepca i jedan nijemi (9:27-34)
  • poziv na molitvu za radnike na Božijoj njivi (9:35-38)
IMG_4398-1
Natpis na ulazu u mjesto arheoloških iskopavanja u današnjem Kapernaumu

Osvrnuću se kratko na prvi zapisani događaj tj. na prvih osam stihova u ovom poglavlju. Radnja se dešava u Kapernaumu koji se i danas nosi naziv „Hristovog grada.“ Čim se saznalo da je Isus stigao, stigli su i bolesnici željni iscjeljenja. Jedan od njih je bio poseban slučaj jer je bio donešen od strane svojih prijatelja. Oni su, izgleda, više nego on vjerovali da mu Isus može pomoći i zato su se latili ovog poduhvata. Tekst kaže da je Isus vidio „vjeru njihovu.“ Danas se mnogo paradira vjerom: mediji su prepuni onih koji žele da se dokažu kao vjernici. Slušamo o institucijama i organizacijama koji su obilježili važne vjerske svetkovine i to se plasira kao udarna vijest. Prilično je drugačiji bio Hristov savjet: vjera nije stvar eksponiranja, ali ju je moguće vidjeti jer se očituje u određenim djelima i određenim ponašanjem. U ovom slučaju, to je djelovanje u korist drugih i sasvim je u skladu sa riječima koje su kasnije zapisane u Svetom pismu: „jer koji ne ljubi brata svojega, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi?“ (1. poslanica Jovanova 4:20). Hristovo djelovanje, u ovom poglavlju, je usko povezano sa iskazivanjem vjere: vjera je dovela do opraštanja grijeha (9:2), ženina vjera joj je pomogla da ozdravi (9:22) a slijepci su progledali jer su povjerovali (9:29).

Na sve ovo Hristovi protivnici reaguje zlim mislima. Jednako kao što je bio sposoban da „vidi“ nečiju vjeru, tako u ovom trenutku, prema njihovim reakcijama i izrazima lica, Isus „vidi“ i pomisli jevrejskih vođa koji negoduju. Zbog toga postavlja pitanje koje će, čini se, se provlačiti do kraja ovog jevanđelja: „Zašto zlo mislite u srcima svojim?“ (U jevrejskoj misli, srce je centar odluke i djelovanja). Jer, šta god Isus da učini, oni to dočekaju negativnim komentarima. Oni su drevni „hejteri“: zašto jede s grešnicima (9:11), zašto ne posti kao Jovanovi učenici (9:14), podsmijavaju mu se dok govori o vaskrsenju – kao i današnji mnogi „hrišćani“ (9:24). Sa druge strane, njegova djela narod doživljava pozitivno (9:8.18.26). Kulminacija svega su dvije različite reakcije: narod se divi (9:33), dok vođe Hristova djela pripisuju đavolu (9.34).

simpsons-1
„Zašto zlo mislite u srcima svojim?“

Opasnost istrajavanja u negativnom stavu je ono na šta Isus ovdje upozorava. Kada čitamo kraj jevanđelja, na Hristovom suđenju, narod – podgovoren od vođa – je izabrao Varavu, a Isusa tražio da bude ubijen. Kako je moguće da je narod promijenio stav? Zato što ih je neko stalno punio negativnošću. Kako je moguće da danas ljudi imaju negativan stav prema Bogu? Odgovor je dvojak: negativno razmišljanje (lični aspekt) i negativni uticaj (neko je to izgradio u njima pogrešnim postupanjem i predstavljanjem jevanđelja). Adekvatno za kraj, kao i za početak, kalendarske godine je poziv na pozitivno, jevanđeosko, hristoliko razmišljanje i djelovanje.

 

Spremni oprostiti?

„One lesson we should be able to teach the world, and that we should able to teach the people of Bosnia, Rwanda and Burundi, is that we are ready to forgive.“

tutu_flag1-1
Desmond Tutu (1931), penzionisani južnoafrički anglikanski nadbiskup i društveni aktivista

„Jedna lekcija koju treba da budemo sposobni da naučimo svijet, i da budemo sposobni da naučimo ljude u Bosni, Ruandi i Burundiju, jeste da smo mi spremni da oprostimo.“

8 – Oproštenje

Ne sjećam se tačnih riječi. Sjećam se da sam se osjećao povrijeđeno, to me je pravdalo, i zato sam im tako rekao. Onda, kako su sekunde prolazile u tišini, riječi su počele da ozvanjaju ponovo i ponovo u mom umu. Bolna praznina udarila je ravno u moje srce dok sam prepoznavao okrutnost koju sam počinio prema svojoj ženi, koja je zasluživala samo dobro od mene. Pročitajte više „8 – Oproštenje“

Grijeh, pokajanje i oproštenje

Borba za život (koja se uglavnom svodi na pokušaj zarađivanja dovoljno novca ili više nego što trenutno imamo) nam ne dopušta da često razmišljamo o svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Bog je osmislio neke vremenske međaše kojima bi želio da nas vodi u tom pravcu: kraj dana, kraj sedmice, možda svaka tri mjeseca ili eventualno kraj godine. Neophodno je i potrebno razmisliti o tome gdje smo bili, gdje smo sada i kojim putem mislimo nastaviti te gdje želimo stići. U tom pravcu duhovnog razmišljanja često se opomenemo svojih propusta i želje da ih ne ponovimo. Događaj iz života starozavjetnog cara Davida daje nam smjernice o grijehu, pokajanju i oproštenju.
1. Sam. 12:5-6.
Kada slušamo o grijesima drugih ljudi, kada slušamo o onom što je neko uradio tamo na Bliskom istoku, u Americi ili jednostavno na drugoj strani našeg grada u kome živimo, drugoj ulici, jako je lako krenuti putem osjećaja za pravdu i ponoviti doslovno iste riječi koje je izgovorio David: zaslužio je …. možda ne smrt, ali zasigurno određeni način kažnjavanja. Lako je posmatrati tuđe grijehe, vagati ih, mjeriti im otkupnu cijenu, čekati na molitvu za milost. Veoma je lako zauzeti takav stav sve dok znamo da nismo mi osoba o kojoj se radi. Ali onda uslijede riječi, koje ne očekujemo i kojima se ne nadamo. Pročitajte više „Grijeh, pokajanje i oproštenje“